Veselin Gatalo: To što sam ja u HSS-u BiH jednostavno je kontinuitet jer, ako ćemo pravo, HSS je i srpska stranka. Stjepan Radić nije samo Hrvate imao u stranci, bilo je tu jako puno Srba
Mostarski pjesnik i pisac, jedan od inicijatora postavljanja spomenika Bruceu Leeju u rodnom gradu, dobitnik je brojnih nagrada za književnost
Nedavno je svijet obišla vijest da je ukraden spomenik Bruceu Leeju iz parka Zrinjevac u Mostaru. Kip je ubrzo pronađen, na žalost u komadima, a počinitelji privedeni. S jednim od inicijatora postavljanja tog spomenika, uz hrvatskog političara Ninu Raspudića i aktivista Sanjina Plakala, književnikom Veselinom Gatalom razgovarali smo o toj temi, ali i o njegovu angažiranju u Hrvatskoj seljačkoj stranci BiH te uopće o političkoj situaciji u BiH, o identitetima, položaju Srba u Mostaru i Federaciji BiH, kulturi i umjetnosti. Gatalo je zahvalan sugovornik, nerado daje intervjue, ali ipak je pristao govoriti za Nedjelju Večernjeg lista.
Kako ste doživjeli krađu Brucea Leeja?
Pa i nisam nešto posebno. To je bio moj, Ninin (Raspudić, op. a.) i Sanjinov (Plakalo, op. a.) dar gradu Mostaru.
Uglavnom se za Brucea Leeja vežu vaše i Ninino ime, rijetko se spominje Sanjin?
Sanjin Plakalo bio je treći inicijator postavljanja kipa. Njega uvijek nekako izostave. On inače živi u Bruxellesu, tako da nije bio dostupan za ova novinarska razglabanja. Ja ga, doduše, stalno spominjem, ali uvijek se usput zagubi...
Bruce Lee je pronađen, iskomadan, hoće li ga vratiti gdje mu je mjesto?
Ne znam, valjda to znaju ovi koji se brinu o sigurnosti parka i turizmu grada. Našeg Brucea Leeja dosad je posjetilo milijun ljudi. On je turistički važan za Mostar. Kada ukucate u Google “Old Bridge Mostar” i “Bruce Lee Mostar”, mislim da imate puno više pregleda za “Bruce Lee Mostar”. Borilački klubovi iz cijelog svijeta posjetili su Brucea Leeja, napravili kolektivne fotografije i mislim da je on puno više značio gradu nego Sanjinu, Nini i meni. Za vrijeme pandemije koronavirusa vaš fotograf (Denis Kapetanović, op. a.) stavio je na kip Brucea Leeja masku i rukavice i poslao je u svijet. Većina svjetskih medija prenijela je tu fotografiju, a na svome Instagramu postavila ju je i sestra Brucea Leeja uz poruku Mostarcima: “Čuvajte se!” Ta fotografija imala je više od pet milijuna pregleda.
Bruce Lee simbolično je pronosio univerzalnu poruku pobjede dobroga nad lošim, a i sam se kip lijepo uklopio u mostarski ambijent... On je predstavljao univerzalnu pravdu. O subentitetima, o tome da postoji dio nas koji je, bez obzira na rat i revolucije, zajednički. I da svi mi imamo puno tih subentiteta. Evo primjera: 9. siječnja u Republici Srpskoj, taj je dan prolazio usputnim obilježavanjem, a on je turistički važan za Mostar. Kada ukucate u Google “Old Bridge Mostar” i “Bruce Lee Mostar”, mislim da imate puno više pregleda za “Bruce Lee Mostar”. Borilački klubovi iz cijelog svijeta posjetili su Brucea Leeja, napravili kolektivne fotografije i mislim da je on puno više značio gradu nego Sanjinu, Nini i meni
civiliziranijoj i puno ozbiljnoj od ove, i puno ozbiljnijoj i od SAD-a i Europske unije. Ja recimo imam mrginj stariji od SAD-a.
