Najlakše je dati novčanu naknadu iako ona neće riješiti bitne izazove
Osobe s težim i teškim invaliditetom imaju pravo na naknade, dok svi oni s manjom razinom ne ostvaruju nikakve naknade
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak podni-je Izvješće o radu za 2021. godinu u kojem navo-di da se najviše obraćanja pra-vobraniteljici odnosilo na pod-ručje socijalne zaštite. Slonjšak kaže kako je područje socijal-ne zaštite tradicionalno najin-tenzivnije po broju zaprimlje-nih
Sustav socijalne zaštite
"Naše društvo još uvijek ni-je doživjelo preobrazbu prema inkluzivnosti u punom smi-slu te riječi, pa je i očekivano da se osobe s invaliditetom na neki način gura prema socijal-nhn naknadama i potporama. Osobe s invaliditetom su među najranjivijim kategorijama ka-da govorimo o siromaštvu, ali i kada govorimo o ostvarivanju njihove neovisnosti, samostal-nosti, pristupu društvenim re-sursima. Posredno intenzitet obraćanja u području socijal-ne zaštite obrnuto je proporci-onalan dostignutim standardi-ma ljudskih prava i socijalne in-Iduzije", ističe pravobraniteljica i navodi da je u užem smislu, prošla godina bila godina inte-resa za promjene koje je trebao donijeti najavljeni novi Zakon o socijalnoj skrbi, te su imali niz aktivnosti vezanih uz bu-duća zakonska rješenja. Davali su preporuke, predlagali, odr-žavali sastanke, sve kako bi po-stigli izmijene nekih loših za
konskih rješenja.”Uspjeli smo u dijelu koji se odnosi na osobnu invalidninu koja je trenutno najveća socijalna naknada koju ostvaruju osobe s najtežim invaliditetom. Prema novom Zakonu o socijalnoj skrbi ta naknada od 1750 kuna sada je lišena bilo kakvog imovinskog ili dohodovnog cenzusa, odnosno osoba je može ostvariti samo na osnovi težine svog invaliditeta neovisno o tome prima li plaću, mirovinu ili ima neki drugi izvor prihoda”, kaže Slonjšak i navodi da se drugo izazovno područje u sustavu socijalne zaštite odnosi na usluge koje su nužne djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. To se odnosi na usluge rane intervencije u djetinjstvu, psihosocijalne podrške, usluge pomoći u kući i sl.
“Nismo zadovoljni niti zakonskim rješenjima za njihovo ostvarivanje budući da su za neke od tih usluga određeni prestrogi cenzusi, a najviše brine nedostupnost tih usluga. Pritužbe nam ukazuju na to da su za pojedine usluge dugačke liste čekanja, za neke rehabilitacijske usluge nema dovoljan broj pružatelja, a nadležno ministarstvo ne sklapa nove ugovore o međusobnoj suradnji kojima bi na nekih način usluge ušle u sustav. U pojedinim područjima države uopće nema potrebnih usluga za osobe s nekim specifičnim vrstama invaliditeta npr. Autizmom”, kaže Slonjšak i ističe da kada se sagleda cjelokupna potreba osoba s invaliditetom, čini se da je najlakše dati novčanu naknadu iako ona neće riješiti bitne izazove s kojima se susreću osobe s invaliditetom. “Danas imate situaciju da osobe s težim i teškim invaliditetom imaju pravo na naknade, dok svi oni s manjom razinom ne ostvaruju ni kakve naknade iako i oni imaju specifične potrebe i troškove zbog invaliditeta, a ne mogu ih podmiriti.
Mi moramo uložiti daleko više napora kako bismo im oslakšali prisitup obrazovanju i radu, stambenom zdbrinjavanju, ranoj intervenciju u djetinjstvu, trebamo razvijati mobilne i dostupne usluge svakome u njegovom domu koje će omogućiti da se izbjegne institucionalizacija, odnosno osigura najveća moguća kvaliteta života i uključenost u zajednicu”, smatra Slonjšak te navodi da se stanje po pitanju zapošljavanja nije bitno popravilo te da su se i zaposlene osobe s invaliditetom zbog epidemije suočavale s poteškoćama i neizvjesnošću na radnom mjestu.
