Slavonac Tajvance zaludio sarmom, čobancem i kobasicama
SAŠA MEDVED U TROMILIJUNSKOM GRADU VODI RESTORANSKI BIZNIS ZA KOJI KAŽU DA JE OD SVIH STRANIH NAJAUTENTIČNIJI
U tromilijunskom gradu vodi restoranski biznis za koji kažu da je od svih stranih najautentičniji
Hrvatski kuhar Saša Medved (42) iz Orahovice nije ni sanjao da će odlaskom iz Hrvatske završiti čak na Dalekom istoku, a kamoli da će upravo tamo stvoriti poslovnu priču svog života. Medved je ekskluzivno za Poslovni dnevnik ispričao kako je došao na ideju otvoriti restoran baš s hrvatskom kuhinjom i to u zemlji u kojoj je bilo što vezano za Hrvatsku velika nepoznanica. No upravo zbog njega Hrvatsku se od pokretanja restorana može doživjeti i na dalekom Tajvanu.
KAD STE SE I ZAŠTO DOSELILI NA TAJVAN?
Nikada nisam razmišljao o napuštanju Hrvatske. No, na nagovor prijatelja sam 2013., s posuđenih 850 eura, otišao u Irsku. Nakon 5 dana već sam dobio prvi posao, no u početku nije bilo lako. Nakon prvog posla, dobio sam i drugi, treći. Uglavnom, skupljao sam radno iskustvo u Irskoj i dobivao sve bolje poslove. U jednom hostelu sam proveo 7 mjeseci i stekao iskrene prijatelje, a na kraju sam tamo i upoznao svoju današnju ženu, rodom s Tajvana.
KAKO STE DOŠLI NA IDEJU O RESTORANU S HRVATSKOM KUHINJOM?
U Tajvan sam otišao turistički, na godišnji odmor i nakon dva tri dana se već zaželio ‘normalne’ hrane… bilo čega osim riže i tjestenine (noodles). Obilazio sam europske restorane i zaključio da apsolutno nijedan nema autentičnu hranu. Sve je tajvanizirano. Kruh je sladak (ako ga uopće imaju), jela u potpunosti nezačinjena... Nisam mogao vjerovati kako većina restorana radi ovdje, kako uvjeravaju Tajvance da su im jela autentično europska, indijska, američka, talijanska… a imaju sve više sličnog, bezličnog okusa. Tu sam došao na ideju da bih mogao otvoriti 100% autentični hrvatski/slavonski restoran. Godinu dana sam vagao ideju i prelomio, pokupio ušteđevinu i u siječnju 2016. otišao na Tajvan.
KAKO STE POKRENULI POSAO?
Kad sam došao na Tajvan nisam znao od čega početi. Sve je drugačije, totalno drugi svijet, u nekim trenucima za nas “sa zapada” u potpunosti nelogičan. Odlučili smo krenuti prvo s malim štandom u mjestu Qishan, gdje moja žena ima kuću. Ponuda je bila vrlo skromna. Radili smo hamburgere, ćevape, mesne okruglice (ćufte), ponekad sarmu i limunadu.
JE LI BILO POČETNIH POTEŠKOĆA?
Bilo je dana kada nismo prodali apsolutno ništa, trenutaka kada smo pomišljali sve ostaviti i vratiti se u Irsku. Jer glavna ideja nam je bila autentičnost i toga se striktno držati pa kako bude. Nakon nekog vremena ljudi su se počeli interesirati za našu hranu i postali smo popularni.
Nakon 6 mjeseci počeli smo razmišljati o restorančiću, nikakav luksuz… par stolova, zatvorena vrata i klima uređaj. Vjerujte, nije nimalo ugodno cijeli dan stajati na ulici po vrućinama i nemogućoj vlazi, tako da mi je klima bila ogromna želja. Kako smo tražili pogodni prostor, tako nam se ukazala prilika unajmiti staru kuću u gradu Kaohsiung, od tri milinjuna stanovnika. Donji kat smo u skladu s mogućnostima preuredili u lokal, s toliko željenim klima uređajem, a živjeli smo na katu. Stil gradnje je ovdje drugačiji, sve ide u visinu, dnevni boravak je na jednom katu, spavaća soba na drugom, kuhinja, toalet na trećem, što je meni osobno vrlo nepraktično.
IPAK JE KRENULO. ŠTO JE BILA PREKRETNICA?