Odazvali ste se pozivu predsjednika HSS-a BiH Marija Karamatića, spomenuvši da kad su skupa mogli Maček i Pribićević, zašto ne biste mogli vi i Karamatić biti na čelu stranke s istim imenom?
Mario me zvao, on je jako dobar čovjek kojemu vjerujem i koji uopće nema političke ambicije, u smislu kako danas doživljavamo političare.
Slovi za političara britkog jezika koji se ne ustručava reći što mu leži na duši...
Da, zato su u HSS-u ostali samo ljudi koji hoće promijeniti nešto. A oni koji su htjeli izvući samo osobnu korist, istupili su iz HSS-a. Tako da sada imamo čistu situaciju. Dakle, nitko od nas ne želi ništa za sebe, i ako izgubimo, mi osobno nismo ništa izgubili. To što sam ja u HSS-u, jednostavno je kontinuitet, jer u vrijeme kada je HSS bio u parlamentu, Jugoslavija je bila napredna i prosperitetna država.
Kako BiH učiniti uređenom?
Mi imamo problem sa svima koji nisu u javnoj upravi i na državnim jaslama. Recimo, čistači ulica, njima treba vratiti dostojanstvo, oni su u Norveškoj plaćeni bolje od parlamentaraca. Treba vratiti dostojanstvo nastavnicima i profesorima, proglasiti ih službenim osobama koje ne mogu maltretirati ni djeca ni roditelji kad im padne na pamet. Tko ih dirne, neka odmah ide u zatvor. Ne treba popravljati imidž BiH, nego BiH, a to je bitna razlika. Dosta više šminkanja i lažnog udvaranja Europskoj uniji. Ako hoćemo neke promjene, moramo ih učiniti za sebe, ne za njih. Mada, ne bih se toliko ni okomio na međunarodnu zajednicu, i ovo malo ljudskih prava što imamo, ovo malo civilnih društva, postoji zahvaljujući njima. Jer ovi naši feudalci pretvorili bi nas u robove. Jednostavno bi radili od nas što god hoće, prava ne bi imali ni žene, ni djeca, ni osobe s invaliditetom, maltretirale bi nas “šalteruše” isto kao prije rata. Istina da su imali jako lošu ulogu, ali bilo je tu i pozitivnih stvari. Na razini života običnog čovjeka uloga međunarodne zajednice je pozitivna. Ali ovo što rade s politikom, što podržavaju i dovode na vlast pogrešne ljude, to je već drugi par rukava.
Ni vi niste za ono što nameće visoki predstavnik, čega smo svjedoci i ovih dana?
I tu imam različita mišljenja. Recimo, ako će to nametanje izbornog zakona učiniti izbore pravednijima, dobrodošlo je. Neće više mrtvi moći glasati ili netko više puta. Ili kad batinaši dođu, kamere će ih snimiti. Svašta se ovdje radilo. Ovi zadnji izbori bili su lakrdija i nadam se da se više neće ponoviti. A ovo nametanje političkih rješenja, što bi rekli ovdje kod nas – “od nameta nema selameta”.
Stalno inzistirate na istini i pravdi. Tko su vam uzori u politici? Mahatma Gandhi, Nelson Mandela i pomalo Henry Kissinger. Mada su oni više ljudi nego političari, a to ih i čini velikim.
Može li se pošten čovjek baviti politikom na ovim našim prostorima, na kojima se zvanje političar doživljava kao nešto negativno? Može, samo što smo se mi odviknuli od toga. Politikom se moraju baviti ljudi koji neće ulaziti u politiku. Jer samo se njima može vjerovati da neće nešto za sebe uzeti. Da je Mario Karamatić iz HSS-a htio nešto za sebe, sada bi u najmanju ruku bio ministar ili županijski premijer. Ali čovjek jednostavno hoće stvoriti okruženje u kojem će se osjećati dobro. Nije ni vama dobro kada imate siromašnog susjeda. Ali postoji čitava klasa ljudi, ovih poslijeratnih izabranih feudalaca, koji su izgubili vezu sa stvarnim svijetom. Drže ljude u pokornosti i strahu, a najgori odnosi među ljudima oni su koji su utemeljeni na strahu. Strah za egzistenciju, gubljenje radnog mjesta, smanjenja plaće... iz tih razloga glasuju za svoje feudalce i tako ubijaju tele radi kile mesa.
