Jesu li Milanovićeve rijeke pravde potekle ‘86. na Danu mladosti na stadionu JNA?

Proljeće je 1986. Tita odavna nema, ali njegovi omladinci još koju godinicu nakon njegove smrti u svibnju se slijevaju prema stadionu na Savskom vencu koji je tada mogao primiti 55 tisuća srca razigranih čuvara tekovina revolucije, donoseći pred njih štafetu koja je prije toga obišla vascelu Jugoslaviju. Federacijom koja je već davno skrenula s puta i dalje po potrebi na gumb odjekuje “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!” Tog proljeća ‘86., Bane Bumbar već ima obitelj, a grlom u jagode gladno kreće mlađahni Zoran Milanović, porijeklom iz crvenih Glavica pored Sinja. On služi vojni rok u JNA, ni manje ni više nego u beogradskoj postrojbi Titove garde, u koju nisu primali baš svakoga. Naravno, nijedan slet ne može proći bez Titovih gardista, čak ni sad kad se više ne puštaju samo pjesmice revolucionarnog naboja, od partizanskih koračnica do “Računajte na nas”. Kao drugu u programu spikerica najavljuje grupu Film: “Rijeke pravde izliće se celom zemljom u proleće, reči su pesme uz koju 630 članova Ansambla Jugoslavija izvodi drugu vežbu pod nazivom – Rijeke pravde.”

Je li Zoki Bumbar upijao tu zarazno lijepu pjesmu uživo na stadionu JNA ili pred TV ekranom u vojarni na Dedinju? Je li mu se usjeklo u srce? Ne možemo staviti ruku u vatru, jer nijedan novinar kojemu je dozvoljeno predsjedniku postavljati pitanja nije se usudio to izravno pitati. Ostaje u ladici zajedno s pitanjem je li tad već imao i partijsku knjižicu sa svježim pečatom u džepu da ga grije tijekom dugih vojničkih noći.

Integralnu snimku Dana mladosti ‘86. na stadionu JNA svatko može pogledati na YuBiTu. Na njoj se, naravno, ne razaznaje mladi ćato. Sve je to samo jedna kolosalna konstelacija koincidencija. Kozmička rugalica koja se vraća Hrvatićima u lice.

Jesu li, dakle, zagrebačke “Rijeke pravde” 2024. zapravo potekle u Beogradu ‘86.? Ne, reći će faktografoljupci, jer godinu prije pjesmu je složio Jura iz Sesvetskog Kraljevca i dobro se furala tog ljeta. Ali – njen društvenopolitički film zapravo se službeno počinje odmotavati od 25. svibnja 1986. na stadionu JNA u tada još uvijek glavnom gradu SFRJ! Da, ima neka – tajna veza.

Slučajno ili ne, Milanovićeve “Rijeke pravde” sljedećih desetljeća pretočile su se u ponornice koje su bušile pećine njegova ega i ida. A sad izbijaju u svom svojem bijesu volje za moć i nagomilane želje za osvetom. Ono što se u ovom trenutku događa planski je udar na Ustav i marš na institucije parlamentarne demokracije. Načinom na koji se bešavno pokušava preseliti s funkcije PRH na funkciju predsjednika Vlade RH, protuustavno zavladavši de facto barem na tren i jednim i drugim brijegom, zadivio bi Putina i Vučića: kako se, pobogu, mi nismo toga sjetili?!?

Očito, nakon prvog šoka, Hrvatići počinju razmišljati – treba li vjerovati darovima koje im donosi njihov stand-up predsjednik. Pa da gledaš Davea Allena dva puta dnevno, ispuhao bi se uvijek s jednom istom forom! Sad je sasvim jasno, ako sa zvukom zadnjeg gonga ne podnese ostavku i baci se u ring, Milanović nema što ponuditi osim novih uvreda iz šatrovačkog rječnika. Mogao je dati ostavku i ući u pošteni boj, to bi već bilo nešto.

Svaka čast, rekli bi i oni koji ne podnose njegov razbojnički rječnik.

Ja nisam vulgaran, odvraća PRH. Zvuči kao ono – ja ne psujem, ja samo tako pričam. “Bit ću pošten, majke mi!” kaže, kao da u Ustavu doista piše da priseže “pred crnim slavonskim svinjama”, a ne pred Usudom. No sad već pomalo zvuči kao “ako ne može drugačije, onda

• – pošteno”.