Netko mora platiti temeljitu obnovu grada ili ćemo centar ostaviti samo vranama
Lice i naličje Novinar Poslovnog dnevnika proveo je nekoliko dana obilazeći porušeni centar Zagreba, ovo su njegovi dojmovi o životu u gradu između potresa i koronavirusa
Ljudi nisu ulagali u svoju imovinu, poručio je Milan Bandić. Naš novinar kroz svoju reportažu demantira gradonačelnika
Uknjigama o tome kako će izgledati Zemlja kad s nje nestane posljednji čovjek, piše se o brzini kojom će životinje ponovno naseliti gradove, a koji će vrlo brzo i sami propasti. U Zagrebu se to, barem zasad, već počelo događati grad je pust, dio je i urušen, na trgovima su ostali samo golubovi i nekoliko vrana. Vozila skoro da i nema, pa golubovi, za koje smo navikli da su aktivni, stalno šeću ili lete, sada mirno sjede po Trgu bana Jelačića, kao galebovi na zimskoj plaži. Taj lagodni život se skupo plaća kad iznenada dojuri vozilo, zgazi pokojeg zadrijemalog goluba, a onda odmah dođu vrane i počnu ga onako poluživa kljucati. Veća vrana graktanjem otjera manju, koja se makne u stranu i čeka svoj red. Nigdje im se ne žuri otkako su se ljudi naglo povukli, vrane su postale gospodarice Trga. Ljudsku vrstu ovdje predstavlja samo spomenik bana Jelačića, po kojem su se također naslagali golubovi. Sablja brkatog Srijemca više ne pomaže 1848. neprijatelj je bio vidljiv, a sada su to potres i koronavirus. Prošlo je tjedan dana od potresa koji je protresao Zagreb, najjačeg od 1880. U gradu već načetom epidemijom koronavirusa sad je sve stalo. Nema više one žurbe, špice subotom, sajma antikviteta na Britancu i gužve pred katedralom nedjeljom. Prođe tek pokoji dostavljač hrane na biciklu, plus nekoliko gradskih redikula koji izvode svoje predstave bez publike. Na zagrebačkim ulicama sad su svi dani postali isti, kao da ste u najzabačenijem naselju u Hrvatskoj, onom čiji poštanski broj nema niti jednu okruglu znamenku. Ili na pučinskom svjetioniku, gdje je srijeda ista kao nedjelja.
Kišobran protiv urušavanja
Vozila su parkirana podalje od zgrada, kako ih novi potres ne bi dohvatio. Ispred skoro svake zgrade su trake upozorenja, jer posvuda visi neki komad građevine, pa i vozila i ljudi, koji mahom imaju maske, hodaju sredinom ulice. Priručni je parking nastao ispred Mimare, oko Meštrovićevog paviljona (‘Džamija’), nasred Britanca. Nekoliko auta koje je potres zatrpao ciglama nitko ne otrpava, jer im ionako nema pomoći, a nikoga ne ugrožavaju. Na početku Ilice postavljena je prepreka sa znakom zabrane prolaska, točno preko tramvajske pruge. Tramvaj je ionako i prije potresa prestao voziti, zbog epidemije. Ogromna dizalica skida oštećeni dimnjak s vrha zgrade. Dojučerašnje fasade, krovovi i dimnjaci pretvoreni su u smeće. Jedna gospođa opasnosti s krovova prkosi kišobranom s likom vukovarske golubice. U subotu ujutro na Cvjetnom je bio samo klinac s romobilom, sretan što napokon može juriti bez opasnosti da se u ikoga zabije. U Bogovićevoj pred Bullne umjesto standardne postave iz društvenih kronika dvojica radnika. Na špici se sada uglavnom vode razgovori o odvozu šute. Rijetki civilni automobili koje se vidi po centru ispod šajbe imaju neku dozvolu, koju je izdao neki nadležni stožer, no najveću dozvolu ima skupina Roma na svom starom kombiju “odvoz šute”. Nitko ih ne gnjavi niti pita namjeravaju i tu šutu zbrinuti na ekološki prihvatljiv način. Uloge su podijeljene dok vrane vrebaju golubove, Romi voze šutu, statičari oprezno koračaju iskrivljenim stubištima, a