Ispalo je na kraju da ste i vi i Nino Raspudić, od aktivista za bolje i pravednije društvo, završili u politici. Mislite li da se samo na taj način mogu dogoditi promjene? Nino i ja znamo da se ljudi ne moraju slagati da bi bili zajedno i nešto radili. Nino nema izbora, on mora kritizirati jer je društvo takvo da kad prijaviš korupciju, ispadneš gori od onoga koji je koruptivan. To treba promijeniti i on zato to radi. A ja sam u politici da bih stvorio okruženje u kojem ću se osjećati dobro. Društvo u kojem neće ženu na tržnici, koja prodaje kilu duhana, oglobiti za nekoliko tisuća maraka, a onoga koji ukrade dvadeset milijuna osloboditi.
Nema ovdje socijalne pravde, a nikad je nešto puno nije ni bilo. Je li socijalna pravda važnija od nacionalne?
Ne možemo to dvoje uspoređivati. To je jedan od subentiteta, ne smijete dirati nijedan. Zašto na zapadu homoseksualci imaju brakove? Pa imaju na to pravo. U SAD-u djeci iznad 13 godina nameću odgovornost kao odraslima i sudi im se za nedjela. Ovdje klinac od 13 godina pobije pola škole ili upuca nastavnika, jednostavno je maloljetan i nikome ništa. A ja se sjećam kad sam imao sedam godina, kad ne bih pozdravio susjeda, bilo bi svašta u kući. Da ne govorim kad ne bih starijoj osobi ustupio mjesto u autobusu ili pomogao ponijeti vrećicu s namirnicama. A, evo svjedoci smo da danas majmuni udare autom dijete i ne odvedu ga u bolnicu, nego ga još utuku i bace na otpad. Eto u kakvom društvu živimo.
Zamjeraju vam konvertitstvo, da radikalno mijenjate poglede i stranke, od Dodikova SNSD-a sad ste došli do Karamatićeva HSS-a? Bio sam u SNSD-u, ali jako kratko. Vratio sam odmah člansku iskaznicu. Bio sam na izbornoj listi i napravio štetu jer sam izabrao ljude koji zapravo služe HDZ-u BiH. To sam tek kasnije shvatio. Oni su se jednostavno polakomili za privilegijama i novcem i zaboravili da su Srbi istoga trenutka kad su stupili na dužnost. Ja nikada neću zaboraviti da sam Srbin, i Mario Karamatić tu će činjenicu poštovati, jer je to jedan od mojih identiteta. Uglavnom, vratio sam člansku iskaznicu rekavši da se u Mostaru SNSD puno više brine o pravima Hrvata nego Srba. I to se pokazalo kao istina. Mislio sam da će ova nova garnitura nešto učiniti jer su ih izabrali Srbi, ali poslije ovoga više nitko neće glasati za njih. Pošli su linijom manjeg otpora i rade ono što im se kaže. Ja sam u dubini duše socijaldemokrat i da SDP nije nacionalna stranka Bošnjaka, ja bih danas bio u njemu. Ali u BiH nema nijedne stranke a da nije nacionalna. I HSS je nacionalna stranka, ali tu možeš doći i ostati ono što jesi. Primjerice, Bošnjake u RS-u ne predstavlja Denis Šulić, njega oni, iako je Bošnjak, nisu izabrali, predstavlja ih Ramiz Salkić, bez obzira volio ga ili ne. On je taj koji predstavlja Bošnjake jer su ga oni izabrali.
Jeste li imali problema zbog govorenja istine i okretanja leđa Miloradu Dodiku. Koliko znam ostali ste i bez emisije “Ljudovanje” na RTRS-u?
