Tko je proveo i tko priprema državni udar u vrijeme kada se olako potežu ‘riječi ubojice’
Hrvatska nije prva europska zemlja u kojoj se govori o državnom udaru a da se nije dogodio; vjerojatno se neće ni dogoditi, uz sve napetosti koje su zahvatile državu u izbornoj groznici, kad se olako potežu “riječi ubojice”. Treba se nadati da je demokratska nosivost hrvatske države ipak veća nego što pokazuje Ustavni sud kad se brani od optužbi da je izveo državni udar, ili kad predsjednik države brani Sud, napadajući ga da radi na “pripremi udara”. Francuska je, prije Hrvatske, koja je samu sebe nepravedno optužila, preživjela nepostojeći državni udar: kad je general de Gaulle došao na vlast, s mandatom da spašava državu i naciju, zaglibljene do grla u alžirskom blatu, donio je novi ustav koji mu je davao ovlasti kakve poslije dvojice Napoleona nitko u toj zemlji nije uživao. Mogao je raditi što je htio, ne samo s vojskom i s policijom, koje su mu bile na usluzi, nego i s medijima i kulturom, koje je također koristio da učvrsti jaku personalnu vlast. Kritičari su ga zvali republikanskim monarhom, a protivnici puno grublje – diktatorom.
Glavni De Gaulleov oponent, socijalist Francois Mitterrand, nazvao je njegov ustavno-politički sistem “permanentnim državnim udarom”; u amblematskoj knjizi pod tim naslovom, napao je Generala-predsjednika da je u demokratskoj državi “ubio” sve institucije i zaveo osobnu vlast; od atraktivnog političkog slogana, Mitterrand je razradio cijeli izborni program, s kojim je nastupao sve dok nije došao na vlast. Na prvim predsjedničkim izborima u Petoj Republici, socijalistički političar nije uspio srušiti moćnog Charlesa de Gaullea, ali ga je prisilio na pripetavanje u drugom krugu, što je za ono vrijeme bila senzacija. Mitterrand je i poslije toga, u borbi za vlast, nastavio tvrditi da je ustavni sistem skrojen za jednoga čovjeka, a kad je osvojio vlast, morao je reterirati na svoj, tj. demagoški način, govoreći da institucije prije njega nisu funkcionirale i da neće funkcionirati ni poslije njega. Nije bio dobar prorok u vlastitoj zemlji: “permanentni državni udar” do dana današnjega nije se izrodio u pravi udar; Francuska funkcionira kao pravna i demokratska država, s njim i bez njega. Hrvate je uznemirilo što je u najnovijoj političkoj krizi oko (ne)regularnosti izbora Ustavni sud dirnuo u građansko pravo jednoga građanina, koji je trenutno predsjednik države, a onda se, s osjećajem nesigurnosti ili krivnje, stao braniti da nije izveo državni udar. Nije teško dokazati da se Zoran Milanović u izbornoj kampanji svrstao uz grupu stranaka, kao njihov premijerski kandidat, i da je narušio ustavnu obvezu o stranačkoj neutralnosti. Da Hrvatska ne funkcionira kao stranačka država, Milanovića bi, vjerojatno, unisono osudili svi članovi Ustavnoga
suda i za to dobili unisonu podršku svih profesora ustavnoga prava. Nitko nije rekao da je dobro postupio što nije skinuo predsjedničko odijelo prije nego što je ušao u vodu. Ali, Ustavni sud čekao ga je u zasjedi, i sa dvije opomene isključio iz daljnjeg izbornog procesa. Izgubio je pravo koje uživa 3,7 milijuna birača da sastavlja i vodi vladu. Je li Ustavni sud, u konačnici, udario jače po Milanoviću nego što je Milanović udarao po njima? Predsjednik je grubo vrijeđao Sud i suce; oni su povrijedili ustavni institut o ravnopravnosti građana: kazna izgleda teža od “zločina”! U navijačkoj atmosferi, takva presuda djeluje navijački; Milanovićevi protivnici likuju, iz uvjerenja da je “kršitelj Ustava” dobio što je tražio i iz interesa što im više nije na putu; njegove pristaše optužuju sud da se stavio na stranu korumpirane vlasti a ne na stranu onih koji su ukazivali na korupciju. Buru žanju isti “ratari” koji su je sijali. Zagrebe li se ispod površine, ispada da je Ustavni sud objesio Pedra, a da nije ni dirnuo cijelu paletu neustavnih situacija koje ne opterećuju samo izbore, nego i državu. U jednoj logici, prijetio je praznom puškom kad je spominjao mogućnost da poništi izbore; to bi već bio drugi par cipela, na koji se, srećom, ustavni suci nisu odlučili: stvorili bi nered koji bi se mogao opasnije razbijati i njima o glavu. Predsjednik Republike žonglirao je mjesec dana po žici ustavnosti između Pantovčaka i Banskih dvora; Miroslav Šeparović ga je, do daljnjega, stavio u kućni pritvor u Titovoj vili, dok Andrej Plenković, možda i Peđa Grbin iz konkurentske grupacije, ne stignu na Pantovčak, ne dođe li do većeg odrona terena. U drugoj logici, Ustavni se sud stavio iznad svih, iznad Sabora i iznad same države s kaznom koja nigdje nije predviđena.
