Jasno je zašto o predatorima šute žene, ali zašto šute muškarci? Oni bi trebali vrištati do neba kako bi obranili svoju muškost

Kako ignorirati slona u staklarni? Nikako, iako su o “slonu” svoje mišljenje već napisali i kolumnisti iz Kluba pčelara i vodoinstalatera. Svi su o Daliboru Mataniću i “slučaju Matanić” izrekli doslovno sve i zato se ne želim baviti njime, već šutnjom koja je upisana u temelj njegova ponašanja, kao i svega što čine zlostavljači i seksualni predatori. No, da se odmah razumijemo, to nije šutnja žrtvi, već šutnja cijelog društva, a ono što najviše zapanjuje jest način na koji se ta šutnja sustavno gradi, kao i činjenica da ona obuhvaća i mnoge koji se (baš kao i Matanić) zaklinju kako su istinski borci za prava žena. Jer svi smo mi feministi i liberali kada je to samo isprazna rasprava u birtiji, ali u trenutku kada problem dotakne naš svijet – položaj, utjecaj i novac – onda je bolje šutjeti. I ono najgore, čekati i vidjeti na koju će stranu vjetar zapuhati. A uvijek puše protiv pravde!

Nedavno sam tako na nekoj neobaveznoj večeri djevojci koju sam vidjela prvi put u životu pokušala nježno reći koliko je promašen njen optimizam jer ona je sva sretna tvrdila kako smo, eto, na dobrom putu jer se o svemu tome govori (?!). Kako se govori? Tko govori? Samo šest mjeseci prije nego što je Večernji list objavio priču o Mataniću – usput budi rečeno, priču za koju su znali i mnogi drugi mediji – “eksplodirao” je slučaj Prohić. Tada su studentice i studenti ne samo o svemu svjedočili pod vlastitim imenima i prezimenima nego su i protestirali ispred zgrade Akademije dramske umjetnosti (ADU), gdje su ih snimali svi mediji. Anonimnost koja okružuje Matanića u meni budi samo jedno pitanje: što su ta djeca (zbog svojih godina smijem ih tako nazvati iako se iskreno divim svakome od njih) proživjela u tih šest mjeseci?

Odgovor je svima nadohvat ruke, u činjenici da je Prohić i dalje “na plaći” u ADU, gdje se netko usudio pustiti u proceduru novi pravilnik ponašanja po kojem je seksualno uznemiravanje studentica i studenata mnogo manji “grijeh” od bezobraznog obraćanja dekanu. Sustav u nas još uvijek snažno štiti zlostavljače svih vrsta, a društvo seksualno nasilje doživljava kao dio folklora. Koliko god to ne želimo čuti, još smo na razini pitanja: “Ma što će se dogoditi curi (ili dečku, jer ipak smo u 21. stoljeću) koju neki ‘dasa’ malo zgrabi za guzicu?” Ti “dase” djeluju s pozicija moći koja im daje osjećaj (zamalo božanske) nedodirljivosti i ta je moć zapravo njihov pokretač, mnogo jači i snažniji od seksualnih žudnji.

U tako posloženim igrama bez granica šutnja je najmoćnije oružje, ono na koje računaju svi zlostavljači, oružje koje je najteže pobijediti. Ta je šutnja utisnuta u ženski um od trenutka kada im netko najdraži počne pričati ili čitati bajke, zapisana u genomu zbog svega što su prešutjele njihove majke, bake... sve žene koje su tu bile prije njih, sve tamo do stoljeća sedmog. Iz te ženske šutnje progovara sram, ono malograđansko “što će ljudi reći” te najviše od svega osjećaj krivnje koji se i dalje uporno gradi i nameće svakoj ženi, jer nama je haljina uvijek pet centimetara prekratka, smijeh preglasan...

No, zašto onda ne govore muškarci? Ne želim vjerovati da na svim filmskim setovima, na svim snimanjima reklama, u svim kazalištima, na svim akademijama... ne postoje muškarci koji ne misle da je žena (ili bilo tko slabiji) samo objekt za ispucavanje njihovih strasti i frustracija. Ali i oni šute, a trebali bi vrištati do neba kako bi spasili svoju muškost. Ne čine to jer su im od vlastitog karaktera i morala mnogo važniji novac i opet ta moć koju on donosi. Fino je stajati uz velikog redatelja na crvenom tepihu Cannesa, ali ti su ljudi bili uz njega i kada su se stvari otele kontroli, a mi sada gutamo spinove o općoj amneziji i sveopćem čuđenju.

