Proljeće je, a u meni nemir

Sud javnosti

Samo je sunce pravedno jer jednako grije i jedne i druge, tako je govorio i propovijedao karizmatični kotorski svećenik i duhovnik don Branko Sbutega (1952. - 2006.). Nažalost, u posljednje vrijeme europske sunčane zrake postale su malo razroke. Na različitim stranama različito sjaje.

Kao da nitko ne vidi što smjera i planira prekooceanski redatelj svjetskog reda i nereda, kao što malo tko zna da je veliku i mnogoljudnu zemlju koja se prostire na četrnaest vremenskih zona teško istom snagom svjetla obasjati, pogotovo pokoriti je i pod svoju čizmu i upravu staviti.

Veliki francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.) dugo se spremao, konje je osedlao i na istok pošao. Stotinu godina poslije to isto pokušao je još moćniji Adolf Hitler (1889. - 1945.). Probali su, jurišali su pa zube polomili. U gornjoj i donjoj čeljusti ni jedan zub nije im čitav ostao. Kako jedan tako i drugi ostali su bez konja i bez konjanika. Na polazne pozicije vratili su se s gaćama na štapu, kako se u našem kraju i narodu može čuti.

Naši domaći promašaji, problemi i nevolje nisu ništa manji, ništa bezbolniji i nimalo bezopasniji. Zato specifične bosanskohercegovačke nesporazume treba znanstveno proučavati, sustavno rješavati, navrijeme liječiti i uništavati kao opaku, duboko ukorijenjenu bolest. Jer živimo u vremenu u kojemu svijet, malo-pomalo, putuje prema zoni zalaska sunca, šumskog mraka i bespuća. Davno je legendarni Jura Stublić pjevao: “Čitav svijet je svezan konopcima ljubavi”. Danas možemo reći da živimo u kipućem i uzavrelom kancerogenom vremenu. Kao da su svi odnosi poremećeni i izopačeni, kao da je svaki red i plan izgubljen. Na mnogim stranama niče mrkla travurina kao da nije s ovog svijeta.

Zato se u centrima moći moraju pojaviti mudri, hrabri i odvažni ljudi koji su sposobni razriješiti nagomilane nesporazume i civilizaciju spasiti od globalnog posrnuća. Mračne sile nacionalne mržnje i pohlepnog kapitala željnog tuđih staništa i prirodnih resursa čekaju trenutak svog pohoda uskrsnuća.

Tu milosti nema.

Tu nitko nikog ne pozna! U protivnom, uspavani, neoprezni i nespremni mogli bi se jednog jutra probuditi s neprilikama koje su Europu i cijeli svijet zadesile u 1941. ili 1991. godini.

Svejedno je.

Posljedice bi bile neusporedivo teže.

Suvremeno oružje opasnije je i razornije.

Vrijeme 21. stoljeća traži vizionare.

Traži Willyja Brandta (1913. 1992.), moćnog državnika koji je u stanju kleknuti, pomoliti se i reći “oprostite”.

Koliko god bili različiti putovi kojima smo se kretali svi zajedno, moramo poštovati susjede, poštovati druge i nešto drugačije, njih se nikada ne smije napadati, povrijediti, dom i domovinu im razoriti. U protivnom, pred nama su desetljeća novih obračuna, jada, klanja i ubijanja. Jer “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana”, pjeva veliki pjesnik Mak Dizdar (1917. - 1971.).

Pred nama je proljeće, a kako se stvari događaju i svečano najavljuju, mogla bi se konačno razmrsiti balkanska mrtvouzica. Prije toga trebat će dobro pomesti i počistiti natruhe minulih vremena. Svijet pamti i ne miri se s propustima onih koji su pozvani na uspostavu mira i jednakosti. Našom zemljom posijano je sjeme radikalnog islama i životnih navika s kojima naš svijet nema civilizacijskih dodira.

Dr. Esad Duraković, najbolji poznavatelj arapske kulture, redoviti akademik bosanskohercegovačke, egipatske i sirijske akademije znanosti i umjetnosti, otvoreno, ozbiljno i odgovorno upozorava na nekontroliranu prodaju nekretnina nepoznatom arapskom svijetu. U pojedinim sarajevskim predgrađima ne može se čuti domaća riječ. Ako se zemlja i narodi ne dozovu pameti i razboru, za koje desetljeće ostat ćemo goli i nemoćni kao stablo kad oluja prođe - kako pjeva veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić (1898. - 1925.).