“Nedvojbeno je da se na državnoj i drugim razinama provode politike i poduzimaju mjere kojima se nastoji potaknuti zapošljavanje osoba s invaliditetom, i u odnosu na osobe s invaliditetom i u odnosu na poslodavce. Međutim, brojke i dalje pokazuju da osobe s invaliditetom nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada zbog različitih razloga. Negativni stavovi i predrasude na temelju kojih se osobe s invaliditetom smatra teretom za društvo još su uvijek prisutni u društvu. I dalje su prisutni ponižavajući stereotipi prema osobama s invaliditetom zbog kojih im se ograničavaju ili isklju
čuju prava u svim segmentima života, uključujući zapošljavanje i rad. Unatoč postojanju zakonodavnog okvira, jednako dostupna i učinkovita zaštita od diskriminacije u ovom trenutku ne postoji, a osobe s invaliditetom toga su svjesne. Javljale su nam se osobe s invaliditetom koje ne žele otvoreno razgovarati o svom invaliditetu, bojeći se diskriminacije. Diskriminacija je nezakonita pojava i negativno utječe na korištenje prava na osnovi invaliditeta koja pridonose izjednačavanju mogućnosti”, objašnjava pravobrani-teljica i dodaje da se u vezi natječajnih postupaka, osobe s invaliditetom, koje su se, pritfužile Uredu, većinom uvjerene da je zapošljavanje netransparentno i da se pogoduje određenim kandidatima.
Nedostatak jasnih kriterija
”Pritužbe iz 2021. i dalje potvrđuju da je pravo prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima teorijsko i iluzorno pravo koje se u praksi ne realizira. Prema sadašnjem zakonskom uređenju pravo prednosti pri zapošljavanju je podložno manipulacijama na štetu osoba s invaliditetom. Uočili smo da gotovo sve pritužbe o nemogućnosti ostvarenja prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima ukazuju da je razlog tome i bodovna manipulacija u natječajnom postupku koju je nemoguće dokazati. Utvrdili smo da nedostaju jasni kriteriji vrednovanja u odnosu na radno mjesto.
Kroz pritužbe uočavamo da su stavovi komisija u natječajnim postupcima problem koji žurno treba rješavati ukoliko želimo zapošljavanje osoba s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi i bez diskriminacije. Stavovi komisija u natječajnim postupcima utječu na ocje
nu kandidata koja bi trebala biti što objektivnija. Na to smo upozoravali u izvješću i prethodnih godina”, ističe Slonjšak i nadodaje kako često izneseno mišljenje članova komisija odražava negative stavove prema osobama koje imaju određene zdravstvene teškoće ili invaliditet imputirajući im nesposobnost kao opravdanje uskraćivanja jednakih mogućnosti i prilika za zapošljavanje i rad.
“Tržište rada postalo je sve zahtjevnije. Danas je tržište rada utemeljeno na obrazovanju, znanjima i inovacijama, ali kada govorimo o zapošljavanju osoba s invaliditetom i dalje je prvenstveno naglasak na onome što osoba zbog invaliditeta ne može raditi pa i onda kada ima sve kompetencije za radno mjesto. Ljudi u svom poslu pronalaze osjećaj smisla, ulogu u društvu i osjećaj neovisnosti. Rad nije samo obaveza nego jedno od osnovnih ljudskih prava zbog utjecaja koje ima na ljudsko dostojanstvo i to ne samo kao mogućnost stjecanja sredstava za život već i mogućnost da čovjek ostvari svoje osobne potencijale, razvija se i napreduje i bude uključen u društvo. Sudjelovanje u životu zajednice
Stoga nemogućnost da se pristupi otvorenom tržištu rada ili zadrži na njemu ima široke posljedice za pojedinca i društvo. Ostvarivanje prava na rad je zbog svega toga još značajnije za osobe s invaliditetom kao preduvjet ostvarivanja ostalih prava, usluga i mogućnosti koje u svojoj ukupnosti omogućuju aktivno i punopravno sudjelovanje u životu zajednice.
U suprotnom, osobe s invaliditetom su primorane živjeti nametnutim načinom života, ovisne o socijalnim naknadama koje su nedostatne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i potreba koje proizlaze iz invaliditeta, a kamoli za one sitnice za koje često kažemo da život znače”, zaključuje pra-vobraniteljica za osobe s invaliditetom.