Biti ili ne biti: ‘Krpati’ strancima manjak radnika ili popraviti socijalne neravnoteže

Ukidanje kvota za strance Želimo li socijalnu državu, pitanje plaća ne može se u potpunosti prepustiti tržištu i tvrtkama koje nemaju dovoljno radnika. Pametna država koja želi imati pravedno tržište rada, zaustaviti iseljavanje i popraviti demografiju mo

Uz već uobičajene slike spašavanja turističke sezone radnicima iz Srbije i BiH, nova “normala” za Hrvatsku postaju slike Kineza na gradilištima, Šrilančana u obućarstvu, Nepalaca u mljekarskoj industriji,... Rješenje za kroničan manjak radnika, zbog nesretnog miksa demografije, iseljavanja i niske participacije u svijetu rada, pronađeno je u ukidanju kvota za strance od 2020. Premda je zakon formalno još u proceduri, izgledno je da će se želje i potrebe poslodavaca ispuniti na tom tragu.

Jesmo li spremni za tu vrstu liberalizacije? Pita li se poslodavce, odgovor je: “Aposolutno, iako i to rješenje dolazi prekasno”. Reći će da su u međuvremenu mnogi od njih platili najvišu cijenu; od gubitka poslova koje nisu uspjeli odraditi u zadanom vremenu u prerađivačkoj industriji do gašenja lokala na obali jer osoblja, poput pizza majstora ili kuhara, naprosto nema.

Loptica nekom drugom

Široko otvorena vrata Europske unije potaknula su domaće stanovništvo na odlazak u druge članice s osjetno višim plaćama kojima naši poslodavci u većini slučajeva nisu mogli ili htjeli konkurirati. Ostalo je dakle, tražiti radnike iz trećih zemalja, od regionalnog bazena do “egzotičnih” zemalja. Svima im je, međutim, zajedničko to što relativno niske plaće u Hrvatskoj (ako ih gledamo u odnosu s europskim) predstavljaju značajno veće prihode nego što bi zaradili kod kuće. Baš kao domaćim gastarbajterima u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj. Pita li se sindikate, odgovor je dijametralno drugačiji. “Povećajte plaće pa ćete naći radnike”, reći će oni. (Za potrebe ovog teksta nećemo ulaziti u visinu sindikalnih plaća, to zaslužuje zaseban komentar).

Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Starenje stanovništva i demografski trendovi uopće, potrebu za stranim radnicima čine neupitnom, domaćih radnika naprosto nema dovoljno. Socijalni i mirovinski sustav ionako “plešu po rubu” održivosti, uplata nema dovoljno, a isplate su previsoke (za uplaćeno). Svjesni su toga svi produljenje radnog vijeka i penalizacije prijevremenih umirovljenja nisu grom iz vedra neba. (Odustanak od mirovinske reforme ne znači da voda nije došla do grla već da je Andrej Plenković problem samo odlučio prebaciti na neku drugu Vladu).

Nije ni u drugim zemljama bolje, sjajan primjer je tjednima paralizirana Francuska u kojoj ni tamošnji sindikati ne žele vidjeti da računice “malo rada visoke mirovine” naprosto nema.

Sindikati su isto tako u pravu kad ističu da će priljev strane radne snage usporiti rast domaćih plaća, to uostalom već potvrđuju brojke. Poslodavci će, zajedno s ekonomistima, isticati da plaće moraju pratiti produktivnost rada koja ionako nije na nekim zavidnim razinama na domaćem tržištu rada. To također stoji, no samo djelomično.

Želimo li socijalnu državu, pitanje plaća ne može se u potpunosti prepustiti tržištu. Pametna država koja želi imati pravedno tržište rada, koja želi zaustaviti iseljavanje i popraviti demografska kretanja toga mora biti svjesna.

Tvrtke gledaju svoj interes, to je u potpunosti legitimno i očekivano. Njihov je posao da ostvaruju profit i podižu vrijednost kompanije vlasnicima, a ideje iz Davosa o kapitalizmu po mjeri građana sjajno zvuče, ali su još uvijek samo teorija.

Ostvarujući prvi cilj, ako mogu radnike platiti što manje, tvrtke će to i učiniti koristeći sve legalne alate koji su im na raspolaganju. (Neoporezivo priznati primici kao zamjena za, hm, dio plaće?).

Gasimo požare ili?

Iako država traži od poslodavaca da strani radnici imaju isti status kao domaći, papir je jedno, život drugo. U stvarnosti nije rijetkost da ih osmero spava u jednoj sobi koju je osigurao poslodavac, ljudi štede, šalju novac kući rodbini. U tim uvjetima zadovoljni su plaćom koju primaju. To je perspektiva jedne godine na koju se najduže izdaju radne dozvole za strane radnike. No, s relativno niskim plaćama sasvim je druga perspektiva unajmiti stan, povući obitelj iz Nepala ili Šri Lanke, realizirati kredit u banci, planirati dugotrajni boravak ili, nedajbože, život u Hrvatskoj.

Tu računica (bar za debelu većinu) pada u vodu. Slike ispražnjene Slavonije ili Like pokazuju da je to domicilno stanovništvo odavno shvatilo.

Pitanje je što mi zapravo želimo? Pogasiti požare manjka radnika ili otvoriti vrata stranim radnicima da bi ispravili sistemske neravnoteže socijalnog i mirovinskog sustava, poput jedne Švedske ili Njemačke? U prvom slučaju tržište će odraditi svoje, ali tada treba računati na zacementirane (niske) plaće i perspektivu stranih radnika po principu “uzmi novac i bježi”. Želimo li više, netko bi u Banskim dvorima ipak trebao učiniti daleko više od brisanja kvota za strance. ❖

JEDNO JE ZARADITI NEŠTO NOVCA U INOZEMSTVU, A DRUGO UNAJMITI STAN, POVUĆI OBITELJ IZ NEPALA, REALIZIRATI KREDIT I - ŽIVJETI U HRVATSKOJ

SINDIKATI IMAJU PRAVO KAD ISTIČU DA PRILJEV STRANE RADNE SNAGE USPORAVA RAST PLAĆA