Pandemija je odlična prilika za digitalnu transformaciju Hrvatske
Dozvola za praćenje Naša Vlada nije ponudila mobilnu aplikaciju preko koje bi osobama koje su potencijalno zaražene dala neke pogodnosti
Googleov “COVID-19 Community Mobility Report” slobodno se može nazvati i “Minority Report”, ako se sjetimo istoimenog znanstvenofantastičnog filma u kojem sve, od pametnih billboard oglasa preko pametnih automobila do pametnih kuća, zna točno tko je glavni junak Chief John Anderton kojeg glumi Tom Cruise, i posvuda ga prati. Baš zato bi Googleov izvještaj, koji je nastao praćenjem gotovo svih građana Hrvatske pomoću Google Mapsa na njihovim mobitelima, prije 18 godina odmah osudio, ali sada to neću učiniti. Koliko god to čudno zvučalo, problem nam više nije Google već naša vlastita država. Najpoznatija internetska tražilica, naime, u posljednjih je 18 godina značajno unaprijedila svoj pristup prema nama i našim podacima. Hrvatska država nije.
Manipulacije podacima
Po načinu na koji nam država koristi tehnologiju za obuzdavanje koronavirusa vidimo ne samo da je njen pristup dvojben po pitanju ljudskih prava, jer se povodi primjerom Kine, već i da je gospodarski štetan, jer građane uči suprotno od onog što će im trebati da bi opstali na tržištu u 21. stoljeću. Europska unija nam je s GDPR regulativom prije dvije godine svima jasno dala do znanja da smo počeli živjeti u podatkovnoj ekonomiji. Naše ime, prezime, OIB, datum rođenja, adresa stanovanja, email adresa, podaci o bankovnom računu, podaci o transakcijama, podaci o mjestima na kojima smo boravili, od kojih bolesti bolujemo, s kim se družimo, koga volimo i još mnoge druge slične informacije po kojima nas se može jednoznačno identificirati sve je to osobno vlasništvo svakog građanina pojedinačno. Ti podaci imaju i svoju tržišnu vrijednost. Mogli bi se pozvati na istraživanja poput “Into the web of profit”, koje je prije dvije godine objavio Mike McGuire u suradnji s tvrtkom Bromium, a u kojem se navodi da na crnom tržištu ta cijena ide od 0,75 dolara za sve podatke o nekoj kreditnoj kartici, preko 1520 dolara, pa sve do 250.000 dolara. Cijena varira ovisno čiji broj kreditne kartice imate, njihovom broju, ali i pada s vremenom. No, nije broj kreditne kartice jedino što vrijedi. Znate li kuda se kreću određene skupine ljudi, primjerice mladi 2535 godina, koji su zaposleni i vole kupovati odjeću, tehniku, knjige i opremu za automobile, možete nekom trgovcu robom omogućiti da jako dobro zaradi. Danas na takav način posluje Amazon. Znate li pak tko u baš ovom trenutku treba taksi, gdje želi da ga se odveze i koliko je za to spreman platiti, a još k tome o toj osobi imate i druge podatke poput informacija o kreditnoj kartici i njegovu ili njenu gerala, olokaciju, onda isto možete dobro zaraditi. Tako posluju Uber i Bolt. Znate li pak gdje netko želi putovati, kakva ga vrsta smještaja i usluge zanima te koliko je za to spreman platiti, onda ste dobili ideju iz koje je nastao Booking.com. Ono što je zajedničko svim tim tvrtkama je da to, da o vama prikupljaju i obrađuju podatke, kažu odmah na početku, i za to vam daju nešto zauzvrat, primjerice korištenje usluge koju su razvili bez dodatne, financijske kompenzacije. Na to ih je prisilila EU kroz GDPR regulativu. Međutim, u Hrvatskoj se Vlada, izgleda, nije pomirila s tom regulativom. Nedavno je agencija AZOP, koja bi morala brinuti o provedbi GDPRa, donijela odluku kojom je jednoj banci odrezala financijsku kaznu zbog kršenja GDPRa. Prva je to novčana kazna za kršenje GDPRa u Hrvatskoj dosad. No, AZOP, suprotno praksi koju imaju najrazvijenije članice Unije, nije objavio o kojoj se banci radi niti kolika je kazna, i to unatoč činjenici da se ta banka čak 34 puta oglušila na AZOPov nalog da se uskladi s GDPRom. Vlada na to nije reagiiako bi joj 4 posto prihoda ili maksimalno 20 milijuna eura sada dobro došlo u proračunu. Ne treba stoga čuditi da do osobnih podataka građana, a time ni GDPRa, čini se, Vlada i ne drži jako mnogo. U skladu je to i s činjenicom da u izboru načina na koji planira menadžirati rastući broj samoizoliranih građana, sad već veći od 20.000, umjesto Googleove prakse bira čistu silu i predlaže izmjene zakona koje bi omogućile nesmetano praćenje građana pomoću mobitela. I onda će se ti podaci upariti s bazom samoizoliranih, a navodno se već uparuju i s njihovim OIBima pa se primjerice može utvrditi jesu li izašli iz samoizolacije i otišli do ljekarne. No, ne čini se da se to radi uz dozvolu tih građana, a trebalo bi, jer ćemo svi u nekom trenutku doći u doticaj s koronavirusom.
Učinci podatkovne ekonomije
Ono što nam Google pokazuje je da su građani informacije poput svoje lokacije u realnom vremenu spremni podijeliti i dobrovoljno, ako dobiju nešto zauzvrat. U Hrvatskoj Vlada nije ponudila mobilnu aplikaciju preko koje bi osobama koje su ne svojom krivnjom potencijalno zaražene koronom dala neke posebne pogodnosti: prioritetnu i besplatnu dostavu hrane i drugih sličnih potrepština, prioritetnu zdravstvenu skrb, pokrivene režije i druge troškove itd. Zauzvrat Vlada je mogla zatražiti samo jedno, da im ti ljudi omoguće da prati gdje se nalaze. Takva bi aplikacija u idućem razdoblju mogla spriječiti manipulaciju s podatkom tko je prebolio koronavirus i tako stekao imunitet, a što će biti vrlo vrijedna informacija. Primjerice, imuni će u idućem razdoblju biti vrlo traženi u turizmu. Poželjno je da kroz karantenu što kasnije stupimo u kontakt s koronavirusom, jer će tad postojati cjepivo i tretmani. Ali tako će biti idućih 1218 mjeseci, koliko treba da ih se razvije, i zato bi bilo dobro da se građane na borbu s koronavirusom potakne na dobrovoljan način. Primjeni li Vlada Googleov pristup učinit će dobro i za hrvatsko gospodarstvo. Podatkovna ekonomija temelj je Industrije 4.0, a danas je ovdje malo tko razumije pa u tome zaostajemo. No, ako ćemo o učincima, prednostima i opasnostima podatkovne ekonomije, one koja je iznjedrila Google, Amazon, Uber, Bolt, Booking i druge, učiti na svojoj koži idućih godinu dana, i to tako što ćemo pomoći i sebi i ljudima oko nas, velika je šansa da će i naše gospodarstvo nakon korone imati mnogo bolju ideju u što se želi digitalno transformirati. S obzirom da se već sada o ovoj krizi priča kao o najvećoj gospodarskoj krizi nakon Drugog svjetskog rata, jedna takva startna pozicija čini se kao winwin za sve.