U tom je kontekstu posebno važna “Medeja”

koju je u Gavelli režirala Franka Perković. To je “Medeja” koja počinje bajkom “Mala sirena”, koje se, usput budi rečeno, užasavam od djetinjstva jer mi je i kada sam imala četiri ili pet godina, bilo jasno da nema te ljubavi i tog muškarca zbog kojeg se treba odreći vlastitog jezika, vlastitog glasa. Posve točno redateljica je, zajedno s dramaturgom Dinom Pešutom, prepoznala taj ženski “ne-glas” kao sindrom ženskog postojanja, kroz povijest, od antičkog doba Euripida i Medeje do naših dana. Iz tog ženskog negovorenja rađa se sve ono što se govori ženama: “Ti si strankinja, trofej, jadna, osramoćena, neželjena, luda, glupa, sama, opakog jezika, zvijer, nakaza...” Sve su te riječi iz Euripidove “Medeje”! I sve ih žene slušaju i danas.

ISTINSKI JE VAŽNA ‘MEDEJA’ U GAVELLI JER JE POBJEGLA OD MITOVA I KONCENTRIRALA SE NA SVE UŽASE KOJE I DANAS DOŽIVLJAVAJU MNOGE ŽENE

Zbog datuma premijere – travanj 2024. godine – u već poodmaklom 21. stoljeću koje nas vraća u neku daleku prošlost i u nama budi praiskonske strahove, važno je da hrvatsko kazalište ima na sceni i takvu Medeju, onu koja je pobjegla od mitova i zlatnog runa te se koncentrirala na neki svima bliži “kućni” užas. Nimalo slučajno tu je i takvu “Medeju”, kao da režira mučan i nasilan razvod braka, režirala žena koja je hrabro stala u obranu svojih studentica, kada je, na samom početku 2021. godine, potaknuta objavama na Facebook stranici “Nisam tražila”, otvorila nekoliko kanala za prijave seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, nakon čega je na ADU u prvih nekoliko dana stiglo čak jedanaest prijava, a progovorile su i studentice drugih fakulteta.

Nakratko se tada činilo da je šutnji došao kraj, eksplodirale su dugo prešućivane priče, održavale su se edukacije za nastavnike, sama Franka Perković jasno je upozorila da se ni jedna institucija ne može izvlačiti kako ništa nije znala jer glasine uvijek postoje, naravno ne i moć tih institucija da djeluju prema glasinama, a ne prema konkretnim prijavama. Te glasine i danas nam se obijaju u glavu, šutnja stoji između njih i prijave, šutnja koju grade svi oni koji štite nečije (time i svoje) interese, moć i novac.

Ubiti šutnju zadatak je svih nas, ali kako sada stvari stoje, to je unaprijed izgubljena bitka jer ta se šutnja ne ubija na svečanim događajima u prestižnim hotelima na kojima će (nazovi) borkinje pokazati najnovije večernje haljine, već je treba početi ubijati u jaslicama, vrtićima, osnovnim školama... Samo je tako na fakultetima, akademijama, u kazalištima, na snimanjima filmova... više ne bi bilo. Na žalost, aktualna zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni ne dopuštaju mi da u prethodnoj rečenici napišem: više je neće biti, jer kako sada stvari stoje, te će riječi uskoro stajati uz Istanbulsku konvenciju.

•

Da je živ, proslavio bi proteklog utorka stoti rođendan. Nažalost, obilježava se iste ove godine, u prosincu, i ravno dva desetljeća kako nije s nama. Međutim, ime Julija Knifera odavno je utkano u našu umjetnost, i u njezinu prošlost, ali i budućnost. Prepoznatljiv po motivu meandra, slikar Julije Knifer jedan je od najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, a odavno je prerastao granice naše zemlje. Rođen je 23. travnja 1924. u Osijeku, a nakon Drugog svjetskog rata seli se s obitelji u Zagrebu. Studirat će prvo pravo, no nije se u njemu pronašao pa će na koncu završiti Akademiju likovnih umjetnosti 1956. godine, a potom i poslijediplomski studij. Slikati meandre, kojima će ostati vjeran čitavoga života, počinje 1960. U to je vrijeme bio dosta radikalan za našu sredinu, reći će to njegova kći Ana Knifer koja se danas brine o fundusu velikog umjetnika.

