ZOR mora mijenjati ova Vlada, ne možemo čekati izbore

Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, otvoreno o barijerama za razvoj poduzetništva, socijalnim odnosima i nužnim promjenama

Zakon o radu (ZOR) mora pratiti sadašnje potrebe tržišta i industrijske odnose

Dugo poslodavci traže izmjene Zakona o radu. Bile su puštene u Sabor, ali Vlada ih je povukla. I bolje, kaže čelnik HUPa Davor Majetić. Pitamo zašto?

“Radilo se samo o jednoj točki ZORa koja definira godine starosti za odlazak u mirovinu. Sindikati su inzistirali na zadržavanju granice od 65 godina, a Vlada htjela ostaviti mogućnost i za rad do 68. HUP nije imao problem s produljenjem radnog vijeka, već s načinom na koji je definiran, jednostrano i bez dogovora s poslodavcem. Samo je radnik imao pravo odlučiti kada će u mirovinu, dok je poslodavac u podređenom položaju i svi su troškovi na njemu pa i otpremnine te troškovi bolovanja kojih se opravdano pribojavamo. ZOR je dublja i zahtjevnija tema koja traži odgovoran socijalni dijalog. Taj zakon mora pratiti sadašnje potrebe tržišta rada i industrijske odnose, što sada nije slučaj. To podrazumijeva i uređenja radnog vremena i fleksibilnosti radnog mjesta, rada od kuće, broja poslodavaca za koje se može raditi pa i pitanje zapošljavanja, otpuštanja i otpremnina. Rješenja trebaju biti na korist i radnika i poslodavaca. Već kasnimo s prilagodbama, to nije dobro za tvrtke ni za privlačenje investitora. Startup scena je živa, a ZOR joj stvara probleme i

KASNIMO S PRILAGODBOM, STARTUP SCENA JE ŽIVA, A ZOR JOJ STVARA PROBLEME

ne prilagodimo li se brzo, pokupit će laptop i otići.

Može li se o takvim izmjenama pregovarati u zadnjoj godini mandata Vlada?

Iskustvo s vladama govori da to nije realno, ali Vlada treba biti Vlada sve dok joj traje mandat. Promjene u stvarnom životu ne čekaju završetak izbora, a propuštajući napraviti prilagodbu potrebama mladih ljudi i kompanija svi smo na gubitku. Ne žele i nemaju vremena čekati da se sustav odluči promijeniti.

No, trenutno socijalnog dijaloga nema, štoviše, Vlada odluke donosi i bez usuglašavanja bitnih tema?

Socijalni dijalog definitivno nije na razini na kojoj bi trebao biti ni kod ove, ni kod prethodnih nekoliko vlada, ali to što ga već neko vrijeme uopće nema je prije svega odgovornost sindikata, koji je slikovito rečeno ustao od stola. Svi propuštamo priliku raditi kako treba.

Paradoksalno je da se u analizu radnih mjesta u javnoj upravi ide tek sada pod pritiskom štrajka iako je odavno jasno da je to nužno napraviti kao preduvjet za donošenje odluka o povećanjima plaća ili koeficijenata. Nismo zadovoljni povećanjem plaća svima jer teret javnog sektora je prevelik s obzirom na učinkovitost, a plaće se jednako povećava i onima koji taj sustav iskorištavaju kao i onima koji kvalitetno rade. Javne sustave, i školstvo i zdravstvo i javno upravu, potrebno je dubinski analizirati i reformirati. Ljudi u privatnom sektoru plaću zaista moraju zaraditi.

Pritom velik dio njihovih plaća odlazi za financiranje javnog sektora u kojem vrijede neka druga pravila. To je s pravom uzrok velikog nezadovoljstva – plaće u privatnom sektoru mogle bi biti veće kad bi javni sektor odradio reforme. O tome HUP priča već dva desetljeća, ali pomaka nema.

Koliki državni aparat gospodarstvo može nositi?

Samo plaće javnog sektora uzimaju oko 11% BDPa. U sadašnjim okolnostima s obzirom na rezultate i razinu usluga koju pružaju građanima i poduzetnicima to je definitivno previše. Kada bismo dobivali uslugu koja je kvalitetna, brza i stimulativna za poslovanje, trošak bi mogao biti i veći, a da to ne bi bio problem jer bismo imali uspješnije gospodarstvo. Digitalizacija može značajno poboljšati stvari, ali smo i po tom pitanju prespori. Zakoni predviđaju da umrežene državne institucije čiji su registri povezani više ne traže od građana i poduzetnika potvrde, ali u praksi i dalje trebate izvod iz matičnih knjiga i potvrdu o nekažnjavanju.

Hoćete reći i da se s digitalizacijom u javnom sektoru nije dogodilo ono nužno, kao u privatnom sektoru - smanjenje broja radnika?

Glavna svrha digitalizacije nije smanjivanje broja ljudi u javnom sektoru. Ona prvenstveno treba ubrzati spore procedure i omogućiti komunikaciju različitih institucija i međusobno dijeljenje informacija kako ne bismo mi šetali satima i danima od jednih do drugih vrata noseći papire, plaćajući još za to različite takse. No, sustav je i dalje kompliciran, trom, nedosljedan i nepredvidiv, što je svakom poslodavcu problem i razlog zbog kojeg mnogi odustaju od projekata.

