Od dekarbonizirane agende EU trebamo imati ekološke, ali i gospodarske koristi

Obnovljivi izvori Naša se energetika dosad uglavnom temeljila na hidropotencijalu, ali Hrvatska ima i veliki potencijal u solarnoj energiji zbog broja sunčanih dana, koji je neusporediv sa zemljama sjeverne Europe. Tu je i biomasa budući da nam je pola ze

Iako se cijelo 20. stoljeće smatralo da su energetski resursi, ponajviše nafta, plin i ugljen, ograničeni, a zbog čega su se vodili i mnogi ratovi, sve više prevladava znanstvena spoznaja da su energetski resursi u načelu nepresušni. O tome je bilo govora na nedavnoj konferenciji “Strojarstvo u energetskoj tranziciji”, koja se održala u sklopu 100. godišnjice Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Iako je u nekim boljim vremenima u fokusu znanstvenika s FSBa bila možda brodogradnja, danas je to energetika. O tome govori i činjenica da je središnji panel imao naziv “100% obnovljiva Hrvatska koje tehnologije pobjeđuju?”, koji je okupio niz vodećih hrvatskih stručnjaka za energetiku, posebno onu “pametnu” i obnovljivu.

Danas je razvoj energetike, barem u Europi, određen nekim međunarodnim sporazumima, prije svega agendama Europske unije, kako one najpoznatije 202020 koja podrazumijeva da se do 2020. godine, a u odnosu na baznu

1990., smanji potrošnja energije za 20 posto, a da barem 20 posto bude iz obnovljivih izvora, te da se smanji ispuštanje

CO2 za 20 posto, tako i ambicioznijih planova za razdoblje do 2030. i 2050. Ti planovi koji podrazumijevaju gotovo potpunu eliminaciju nafte, ugljena, a i plina te potpuni prelazak na dekarboniziranu i obnovljivu energiju. Čitavoj priči je dodatnu snagu dao i Pariški sporazum, kojeg ostatak svijeta uglavnom odbacuje, ali je u Europi postao svojevrsni dio “pravne stečevine”. Iako se u ovoj tematici najčešće govori o ekologiji i zdravom okolišu, dekarbonizirana energetska agenda je omogućila mnogim zemljama, Njemačka i Danska su neke od njih, da na tom tragu razviju novu granu industrije, a čija vrijednost se već danas mjeri u stotinama milijardi eura.

Tako u EU već postoji niz zemalja koje su već dobrano zakoračile u dekarboniziranu ekonomiju. Norveška i Danska već danas oko polovice svojih energetskih potreba zadovoljavaju iz obnovljivih izvora, unatoč činjenici da je Norveška jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte i plina.

Optimističan plan Danaca

Iva Ridjan Skov, s danskog Sveučilištu u Aalborgu, bavi se energetskim planiranjem tamošnjeg gospodarskog i elektroenergetskog sustava. Kolika je razlika Hrvatske i Danske dovoljno govori i njezino iskustvo jer je ona sa svega 31 godinu u Danskoj uspjela dobiti zvanje izvanrednog profesora budući da je ono čime se ona bavi kvalitetno i potrebno tamošnjoj znanosti, a i društvu.

Ridjan Skov objašnjava da se gotovo polovica energije u Danskoj dobiva iz OEI, a od toga 50%o iz kogeneracije, 40% iz vjetra te 10% iz bioplina. Najveći problem je promet koji bi trebao biti elektrificiran u bliskoj budućnosti, no za sada je i dalje veliki uteg danskim nastojanjima da smanje ispuštanje CO2. Danska planira do 2050. godine u potpunosti prijeći na obnovljive izvore energije. Gdje je tu Hrvatska? Zahvaljujući činjenici da se naša energetika u proteklih 100injak godina uglavnom temeljila na hidropotencijalu, činjenica je da mi danas većinu električne energije dobivamo iz HEPovih hidrocentrala.

Prednost vjetroelektranama

Kada je EU direktiva 2020

20 donesena ranih 2000-ih, iako Hrvatska nije bila članica EUa, već tada smo zadovoljavali stroge europske kriterije jer smo imali 24% proizvodnje energije iz OIE. Do lani se to popelo za samo tri posto na 27%, a zahvaljujući oko

1000 megavata snage instalirane uglavnom u vjetroelektrane, a nešto manje u fotonaponske sustave, biomasu, bioplin te geotermalne izvore.

Hrvatska ima veliki potencijal u solarima zbog broja sunčanih dana, a koji je neusporediv sa zemljama sjeverne Europe. Tu je i biomasa budući da nam je pola zemlje pokriveno šumama, a i činjenicu da nam je drvna industrija jedan od motora gospodarstva i zaposlenosti.

No kao i u većini ostalih zapadnih zemalja, i u Hrvatskoj se nameće problem prometa. Naime, da bi se promet elektrificirao potrebna su velika ulaganja u nove energetske potencijale, a još više u energetsku mrežu. Procjene su da kada bi danas elektrificirali polovicu našeg voznog parka osobnih automobila, trebalo bi nam oko 20% više struje i 20 puta veća snaga elektroenergetske mreže koja bi mogla logistički obaviti taj posao.

Brzi rast cijene emisije CO2

Usto, postoji niz kategorija vozila koja se, barem u bližoj budućnosti, ne planiraju elektrificirati iz tehničkih i sigurnosnih razloga. Tu su, prije svega, teški kamioni, autobusi, zrakoplovi te brodovi. Za njih struka, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, planira tehnologiju vodika.

Vodik se već, više ili manje eksperimentalno, koristi u prometnim sustavima jugoistočne Azije, SADa i Europe, no velika ulaganja u infrastrukturu i dodatna istraživanja se tek očekuju. Svi veliki proizvođači automobila su najavili da će za 23 godine imati serijske automobile pogonjene vodikom. Za razliku od struje koju je teško dugoročnije sklazapadnoeuropskim dištiti u većim količinama, vodik je plin za kojeg ne bi trebalo biti problema, a što bi uvelike olakšalo logistički lanac njegove uporabe.

Na razvoj energetike, a i čitavog gospodarstva, već sada utječu emisije CO2, odnosno cijena koja se plaća za te emisije, a u budućnosti će još i više. Kada se nakon sporazuma iz Kyota, kasnih 1990ih, počelo trgovati emisijama stakleničkih plinova, njihova cijena se kretala oko 3-5 eura po toni, danas onda doseže 1725 dolara, a do 2050. se očekuje da će dosegnuti i 100 dolara. S obzirom na to, mnoge industrije koje se temelje na karbonskim tehnologijama imat će dodatne troškove te je pitanje kako će i koliko moći konkurirati novim tehnologijama.

Hrvatska je kao dio EUa u svim trendovima koji važe u Uniji, no svi stručnjaci upozoravaju kako bismo morali pronaći nišu koja bi omogućila i razvoj domaće tehnologije i industrije kako od dekarbonizirane agende ne bi imali samo ekološke, nego i opipljive gospodarske i ukupne društvene koristi. ❖

KAO I U VEĆINI ZAPADNIH ZEMALJA, I U HRVATSKOJ SE NAMEĆE PROBLEM PROMETA, JER DA BI SE ON ELEKTRIFICIRAO POTREBNA SU GOLEMA ULAGANJA

MNOGE INDUSTRIJE KOJE SE TEMELJE NA KARBONSKIM TEHNOLOGIJAMA IMAT ĆE DODATNE TROŠKOVE