Krhki odnosi Rusije sa susjednim muslimanskim zemljama
Uzima li Putin odnose s tim državama zdravo za gotovo kao nekad s Ukrajinom?
Glavni argument Rusije nakon prošlotjednog terorističkog napada na dvoranu Krokus u Krasnogorsku, u kojem je stradalo 139 osoba, bio je da muslimani nemaju nikakvog razloga napadati Rusiju jer ona praktički sa svim većinski muslimanskim državama u bližem i daljem okruženju ima dobre odnose.
– Jesu li radikalne, pa čak i terorističke islamske organizacije doista zainteresirane za udar na Rusiju, koja se danas zalaže za pravedno rješenje eskalirajućeg bliskoistočnog sukoba? – pitao se nakon napada Vladimir Putin čije službe pokušavaju Ukrajinu okriviti za napad za koji je odgovornost preuzela teroristička organizacija Islamska država.
Azerbajdžan i Armenija
Napad su, govori Moskva, izveli Tadžici, no suspektna Putinova tvrdnja o odnosima njegove zemlje s većinski muslimanskim državama navodi na pitanje radi li Putin pogrešku, kakvu je već počinio u slučaju Ukrajine, misleći da su u Kijevu njemu i njegovoj vojsci jako skloni. Upravo u danima terorističkog napada na ruskim se kanalima našla tvrdnja da i Azerbajdžan dostavlja oružje Ukrajini kroz treće zemlje. Vidjelo se to u javno dostupnoj dokumentaciji ukrajinskih istražitelja koji pretresaju nabavu naoružanja.
Također, sam je Azerbajdžan izvor nemira na kavkaskoj ruskoj granici zbog neprijateljstva s Armenijom na što Rusija ima sve manje utjecaja. Dalje, Azerbajdžan gradi Južni plinski koridor koji će plin s Kaspijskog jezera dovoditi na jug, praktički u srce Europe, što ruskim interesima svakako ne odgovara. Ova je velika muslimanska, ali sekularna država u izrazito prijateljskim odnosima s Turskom upravo čijim je naoružanjem, poglavito dronovima Bayraktar Azerbajdžan porazio Armeniju.
Nije bitno drugačije ni sa susjednim Kazahstanom. I ova većinski muslimanska, ali također sekularna država u sferi je onoga što Putin smatra ruskom zonom utjecaja. Nakon nemira u siječnju 2022. godine, kada je Rusija u Kazahstan poslala svoju vojsku u sklopu snaga CSTO-a, vojnog saveza u kojem je članstvo nedavno suspendirala Armenija, činilo se da je savezništvo još čvršće. No ubrzo zatim uslijedila je ruska invazija na Ukrajinu nakon čega se sve stubokom mijenja. Umjesto očekivane otvorene podrške, uslijedio je nagli pad podrške Rusiji. Čini se da je Putin i ovdje teško pogriješio zaboravljajući što je rekao 2013. godine.
– Kazahstan je dio velikog ruskog svijeta koji je dio globalne civilizacije u smislu industrije i naprednih tehnologija. Uvjeren sam da će tako biti srednjoročno i dugoročno. Nazarbajev je učinio jedinstvenu stvar. Stvorio je državu na teritoriju koji nikada prije nije imao državu. Kazahstanci nisu imali državnost – kazao je Putin tvrdeći tako da je današnji Kazahstan jedino plod ambicija tadašnjeg njegova predsjednika Nursultana Nazarbajeva. I time je pobudio nacionalističke osjećaje Kazaha koji su ojačali nakon invazije na Ukrajinu jer u Kazahstanu je 15,2 posto Rusa, što je nešto više od tri milijuna
Ruski premijer Mihail Mišustin i predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev u Bakuu ljudi, i to ponajviše na sjeveru zemlje pa postoji bojazan od ukrajinskog scenarija.
Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart-Tokajev zato je na Međunarodnom gospodarskom forumu u St. Peterburgu prije dvije godine kazao da Kazahstan tzv. Donecku i Lugansku Narodnu Republiku smatra kvazi-entitetima. I uslijedila je blokada tranzita kazahstanske nafte kroz Rusiju.
I zatim je tu Turska koja od početka invazije na Ukrajinu igra isključivo po svojim pravilima dostavljajući Ukrajincima naoružanje, poput dronova Bayraktar, a s Rusijom održavajući odnose i na ključnim pitanjima poput prijevoza ukrajinskog žita iz Odese. Ali ni u jednom trenutku ne skrivajući ambiciju da, poput nekada Otomanskog Carstva, ne ustanovi najveći utjecaj na južnom Kavkazu ostvarujući nesmetan i izravan
Azerbajdžan je izvor nemira na kavkaskoj ruskoj granici, Kazahstan strahuje od ruskog nacionalizma kod kuće, a Erdoğanova Turska ima svoje interese i ambicije
pristup tamošnjim tržištima i resursima gdje vidi Tursku i kao regionalno energetsko središte. Ne vidi se kako bi Vladimir Putin parirao takvim ambicijama Recepa Tayyipa Erdoğana. Sve to ima svake veze s politikom, vrlo malo s religijom. Posebno je nezgodno za Rusiju što su za napad osumnjičeni Tadžici. Tadžikistan ne graniči s Rusijom, ali ima s njome dugogodišnje dobre odnose te u velikoj mjeri kvaliteta života njezina stanovništva ovisi o doznakama koje tadžički radnici šalju iz Rusije. Riječ je o oko četiri milijarde dolara godišnje.
Islamizam u Tadžikistanu
Nakon napada u Krasnogorsku tadžički radnici u Rusiji imaju problema, pa i s te strane postoji interes Rusije da se krivnja svali na Zapad i Ukrajinu prije nego na ISIL-K. Iako je činjenica da Tadžikistan ima problema s islamskim ekstremizmom pa je u tamošnja vojna postrojenja ulagala i Indija, ta zemlja graniči s pakistanskim dijelom Kašmira. Poznat je slučaj kada je u redove Islamske države prebjegao zapovjednik tadžičkih specijalnih postrojbi Gulmurod Khalimov.
•