Iskreno, ne znam kome je to bolje došlo, meni ili njima, i s ove distance drago mi je što ne radim više tu emisiju. Moja obitelj je skromna i ima obične ljudske potrebe. Ne zanimaju nas vile, bazeni, ljetovanja na Maldivima, uvijek smo živjeli isto, tako da se nikakva promjena nije dogodila u našim životima.
Recite nam ponešto o podrijetlu Gatala.
Mi smo starosjedioci u Mostaru. Moj djed Nikola iz naselja Luka nosio je križ na pokopu pjesnika Alekse Šantića, a očeva obitelj podrijetlom je iz
Bijeloga Polja u Crnoj Gori. A i oni su ovdje nekoliko stotina godina. Tako da mogu reći da sam Mostarac, ma što to značilo. Mogu reći i da sam seljak jer sam u seljačkoj stranci. Ja nisam Hrvat, ali mogu biti seljak. I u stranci se ne moramo slagati čak ni oko političkih stvari, oni mogu biti za NATO, a ja ne moram.
Vaš je djed bio poznati gostioničar i jedan od viđenijih ljudi u gradu? Moj je djed držao kultnu kavanu Bistro na Luci, preko puta tvornice duhana. Jednom je prigodom izbacio Tina Ujevića iz kavane. Tin je znao navratiti na rakijicu i pio je “na crtu”, a djed je sve uredno bilježio u bilježnicu. Kad je već bio dužan oko 40 loza, umjesto da ih plati, Tin je djedu rekao da bi mu umjesto toga mogao napisati pjesmu. Ali djed ga je uhvatio za kragnu i izbacio iz kavane pošto mu se to učinilo jako gej, a što u to vrijeme baš i nije bilo društveno prihvatljivo.
A gdje je danas Šantić, nekad simbol Mostara?
Meni jako smeta što su od njega napravili pjesnika od pet pjesama, a napisao ih je 1700. Recimo, od božićne “Pretprazničke večeri” napravili su prvomajsku pjesmu. On je bio rojalist, Austro-Ugarska ga je hapsila, odvodila u logor, maltretirala... bio je zaljubljen u Hrvaticu, jer ljubav ne poznaje vjeru i naciju. U zadnjem ratu njegov je spomenik završio na dnu Neretve u rođenom gradu, da bi onda isti ti koji su ga bacili dolazili na otvaranje Šantićevih večeri poezije. Inače, ta je manifestacija svedena na to da se zadovolji multikulturalnost. Znate kako je, Srbi u Mostaru moraju biti dobri sa svima, multietični i multikulturni, i dobro im ide. Zadovolje formu. Više to i ne pratim, a nekad sam bio u organizaciji.
Kako je danas biti Srbin u Mostaru i općenito u Federaciji BiH?
Ako ste poslušan Srbin i podržavate tuđi nacionalizam, onda vam može biti dobro. Jer ovdje u BiH je kozmopolit onaj tko podržava tuđi nacionalizam, najčešće bošnjački. A nacionalist je onaj koji podržava svoj nacionalizam. I u Hrvatskoj imate ljude koji nisu Hrvati, a koji podržavaju hrvatski nacionalizam. Kao onaj jedan u Petom danu koji je znao ispravljati sugovornika da mu govori hrvatski, a ime i prezime mu se jedva moglo napisati na latinici.
U Zagrebu ste kao pisac srpske nacionalnosti dobili književnu nagradu za roman “Geto”?
Dobio sam nagradu za najbolji žanrovski roman u Zagrebu, a na kraju sam napisao da su mi roditelji, babe i djedovi, pradjedovi, šukundjedovi... bili Srbi. I da postoji osnova sumnje da sam i ja Srbin i opet dobijem nagradu za najbolji roman. To znači da je nisam dobio po nacionalnoj liniji. Ja sam dobio manje-više sve moguće nagrade u regiji, od Šantićeve za poeziju do nagrade za djecu u Srbiji, tiskane su mi knjige u Njemačkoj i ne znam što bih više mogao tražiti u književnosti. Ego mi je zadovoljen u samom početku, i usput mi se negdje zagubio.
