U posljednjih osam godina prepolovljena proizvodnja šarana u Srbiji
Nekad je pod ribnjacima bilo i do 15.000 hektara, a sada oni sa šaranima zauzimaju 8690 hektara, dok se pastrve uzgajaju na samo 14 i to u brdsko-planinskim područjima
Kriza u proizvodnji šarana, koji je i najprodavanija vrsta ribe na srpskom tržištu, posebno se provećala tijekom pandemije koronavirusa
Krizu u domaćoj proizvodnji ribe kupci u Srbiji osjetili su proteklih blagdana, a cijene niti u budućnosti neće mirovati. Šaran kojeg se za Uskrs moglo kupiti za oko 600 dinara (oko 4,9 eura) po kilogramu, već za Đurđevdan (Jurjevo) nije se mogao pronaći za manje od 700 dinara (oko 5,7 eura). Riječ je o šaranu iz uvoza, jer domaćeg odavno nema, piše Politika.
Iako je, kako kažu proizvođači, njihov interes da proizvodnja opstane, događa se suprotno – zapušteno, bez pomoći države i s previsokim nametima, domaće ribarstvo tone. Srbija godišnje uveze između 40.000 i 50.000 tona ribe, najviše morske i iako bi se te količine mogle smanjiti zamjenom iz domaće proizvodnje, zasad su to samo lijepe želje.
Nelikvidnost velikih ribnjaka
Aleksandar Stajčić, direktor DTD ribarstva i potpredsjednik Grupacije za ribarstvo pri Privrednoj komori Srbije, kaže da su ribe iz domaće proizvodnje kvalitetnije od onih koje stižu iz središnje Europe. On je na čelu domaće tvrtke koja je trenutačno najveći ulagač u proizvodnju ribe u Srbiji i već godinama ukazuju na probleme. Dodaje da nemaju nikakvu pomoć niti odgovor na pitanje ima li država interesa da se zaustavi propadanje te grane poljoprivrede.
”Očito je da stalno bilježimo pad proizvodnje šarana, i u posljednjih osam godina ta proizvodnja je prepolovljena. Glavni razlog za to je što ne postoji razumijevanje države, podrška, a plaćamo velike troškove i namete koji su neusporedivo veći u odnosu na proizvođače iz Europe”, kaže Stajčić.
Kriza u proizvodnji šarana, koji je i najprodavanija vrsta ribe na srpskom tržištu, posebno se produbila tijekom pandemije koronavirusa. Tada je konzumna riba, spremna za prodaju, zbog zatvorenih trgovina i izvanrednog stanja, silom prilika ponovno vraćena u proizvodni ciklus. Nova proizvodnja uglavnom nije zasnovana. Grupacija za ribarstvo uputila je inicijativu Ministarstvu financija za ukidanje vodnog doprinosa po svim osnovama, kao što je urađeno u Češkoj i Hrvatskoj, što bi pridonijelo očuvanju ribarstva, ali država za to nema rješenje. ”Pojavio se niz tehnoloških i ekonomskih čimbenika zbog kojih sada nema šarana iz domaće proizvodnje. Svjedočimo nelikvidnosti velikih ribnjaka i proizvođača koji su od početka pandemije dovedeni do ruba, prodana je npr. Ečka, a novi vlasnici su procijenili da je proizvodnja neisplativa. Od velike šanse u poljoprivredi Srbije došlo je do toga da uvozimo ribu iz Mađarske, Češke, Hrvatske i drugih zemalja”, objašnjava Stajčić.
Kako smanjiti troškove?
Prema njegovim riječima, ukidanje vodoprivrednih dozvola ili smanjenje tih troškova značili bi mnogo.
”Imamo subvencije od države od 10 dinara po prodanom kilogramu, ali to nije dovoljno da bi se zastavio negativan trend proizvodnje. EU svojim proizvođačima daje neizravne subvencije i maksimalno podržava ovu vrstu proizvodnje”, kaže Stajčić. Pad proizvodnje bilježi se u posljednjem desetljeću, a samo 2021. godine u Srbiji je proizvedeno 30 posto manje ribe nego godinu ranije. Nekad je pod ribnjacima bilo i do 15.000 hektara, a sada postoji 8690 hektara ribnjaka sa šaranima. Ribnjaci s pastrvama zauzimaju 14 hektara i to u brdsko-planinskim područjima središnje Srbije.