Na ozbiljnost novonastalih prilika upozorio je sumrak koji se pojavio na jednoj društvenoj mreži. Čovjek duge i zapuštene brade, prepoznatljive odjeće i znamenja, s puškom u ruci i pjesmom na usnama kliče i ledi krv u žilama. Sa sirijskog ratišta poziva na sveti rat i na ubojstvo reisa Huseina ef. Kavazovića. Na svakom mjestu, na svakom koraku i u svakoj prilici treba ubiti nevjernika, poručuje ratoborni, zaluđeni stanovnik naše zemlje.

Bosna i Hercegovina daytonskom je pameću podijeljena i rascjepkana entitetima i distriktima pa nikom kriva i nikom dužna diše trećinom svojih pluća. Napadaju je sa svih strana.

Izvana više.

Iznutra sustavnije i opasnije. Iz dana u dan sijevaju političke, stranačke, duhovne, kulturološke iskre koje se u jednom času mogu okrznuti i izazvati požar iza kojeg neće ostati ništa. Ni travka na livadi ni mnoga glava na ramenu. Svjedoci smo kako zemlja preživljava teške i nedostojne dane, kao da na svakom dijelu skapava, grči se i muči. Hoće li pristupni pregovori sa zajednicom uljuđenih europskih naroda donijeti novo svjetlo i novu nadu?

Tko to zna?

Tko bi mogao biti prorok dolazećeg nevremena?

Kad u zemlju, jedan za drugim, dolaze veziri s titulama visokih časnika međunarodne zajednice. Dolaze s uputama i ovlastima centralne porte. U rukama drže ozbiljne fermane, njima mašu, prijete i plaše svim i svačim. Prijete oduzimanjem biračkih prava i izbornih mandata, kaznenim progonima, crnim listama i blokadama tekućih računa i ostale imovine. Nisu se libili tenkovima upasti u privatnu Hercegovačku banku i razoriti je. Nakon ove brutalnosti svemu se možemo nadati.

Sve se može doživjeti.

Aktualnog visokog međunarodnog vezira negdje pronađoše, obučiše i poslaše da naše nesporazume uređuje, popravlja i rješava kako zna i kako najbolje umije. Da Bosnu, s njom i Hercegovinu, u miru povede prema političkoj zavjetrini i uvali ujedinjene europske zajednice. Na izgled dobroćudan, ljubazan i suzdržan diplomat povremeno se smješka, a svojim osmijehom ne pokazuje ništa posebno. Za ovakve ljude mudri Hercegovci znaju reći “ne znaš je li pošao ili je tek došao” pa oprezno mjerka da se ne zaleti i negdje previše ne pogriješi.

Jer sve se uzburkalo, svatko se nagurava po svom osjećaju i pogledu. Kao da nitko ne živi tamo gdje bi želio živjeti, nego je skupio koljena, savio kralježnicu i životari tamo gdje ne bio želio biti. Pogotovo sa svojom obitelji živjeti.

Jedan drugi, krupan domaći veliki vezir bijelim svijetom putuje, zemlju psuje uzduž i poprijeko, proklinje versailleske, avnojske i daytonske mirovne sporazume koji ovakvu zemlju skrojiše pa tri naroda i tri konfesije u jednu nogavicu satjeraše. Nije im važno što se mi tako zbijeni sudaramo i gložimo. Nije važno što se gušimo i što, kao na pokretnoj traci, odlazimo i nestajemo.

Domaći veliki vezir nesretan je što ne može ostvariti ono što je naumio pa bi sve zapalio da ni miš u zidu ne ostane. Ne može njegov ponos mirovati i spokojno živjeti kada zemljom upravlja nedoraslo nacističko čedo - kako misli i javno govori.

Zato se sastao s predsjednikom susjedne Republike Srbije i patrijarhom Srpske pravoslavne crkve da pripreme lipanjski sabor i vide što će i kako će dalje. Jedan, drugi i treći vratili su se s centralne porte okićeni Ordenom svetog Aleksandra Nevskog, velikog ruskog cara (1220. 1263.). Bio je to trenutak velike časti i radosti, ali i ozbiljne prisege da će pokorno i ponizno slušati što u idućem vremenu bude planirao veliki Vladimir Putin (1952.)