– Kolege su shvaćali njegov rad i puno više su ga prihvaćali umjetnici, nego mainstream. Zaista u to doba nije bio općeprihvaćen. No, već je 1962. izlagao u Galerie Denis Rene u Parizu, s Ivanom Piceljem čiji 100. rođendan također obilježavamo ove godine, a na toj su izložbi bila i djela Jes sa Rafaela Sota te Lucija Fontane. U principu je bio bolje prihvaćen u inozemstvu, iako moram istaknuti kako netom otvorena izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu pokazuje kako je imao svoje mjesto i u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, koja je poslije prerasla u muzej jer su njegovi radovi kontinuirano prikazivani i otkupljivani – započinje Ana Knifer.

Iako je u stručnim krugovima bio priznat, tek je nakon Venecijanskog bijenala 2001. godine, dakle praktički pred kraj života, stekao širu popularnost u Hrvatskoj.

Nikada se nije politički izlagao, a znao je reći kako ga nisu ozbiljno shvaćali pa stoga s politikom nikada nije ni imao problema.

Nikada nije imao ni atelje u Zagrebu. – Radio je gdje je mogao, dosta je putovao. To je taj dokument nerazumijevanja njegove umjetnosti, pa i njega samoga – dodaje naša sugovornica.

Krstariti svijetom i tražiti svoje “mjesto pod suncem” 60ih ili 70-ih godina proteklog stoljeća, kako je to činio Julije Knifer, nimalo nije bilo jednostavno. – Život umjetnika uistinu nije lagan, nije bio tada, nije ni danas, niti je imalo glamurozan. Iako se oko umjetnosti okreće velik novac, umjetnici ga nekako imaju najmanje. Sve je ovisilo o maminom stalnom zaposlenju, ona je bila profesorica – nadovezuje se ona.

Umjetnost ga je od malih nogu zanimala, a u tome je imao potporu svoje majke. Iako mu je prva ideja bila kiparstvo, usmjerili su ga na studiju na slikarstvo.

Kako je bilo odrastati uz Julija Knifera kao oca?

– Zaista je to bio veliki privilegij. Upoznala sam cijeli niz umjetnika i teoretičara s kojima je kontaktirao. Bilo je jako zanimljivo, uzbudljivo – prisjeća se Ana Knifer. Ona je sama studirala povijest umjetnosti, no bavila se poslije novinarstvom koje je, iako se u tim vodama kratko zadržala, ostalo najveća ljubav. Reći će danas kako joj znanje stečeno na studiju od velike koristi u radu s očevom ostavštinom.

– Velika je odgovornost skrbiti o njegovu fundusu, prvenstveno jer

je tata bio dosta beskompromisan pa moram slijediti njegov stav, i nije uvijek jednostavno donositi odluke na koji način prezentirati njegov rad. Ogroman je to posao koji je u početku odrađivala moja majka, no kada se razboljela, uvukla je mene u cijelu priču, iako nisam od prve bila za to. Ali, lijepo je to raditi – smješka se kći Julija Knifera.

Vjeruje kako mlađe generacije jako dobro razumiju Knifera jer se na njegovu opusu intenzivno radilo, dosta je materijala, kontinuirano se postavljaju izložbe, a i sama sam, kaže, iznenaditi zanimanjem mladih za njegov rad, posebice mladih umjetnika iz različitih branši, od likovne do glazbene.

Otkriva nam kako još dosta radova njegova oca, od slika pa do dnevnika, nije prezentirano javnosti. Polako otvaraju, kaže, nova poglavlja.

– U svojim dnevnicima sintaksom prati meandar, vječito ponavljanje jednostavnih formi, opisuje svoju svakodnevicu, tako da će i to pridonijeti razumijevanju meandra – navodi.

Aodakle tolika fascinacija meandrom? – Puno je eksperimentirao, dosta je radio na skicama, još od 1952. ili 1953. Reducirao je i razvijao formu i jednostavno u tim svojim skicama došao do meandra. Radovi na papiru za njega su bili izuzetno važni. Papir je bio dostupan, za platno je trebalo imati novac – odgovara.

Uz slikarstvo, njezin je otac obožavao i nogomet. – Imao je tek dva mjeseca kada ga je njegov otac, koji je aktivno igrao nogomet, odveo na nogometni teren u Osijek – govori nam. Ljubav prema nogometnoj lopti zadržat će cijeli život. Što se rodnoga grada tiče, za njega je ipak bio vezan najviše sjećanjima.