Možda je vrijeme za autobiografiju?
Ne, moj život je dosadan. Ja sam čovjek seljak. Ustanem ujutro, cijepam drva... koga to zanima. U BiH je uništena umjetnost ideologijom. Recimo film “Ničija zemlja” dobio je Oscara, a u konkurenciji je bio film “Amelie”, jedan od najboljih filmova koje sam gledao u životu. I sada ljudi mogu pomisliti da je “Ničija zemlja” bolji film od “Amelie”.
Jeste li razočarani?
Nisam, sve je vodilo ovome. Ni Nino, ni Sanjin ni ja nismo promijenili mišljenje. Mnogi govore da smo nekad bili kozmopoliti, a sada više nismo. I sad bih bio kozmopolit u zemlji u kojoj taj pojam postoji. Ako vidite ne cesti pregaženog čovjeka u prometu, a ne stanete i ne pomognete mu, i vi ste sudionik u kaznenom djelu. Ja bih to uveo u zakon. Ako nećeš promijeniti stvari, onda ispaštaj. Ovako svi ispaštamo nečinjenjem. Jer ljudi za 100 maraka glasaju za stranke s kojima tonu sve dublje i koje ih vode u izolaciju, jad i bijedu.
U vrijeme kad ste dizali spomenik Bruceu Leeju, početkom 2000-ih, bilo je nekog entuzijazma da bi stvari mogle krenuti nabolje. Sadašnje stanje podsjeća na ono uoči rata?
Situacija je bila zdravija nego sada, danas je puno straha. I kad ste u strahu, birate najgore jer mislite da će vas to zaštititi od njihovih najgorih. I ispalo je da su ti najgori za svoj narod. Kao u onoj anegdoti: Jure je trebao krizmati sina i nabavio jare da ga zakolje za tu priliku. No u međuvremenu su svi u obitelji to malo slatko jare koje skakuće oko kuće zavoljeli, zavoljela ga djeca i žena, zavolio ga i Jure, koji ga treba ubiti. I Jure prilazi jariću sa suzama u očima, a koze su pametne životinje, i jarić se dere jer zna što ga čeka. A ovaj će: “Nemoj plakati, jariću mali, tvoj te Jure kolje.” Tako i ove stranke. Najgori su za svoj narod oni koji ih predstavljaju, jer ovi ih drugi ne diraju. Feudalci su ti koji kolju jariće.
Prije dvadesetak godina bili ste omiljeni u Sarajevu, kakav danas imate status u glavnom gradu?
Ja u Sarajevu nikad nisam imao neugodnosti. Kad kupujem cigarete, ljudi mi se obraćaju po imenu, znači da me prepoznaju. Nitko meni nikad nije nešto ružno rekao na ulici. Mislim da su taj animozitet više stvorili mediji i pojedini političari. Običan svijet nema ništa protiv mojih stavova.
Kako gledate na književnu scenu u BiH?
Književnu scenu pojela je ideologija. Onaj tko je iznio propagirane ideološke vrijednosti, tome se romani tiskaju i njegove su knjige reklamirane. Imate fenomen Nedžada Ibrišimovića, koji je puno bolji pisac od bilo kojeg suvremenog bh. pisca. Ali Nedžad Ibrišimović bio je Musliman u vrijeme kad nije bilo poželjno biti Musliman, a onda je poslije, kad je trebalo biti Musliman, postao pijanica. Njegov “Ugursuz” danas je u lektiri po meni ispred Meše Selimovića.
Ima li BiH budućnost?
Nema ovdje budućnosti, bit će uvijek ovako, i gore. Onaj tko kaže da je Republika Srpska konstanta, izgubit će izbore kod Bošnjaka, a onaj tko u Republici Srpskoj bude govorio da mi živimo u BiH i da moramo poštovati pravila te države, i on će izgubiti izbore. Tako da je ta politička ucjena u ovoj konstelaciji stvari vječna. Vucima je sloboda dana, a janjadi neka je
• Bog na pomoći.