Prostor je bio stvarno skroman, 6 stolova u polumračnoj prostoriji, mali ormarić kao pult i to je to. Doslovce smo imali jednu žarulju na sredini lokala. Ma koliko skromno, bilo je naše i lagano se išlo prema naprijed. Kroz par mjeseci došli smo na glas kao drugačiji od ostalih i ljudi su počeli dolaziti u sve većem broju. U narednih 6 mjeseci smo u potpunosti renovirali donji kat i napravili sasvim pristojno mjesto. Od instalacije struje, moleraja stolarije, sve sam bio prisiljen naučiti i napraviti sam jer cijene za strance, pogotovo bilo kakav posao u vezi restorana je nevjerojatno skup. Opseg posla se konstantno povećavao i odlučili smo zaposliti jednu osobu, pa dvije, tri, četiri… Sve je napokon išlo kako smo i zamislili pa smo počeli razmišljati o većem i boljem mjestu. Nakon dvije godine preselili smo lokal u sam centar grada.
TKO SVE RADI U RESTORANU?
Moja žena PeiWen (rođena Tajvanka) uz povremenu pomoć njezine mame i ja. Uz to, stalno zaposlenih imamo 4 servera/konobara.
TKO SU VAM GLAVNI GOSTI?
Gosti su nam većinom Tajvanci, recimo 95 posto, što nam je i cilj. Konstantno oglašavanje putem svih dostupnih medija je usmjereno na lokalno stanovništvo, a stranci većinom dolaze na preporuku hotela u kojima odsjedaju.
NUDE SE ĆEVAPI, SARMA, KREMŠNITE... NA ŠTO NAJBOLJE REAGIRAJU TAJVANCI?
Meni je dan danas vrlo skroman jer radimo samo one stvari koje se mogu napraviti 100% isto kao u Hrvatskoj i što samo jedna osoba priprema sva jela, moja malenkost. Slavonski čobanac, slavonska kobasica, paprikaš, varivo od mahuna, ražnjići, ćevapi, mesna plata, sarma, punjene paprika, knedle sa šljivama, juha od povrća i juha od gljiva, kremšnite, palačinke te sladoled. Slavonski čobanac, sarma i slavonska kobasica su najprihvaćenija i najhvaljenija jela.
KOJI SU VAM DALJNJI POSLOVNI PLANOVI?
U narednih godinu dana vjerojatno otvaramo još jedan restoran.
KAKO VAM JE ŽIVJETI NA TAJVANU?
Ovdje sve djeluje poprilično naglavačke, najviše način života. Većina Tajvanaca se druži jedino na društvenim mrežama te na ručkovima ili večerama koje se dogovaraju mjesecima unaprijed. Nema šanse da ćeš nekoga nazvati i reći ‘ajmo na kavu’, popričati malo, družiti se u pravom smislu riječi. No, chatati na Fejsu ili drugoj društvenoj mreži uvijek i stalno. Za to se ima vremena. Meni se sve svodi na posao i razmišljanje o poslu 24 sata dnevno.
NEDOSTAJE LI VAM HRVATSKA, DOLAZITE LI NA ODMOR I MISLITE LI SE IKAD VRATITI?
Ovdje imam apsolutno sve što se u Hrvatskoj nisam usudio ni zaželjeti. I s te strane sam zadovoljan, još ne razmišljam o povratku, a kad kažem povratku mislim na Irsku! Nikad ne reci nikad, no povratak u Hrvatsku mi, bar zasad, ne djeluje privlačno. Sve te priče gdje je tko bio ‘91, ustaše, četnici, partizani i ine stvari mi ne nedostaju niti najmanje! Žalosno je da i sad, nakon 7 godina kako sam otišao, svake godine srećem iste ljude kako sjede na istim mjestima i pričaju o istim problemima i nitko ne poduzima apsolutno ništa. Opća letargija! U Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo. U tolikoj mjeri da je Tajvan bar 20 godina ispred, a Irska i ostatak Europe da i ne govorim.
MALO VREMENA ZA DRUŽENJE
Većina Tajvanaca se druži jedino na društvenim mrežama te na ručkovima ili večerama koje se dogovaraju mjesecima unaprijed
IZVORNOST JE SVETINJA
Radimo samo stvari koje se mogu napraviti 100% isto kao u Hrvatskoj i samo ih jedna osoba priprema. Ja