Karlovac je imao prve Židove žrtve ustaškog režima, ali i prvog Pravednika među narodima
Bilo je rano uskrsno jutro, 13. travnja 1941. godine. Grad je još mirno spavao, a na vrata triju karlovačkih židovskih obitelji netko je uporno kucao. Filip Reiner, David Meisel i Ivo Goldstein otvorili su vrata; pred njima su stajala trojica mladića, valjda jedva punoljetna, odjevena u vojne odore, pomalo zbunjena, ali odlučna u naredbi da ih odvedu na razgovor. Ne sluteći što ih čeka, Filip, David i Ivo odvedeni su iz svojih domova, u koje se više nikada nisu vratili – Ivo i David, a tri mjeseca kasnije i njegov sin Zlatko, deportirani su i iste godine ubijeni u Jadovnu, a Filip je deportiran i nakon dvije godine ubijen u Banjici. Njih su trojica, zahvaljujući udruzi Židovi u Karlovcu i Centru za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust iz Zagreba nakon 83 godine dobili svoje kamene spoticanja, odnosno Stolpersteine ispred svojih kuća u Karlovcu. Tena Korkut, praunuka Davida Meisela, zadnjih godina obnavlja sjećanje i odaje počast zajednici koja je iz ljubavi prema svome gradu napravila puno za Karlovac.
S obzirom na datum kada su odvedeni i deportirani, jesu li David Meisel, Filip Reiner i Ivo Goldstein prve žrtve ustaške vlasti u Hrvatskoj?
Da, prvi u Hrvatskoj. Naime, Slavko Kvaternik je u Zagrebu 10. travnja proglasio NDH, a Ante Pavelić je u Zagreb došao tek pet dana nakon toga. Između toga, 13. travnja uhićena su i odvedena tri ugledna karlovačka Židova u zatvor. Dakle, ta su se uhićenja dogodila 17 dana prije nego što su stupili na snagu rasni zakoni koji su počeli vrijediti tek 30. travnja. U Hrvatskoj nitko do tada nije bio deportiran. Teško je shvatiti razloge za to, osim čistog ludila koje je vladalo u to vrijeme u Europi. Slavko Goldstein u jako dobroj i objektivnoj knjizi “1941. Godina koja se vraća” napisao je da su uhićenjima uglednih građana htjeli poslati poruku, dati do znanja da ako mogu odvesti njih, mogu odvesti bilo koga. Nisu oni bili jedini ugledni Židovi u Karlovcu tada, ali ipak su ih izdvojili prve. Po njih su došli, kako je prof. Ivo Goldstein, unuk odvedenog Ive rekao na postavljanju kamena spoticanja u Karlovcu, neki balavci i odveli ih u smrt. Njih se trojica nikako nisu tome nadala, iako su ih mnogi upozoravali; Ivu njihova služavka, Davida prijatelji, poznanici, s obzirom na to da su Židovi u Češkoj već bili odvedeni u logore, molili su ih da se sklone, da odu na selo, jer su vremena bila nesigurna, no oni nisu htjeli otići. Svi su govorili da nema razloga da netko njih dira, jer da su oni Karlovčani koji vole svoj grad, pridonose njegovu razvoju. Bilo je to klasično razmišljanje i većine drugih Židova u Europi u to vrijeme, ali to ludilo, to zlo ipak se dogodilo.
Koliko je Židova bilo u Karlovcu prije Drugog svjetskog rata?
Neposredno prije rata bilo ih je oko 300, u jednom trenutku prije židovska je zajednica imala i 400 članova, imali su i svoju sinagogu, čiju je gradnju potaknuo Filip stariji Reiner. Imali su i svoje groblje, mrtvačnicu, tvornice, palače, čitaonice... Nakon rata u Karlovcu je ostalo 50-ak Židova, dakle oko 250 ih je stradalo i praktički bismo i toliko kamena spoticanja mogli postaviti po gradu. Najmlađa žrtva, najmlađa Židovka iz Karlovca koja je ubijena bila je djevojčica u dobi od svega dvije godine. Kasnije se i tih 50-ak Židova raselilo, tako da je prema zadnjem popisu stanovništva u Karlovcu danas svega pet Židova.