alpinisti skidaju polomljeni crijep i dimnjake s krovova. Jedan od volontera zabrinuto govori kako u dućaalpinističke opreme sada dolaze ljudi koji nemaju ni osnovna znanja o tom poslu, pa se boji da netko od njih ne padne s krova. Nažalost, jedan od čovjek već pao i poginuo, uz jednu curicu kojoj liječnici nisu mogli pomoći bila je to druga žrtva zagrebačkog potresa. Posao alpinistima nije lak, jer osim što vise na užadi bore se s dimnjacima koji teže i po nekoliko tona. Jednome se betonsko postolje zaglavilo u iskrivljenom snjegobranu, pa čovjek mora satima tući kako bi ga razbio na komade i bacio na cestu. Za promet su zato privremeno zatvorene Gundulićeva i Frankopanska. Pred ulazom u zatvoreni dio Dolca volonteri iz Civilne zaštite polijevaju nam po rukama dezinfekcijsko sredstvo. Na mliječnom odjelu Dolca samo jedna žena prodaje jaja. Otvoreno je nekoliko mesnica i pekara, točiona vina. Trgovcima posebna hvala
vi za više nije bilo novca. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture nije htio niti čuti za ideju da se oni dimnjaci koje više nitko ne koristi skinu s krova.
Niti rušenje, niti obnova
Rušenje su zabranili, ali novac za popravak dimnjaka koji tako uporno štite nisu ponudili, pa su se sada svi ostali redom porušili, uništavajući pritom krovove i stanove. Nakon što se očisti i nekako pokrije krov, treba sanirati zidove i ponovno, tko zna kako, podići te nesretne dimnjake. I stručnjacima je teško dati prognozu što će biti sa središtem Zagreba, no oni s kojima smo razgovarali nisu optimistični. “Samo oko Britanca ćemo desetak zgrada morati porušiti”, govori jedan od brojnih stručnjaka koji sada, sa zaštitnom maskom i šljemom na glavi, po centru volontiraju kao statičari. U ponedjeljak, prvi dan nakon potresa, Trg je bio pun vojnih vozila. Kako bih informirao one koji su ostali doma, na društvene mreže stavio sam fotografije, pa tako i kamione HV-a. Jedan od prijatelja pita čuva li to vojska grad od pljačkaša? Srećom, lopovi se zasad nisu pojavili, a vojska je uglavnom došla kako bi očistila ulice od šute. Uz informacije iz medija slušam i žive priče o čovjeku koji je ostao ne samo bez doma, već i bez vrijedne umjetničke zbirke koju je cijeli život prikupljao. Slušam i o podrumu u kojem su se otvorila sakrivena vrata, iza kojih se ulazi u neke katakombe. O starici koja živi s bolesnim sinom, a nitko ju još nije obišao, o drugoj na pragu devedesete čiji je stan ostao bez krova. Stanari pokušavaju naći neko rješenje i smisliti novac za obnovu, jer pomoći Grada se ne nadaju. Dio ih je rentao svoje stanove, no kao uspomena na turiste sad su ostali samo brojni natpisi ‘suveniri’ i ‘apartmani’. Ostali su bez stana i bez prihoda, jer tko zna kada će netko poželjeti doći u grad uništen potresom i virusom. Na internetu se povremeno jave zločesti komentari o bogatašima iz centra grada, a saznanja njihovih autora očito su ograničena na onih par likova koji pune društvene kronike. Takvi ne znaju koliko je podrumskih i dvorišnih stanova u kojima živi skoro ista onakva sirotinja o kakvoj su nekoć pisali hrvatski realisti. Od strašnog potresa prošlo je tek tjedan dana. Prvi šok je prošao, podrhtavanja su sve rjeđa, ali nitko ne zna što slijedi. Jer kad alpinisti jednom poruše i zadnji napukli dimnjak, a vrijedni Romi svojim kombijem odvezu tu šutu, netko mora platiti temeljitu obnovu grada u kojem su dosad glavni prioritet bili spomenici i fontane. Osim ako nismo odlučili odustati i centar grada ostaviti vranama.