Jedan drugi, sportski događaj, kao da je izmakao pozornosti javnosti. Naime, na dan vijećanja u Europskom parlamentu o počeku pristupnih pregovora s Europskom unijom u Moskvi je odigrana prijateljska nogometna utakmica između reprezentacije Rusije i reprezentacije Srbije. Da svečanost bude dostojna susreta, na središtu nogometnog terena dr. Nenad Stevandić, (1966.), predsjednik Skupštine Republike Srpske, dres banjolučkog Borca uručio je Sergeju Lavrovu (1950.), ministru vanjskih poslova Rusije.

S druge strane rijeke Save, u susjednoj Republici Hrvatskoj, kulminirali su nesporazumi. Iz dana u dan, iz sata u sat čuju se političke psovke i objede kakve je teško čuti u ponoćnim satima u prigradskoj pijanoj kavani, pa i pod romskim čadorom na osami. Od srama čovjeku rumen u obraze mora udariti. “O, sram i grdoba”, pjeva veliki mostarski pjesnik

Aleksa Šantić (1868. - 1924.). BUGOJNO

U minulom ratu, na ukletom prostoru Bosne i Hercegovine, kao i u svakom prethodnom, srpski, bošnjački i hrvatski politički predvodnici, ratni zanesenjaci i zapovjednici počinili su brojne, teško objašnjive ratne zločine.

Netko manje, netko više.

Bilo ih je na svim stranama. Iz Međunarodnog suda za ratne zločine neki osuđenici otišli su pravo na drugi svijet da Svevišnjem polože račune svog beščašća i ratnih nedjela. Neki su teške kazne odslužili i iz zatvora izišli.

Ima i onih koji će tamo ostati do kraja života.

Unatoč svemu, još uvijek postoje ljudi koji su počinili najteže, baš najteže, ratne zločine - čije su ruke do lakata krvave, a zemljom i svijetom slobodno putuju kao da nikada ništa nisu loše počinili. Ruka pravde do njih nije stigla.

Zaobišla ih je!

Davno, prije 30 godina, na vrata mog odvjetničkog ureda pokucali su predstavnici Udruge bugojanskih majki i supruga. Pod okriljem mrkle noći i guste magle njihovi sinovi i muževi iz logora su odvedeni na obližnje Rostovo. Tu su pobijeni i po skrovitim mjestima razbacani i pokopani. Može li biti težeg zločina od ubojstva ratnih zarobljenika, potpuno nemoćnih ljudi?

Nisam im mogao pomoći.

Vrata na koja sam kucao i obraćao se bila su hermetički zatvorena.

Ubojstvo petnaest bugojanskih zatočenika, najuglednijih građana hrvatskog roda i poroda, opominje. I konačno, nakon 30 godina pred Sudom Bosne i Hercegovine počeo je proces protiv predsjednika Ratnog zapovjedništva, lentom ovjenčanog počasnog građanina Grada Bugojna. Tu je i njegova desna ruka, nekada visoki časnik i bivši ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. Uz sve, i osuđenik za ozbiljne povrede službenog položaja i službenih ovlasti.

Unatoč zaprijećenoj kazni dugotrajnog zatvora, i jedan i drugi na Sud dolaze i s njega se svojim obiteljima vraćaju. Sve ovo unatoč međunarodnom pravnom poretku, Ženevskoj konvenciji iz davne 1949. godine, njezinim protokolima i našem kaznenom zakonodavstvu.

Zakonodavstvu koje za izvršitelja kaznenog djela protiv ratnih zarobljenika propisuje kaznu koja ne može biti kraća od deset godina, a može biti i ona najdulja - u trajanju od 45 scheveningenskih ljeta.

Konačno, i Zakon o kaznenom postupku kaže da će se prema osumnjičenoj ili optuženoj osobi odrediti mjera pritvora ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći vremenska kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna ako je djelo, s obzirom na način izvršenja, posebno teško i ako boravak na slobodi osumnjičene ili već optužene osobe prijeti narušavanju javnog reda i mira.

Zarobiti petnaest uglednih pripadnika jednog naroda, iz logora ih odvesti u šumu na osami, tu ih pobiti i pod zemljom prikriti - ne može biti

• težeg ratnog zločina.

Teško je u Europi naći zemlju u koju su se toliko uplitali tuđi interesi i sukobi, sudbine i zbivanja kao što je u Bosni bilo.

Ivo Andrić, nobelovac

Zemljom i svijetom slobodno putuju počasni građanin Grada Bugojna i časni bosanskohercegovački ministar, a Tužiteljstvo kaže da su im ruke do lakata krvave