Ljubav! Najčešći razlog za dolazak ili ostanak stranaca u Hrvatskoj je ljubav. Ali kod Benedette Agostoni ljubav je došla poslije, u Zagreb ju je doveo posao i želja za promjenom, davne 2004. godine. Radila je u agenciji u Milanu i onda odlučila malo predahnuti od užurbanog ritma milanskog života pa je potražila mjesta u kojima matična agencija ima svoje podružnice – i tako došla u Zagreb.
Kako ste došli baš u Hrvatsku?
Bila sam željna promjene i odlučila se za Zagreb, 2004. godine. Radila sam u istoj agenciji za reklame u kojoj sam radila u Milanu. U Milanu sam kao zamjena radila godinu dana i onda sam odlučila promijeniti sredinu – i doći u Zagreb. Moj tata je iz Cabiate, između Milana i Coma, gdje se radi dizajnerski namještaj. Moj djed bio je stolar, tamo su svi stolari, a tata je bio prvi arhitekt u obitelji. U Italiji sam završila Istituto Europeo di Design, smjer fotografije. To ljeto kad sam završila faks išla sam stažirati u reklamnu agenciju, gdje sam počela zapravo kao asistent art buyera. Art buyer je u agenciji osoba koja razgovara s fotografima kao agent, na snimanjima kad se organizira produkcija. Znači prvo sam bila njena asistentica pa sam polako postala asistentica art direktora, odabirala sam fotke za layoute i tome slično. Tako sam polako počela raditi. Posao art direktora učila sam u agenciji, osmišljavala sam reklame, s copywriterom koji se bavi tekstovima, radili smo reklame za TV, billboarde, print... Neko vrijeme radila sam u malom studiju s majstorom grafike. Kod njega sam puno naučila o grafici. Prvi projekt na kojem sam radila u Zagrebu bio je rebranding HT-a i T-mobilea 2004. godine. Radila sam u timu s puno materijala i puno ljudi, neki od njih i sada su mi prijatelji. Na sastancima svi su bili Hrvati, a morali su samo zbog mene razgovarati na engleskom. Bilo mi je neugodno pa sam krenula na satove hrvatskog s profesoricom talijanskog. Svaki dan u 7.30, prije posla, išla sam kod nje na satove. “Koko u Parizu” bila je knjiga koju smo prevodili. Nakon šest mjeseci bilo mi je dosta ranog buđenja i nekako sam se više bacila u razgovaranje, i tako sam, uz puno smiješnih grešaka, počela s hrvatskim. Živjela sam blizu Jaruna. To je moj kvart otkad sam došla. Nakon te jedne godine u Zagrebu trebala sam odlučiti hoću li raditi kao freelance u Milanu ili otvoriti firmu tu u Zagrebu.
Kad ste se osamostalili?
Točno znam jer je tada bila recesija, bilo je to 2008. godine. Radila sam u toj agenciji kao strankinja, kao vanjski suradnik. Imala sam formalno svoju firmu od 2005., ali sam stalno radila kod njih u agenciji. Kako sam bila vanjski suradnik, naravno, prva sam bila “otpuštena”. Nisu mi produžili ugovor, trebali su rezati troškove, a ja sam bila vanjski suradnik pa eto. Onda sam polako krenula raditi samostalno, s prijateljicom s faksa koja je isto u struci. Polako smo dobivale klijente, male poduzetnike. Nismo radile više samo kampanje i reklame. To zahtijeva veće timove, produkciju i medije. Onda je ona nastavila sa svojom firmom, a ja sam počela raditi više za male I srednje poduzetnike; kozmetičke salone, slastičarne, trgovačke centre, uslužne djelatnosti raznog tipa...
I tako ste došli do etiketa za vina. Ili su
one došle do vas?
Draga prijateljica dizajnerica pitala me hoću li raditi etiketu za vino Grk. Rado sam pristala raditi etiketu za vinariju Nobilo iz Lumbarde.