Pristup dizanju plaća u javnom sektoru sada podiže i nervozu u privatnome, gdje radnici gledaju prema svojim poslodavcima i pitaju se što oni čekaju?

Tražimo načine kako povećati plaće i zadržati radnike.U samom poslovanju poslodavcima ne treba pomoć, mi se snalazimo i bez države, no uvjeti pod kojima poslujemo su u rukama države porezi, funkcioniranje državnog aparata, pravosuđe, obrazovanje... Te uvjete, koji izravno utječu na našu konkurentnost mora promijeniti i poboljšati država. To je preduvjet i bez toga neće biti snažnijeg rasta plaća. Zato stalno ponavljamo – reforme, reforme, reforme. Drugi ih provode dok mi gledamo i zato drugdje plaće mogu rasti brže ili više.

Kako će se HUP držati u razgovorima o minimalnoj plaći?

Minimalna plaća je već rasla 23% i većem broju djelatnosti njezin rast ne predstavlja problem.

Polovica minimalnih plaća zapravo je vezana uz vlasnike tvrtki koji su odlučili isplatiti dobit i raditi za manju plaću kako bi optimizirali porezni trošak. No, u industrijama ponih put kožne, tekstilne i donekle drvne veća minimalna plaća utječe na njihov opstanak.

Za njih daljnji rast minimalne plaće predstavlja problem jer nemaju gdje zaraditi tu razliku. To jesu male plaće i svatko misli da bi trebale rasti, ali ako ih ne prate kompenzacijske mjere države, tvrtke će teško opstati, a radnici zadržati radna mjesta.

BILO BI KRAJNJE VRIJEME DA SE POČNE RAZGOVARATI O MINIMALNOJ SATNICI, A NE MINIMALNOJ PLAĆI

NAMETI JEDINICA LOKALNE ZAJEDNICE SILNO SU NAM PORASLI, A POSEBNO TROŠAK KOMUNALNE NAKNADE. TU POSTOJI PROSTOR DA SE NOVAC PRELIJE U PLAĆE

Kakve kompenzacijske mjere?

Postoje razne, poticaji za očuvanje radnih mjesta i prekvalifikaciju, već danas imamo mjeru da se za minimalac plaća polovica bruto 2 iznosa. Ima niz takvih mjera koje EU dopušta i treba ih razmotriti. Tu ne govorimo o poduzetnicima koji si isplaćuju minimalce, njih od toga treba izuzeti, nego o industrijskim pogonima čije je očuvanje važno za neka područja Hrvatske.

Očekujemo da ćemo u dijalogu s Vladom tražiti rješenje za ovo pitanje. S druge strane, uvažavajući promjene u načinu rada, bilo bi krajnje vrijeme da se počne razgovarati o minimalnoj satnici, a ne plaći.

No i u tim djelatnostima koje spominjete zbog nedostatka radnika plaće su porasle, primjerice u drvnoj industriji.

Zato jer problem nije u tome da poslodavci ne žele povećati plaću. Tko god to može već je napravio jer svi osjećamo nedostatak radne snage. Svaki radnik je važan i moramo ga sačuvati. Plaće su zato zadnjih godina rasle i na račun potrebnih investicija u poslovanje.

Sad već ulazimo u ‘crvenu zonu’ kada produktivnost raste sporije od plaća, što predstavlja izazov jer opada konkurentnost tvrtke. Zato je potreban daljnji angažman države u troškovnom rasterećenju, osobito kritičnih industrija. Porezne reforme za njih nisu dovoljne jer najveći dio tih plaća nisu u poreznim škarama.

Koje namete biste smanjili?

Parafiskalne i namete lokalne zajednice koji su silno porasli, posebno trošak komunalne naknade. Tu postoji prostor da se novac prelije u plaće.

HUP od osnutka traži rezanje parafiskalnih nameta, vlade ih svako toliko režu, no oni su i dalje problem. Kako to?

Na jednom mjestu se nešto ukine ili smanji, a na drugom poveća. Jer se troškovi tih javsustava ne smanjuju i oni nisu spremni mijenjati se da bi s manje mogli raditi još bolje. Svaka agencija, lokalna uprava i ministarstvo mogu bez ikakve koordinacije i kontrole uvesti svoj namet, primjerice za izdavanje pojedine potvrde.

O smanjenju nameta se više priča nego što se to u praksi događa. Bivša ministrica gospodarstva Martina Dalić bila je izradila plan o ukidanju 150 nameta teških 1,5 mlrd. kuna, ali se od toga malo realiziralo.

Što je u ove tri godine Vlada dobro napravila, što bi iduća svakako trebala nastaviti?

Za pohvalu su fiskalna konsolidacija i porezne promjena na razini centralne države, od oporezivanja rada, smanjenja trošarina za gorivo, neoporezivanja troška prehrane i smještaja u turizmu. Tim smjerom treba nastaviti.

Privatnom sektoru prioritet je pitanje tržišta rada i rast troškova lokalne samouprave na što upućuju aktualne analize. Ono čega nas rastereti država ponovno samo u drugoj formi nam natovari lokalna vlast. U blic anketi koju smo proveli unutar HUPa 85% članova potvrdilo je rast troškova na lokalnoj razini. Malo se razgovara o funkcionalnosti lokalnih jedinica, a samo ih 6% ispunjava sve svoje funkcije. ❖