Braniti njegovo stajalište da je Ustav iznad naroda, a Ustavni sud, prema toj logici, iznad najvišeg predstavništva naroda, tj. Sabora, u najmanju je ruku nespretno i neuvjerljivo. Ustav ne može promijeniti narod, narod može promijeniti Ustav; Sabor može smijeniti Ustavni sud, Ustavni sud ne može smijeniti Sabor. Hijerarhija, ipak, postoji, da bi Ustavni sud bio sami vrh države, iznad koga je samo svemoćni Bog, tko u njega vjeruje. Na Markovu trgu su Sabor, Vlada, Ustavni sud i Crkva, sve grane hrvatske vlasti, koje nisu u istoj ravni. Hrvatskoj se kod promjene ustavnog sistema dogodilo što nije htjela: umjesto da logikom parlamentarizma preseli u Sabor, vlast se zaustavila u Banskim dvorima, logikom “permanentnog državnog udara”. Poslije predstave u kojoj je (od)igrao glavnu ulogu, iako nije bila napisana za njega, Zoran Milanović začuđujuće je miran. Čak je uz Plenkovića bio na dočeku “Rafalea”.
Čeka, valjda, kako će se dalje razvijati “pripreme za državni udar”, pa da, ne izgubi li i to pravo, udijeli Plenkoviću, ili nekom drugom, milostinju za sastavljanje nove vlade, koju je čuvao za sebe. HDZ gaji pobjednička prava, bez vidljivog straha da može završiti s Pirovom pobjedom, ako Penavu i Radića ne privuče sjaj Banskih dvora, u koji su neoprezno ušli na pregovore, i to na stražnja vrata. Bez pregovora, nema većine, to je svima jasno. Pregovaračke su pozicije u svim pregovorima toliko udaljene da samo nepoznati interesi, koliko i odgovornost ta Hrvatsku, mogu približiti pregovarače koji su do jučer bili u hladnom ratu. Izbori nisu riješili bitno: kome pripada vlast? Stvorena je situacija koju Hrvatska van stranačkih stožera doživljava tako da ne zna tko je pobijedio, jer više strana(ka) može sastaviti vlast. Koja god koalicija dođe pred Milanovića sa 76 potpisa, morat će, budu li to HDZ i Domovinski pokret, prije toga sastaviti kristal koji su porazbijale njihove vođe u međusobnim obračunima, i pokrpati odnose ljevice i desnice, budu li to SDP, Možemo i Most. Za uobičajene političke pojmove, bit će to u svakom slučaju neprirodna koalicija, skrpana na ambicijama HDZ-a da zadrži stranačku državu i na opsesiji drugih stranaka da sruše HDZ-ovu vlast.
Nije isključena ni treća mogućnost, da vlak prođe bez nove Vlade, pa da Hrvati moraju ponovno na biralište. Skretničari iz Domovinskog pokreta daju zelene signale, kao da ulaskom u koaliciju s HDZ-om neće pogaziti riječ koju su dali biračima. Potvrdi li se još jednom da političke stranke postoje radi vlasti a ne radi građana, morat će imati želudac veći od očiju da progutaju sve što su jedne o drugima govorile. Zaborave li stranački vođe što su oni rekli biračima, i da se to knjiži na račun njihova autoriteta, mogu li zaboraviti što su birači rekli njima, a da im se to prvom prilikom vrati kao bumerang? Kako god se dalje računao, konačni rezultat potvrđuje da dvije trećine građana nisu zadovoljne vlašću. Birači su poslali poruku da žele promjene, a s druge strane, sami blokiraju promjene, jer nisu izabrali homogenu većinu, jednu ili drugu, koja bi te promjene provela. Nešto škripi u samome sistemu, a pogotovo u izvedbi, kad se negativna tema korupcije nametnula kao glavna izborna tema, a oslobađanje institucija od tutorstva Vlade i vladajuće stranke kao glavni politički cilj. U zemlji koju su ujedale različite zmije totalitarizma i diktature ljudi se boje i najmanjeg guštera državnoga udara koji je gmizao javnim prostorom. Stanje nije toliko zabrinjavajuće da bi netko sutra, ili još danas, dao vlast onome kome ne pripada. Bilo je i toga u demokratskoj hrvatskoj državi, ne bilo gdje, nego u glavnome gradu, kad je centralna
U Hrvatskoj je desetak HIV pozitivne djece koja bez ikakvih problema redovito pohađaju školu. Školsku klupu dijele s vršnjacima, igraju se, idu zajedno na izlete, u kino, na utakmice, ljeti odlaze na more, zimi na skijanje. Ta su se djeca, prema riječima roditelja nekih od njih, pomirila sa svojom dijagnozom i ograničenjima koja im postavlja, a koja i nisu tako velika. Budući da znaju kako se virus prenosi, znaju i kako se ponijeti u različitim situacijama kako bi zaštitila sebe i druge. Naučila su da trebaju izbjegavati tučnjavu, da, kad padnu i raskrvare koljeno ili ruku, prijateljima kažu: “Nemojte mi pomagati, mogu to riješiti...” Znaju također da se HIV ne prenosi čašom, žlicom, a ni ručnikom, ali ipak vole imati svoj pribor kojim se drugi neće koristiti, svjedoče njihovi roditelji. Za izlete ili kraća putovanja mame im zato spakiraju sve što im treba... (vša) Arhiva Večernjeg lista