– Iznikao je iz kozmopolitske osječke atmosfere prije Drugog svjetskog rata, ali nije to kasnije više bila sredina u kojoj bio mogao opstajati. Rado se sjećao Osijeka, pričao mi je o mirisu lipe na osječkim ulicama i kako se igrao na Tvrđi – kaže Ana Knifer.

A kako bi opisala oca u jednoj rečenici?

– Lakše ga je opisati slikom. Bio je strašno uporan i beskompromisan u svom radu, ali i životu, pridržavajući se etičkih smjernica – reći će ona.

Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković zasigurno je najbolji poznavatelj djela Julija Knifera, sustavno ga proučava više od pola stoljeća, autor je i monografije o tom velikom umjetniku.

– S Kniferovom sam se umjetnošću upoznao vrlo mlad, odmah na početku studija povijesti umjetnosti druge polovice 1960-ih, a počeo ga pratiti i pisati o njemu kada sam bio na trećoj godini studija. Tada smo se i upoznali i sprijateljili. Njegova me je umjetnost zaintrigirala najviše stoga što je bila drugačija od sve druge umjetnosti koju sam viđao, nudila je u svojoj strogosti i minimalizmu nešto slojevitije što sam htio dokučiti. Da bi se bilo koja umjetnost bolje upoznala, pa onda i zavoljela, potrebno je puno truda, istraživanja, čitanja, informiranja, ali je rezultat uvijek dobar – započinje Zvonko Maković.

Upita li se njega ima li Julije Knifer danas zasluženo mjesto u hrvatskoj umjetnosti i razumiju li ga mlade generacije, odgovorit će kako je Knifer postigao posljednjih godina što nije nijedan drugi naš umjetnik, a to je da su ga prepoznali izvan naše sredine koja ga prije nije vrednovala kao sada, i velika je zasluga u tome upravo mladih, koji ga razumiju i prihvaćaju.

A je li za života bio priznatiji u inozemstvu nego u domovini? Jesmo li ga mogli shvatiti tih 60-ih godina?

– Teško je reći je li to bilo dovoljno priznanje što je Knifer izlagao na nekim važnim izložbama na samom početku svojeg djelovanja. Nije on bio nepoznat tih 1960-ih kod nas. No, bila je potrebna kontinuirana prisutnost na relevantnim mjestima, izložbama, muzejima, galerijama, aukcijama vani….Činjenica je da je Knifer od početka 1970-ih boravio sve češće i sve dulje u inozemstvu, jer ovdje nije imao prostora za rad, a da su ga drugdje prihvaćale galerije i da su mu otkupljivali radove, što je napredovalo sve više tijekom 1980ih kada osim u Njemačkoj, boravi i u Francuskoj koja će mu posljednjih desetak godina života biti i stalnim boravištem. U Zagrebu izlaže sve manje, iako je ovdje imao uvijek vrlo vatrene štovatelje, malobrojne, ali vrijedne. Pa to je i razlog što sam, kada mi je 2000. povjeren mandat nacionalnog komesara Venecijanskog bijenala, izabrao baš njega. Mnogi su napadali moj izbor omalovažavajući Knifera, spočitavajući mu čak visoku životnu dob. Međutim, najrelevantniji svjetski časopisi, kao primjerice Kunstforum, ArtPress i niz drugih, izabrali su hrvatski paviljon među pet najboljih nacionalnih paviljona. Stoga i mislim da je moja odluka bila dobar potez, kao i izdavanje velike monografije koju smo mu nakon toga ovdje izdali. Na pitanje koliko je Julije Knifer “priznat” vani uzet ću jedan detalj koji nije tako poznat, ali dosta govori o ovome. Kada je u mandatu Gerharda Schrödera sagrađen novi Bundeskanzleramt, dakle kancelarova palača, tu su veliku i važnu instituciju smještenu uz Reichstag, opremili umjetničkim djelima iz brojnih njemačkih nacionalnih muzeja. U predvorju kancelarova ureda, u samom središtu Kanzleramta

nalaze se dvije slike: lijevo od vrata Picassov Portret Dore Maar iz 1938., a desno jedan veliki Kniferov Meandar iz berlinske Neue Nationalgalerie. Ne tako brojni moji znanci koji su posjetili njemačke kancelare u njihovu kabinetu od Schrödera naovamo pitali su me je li to zaista Knifer, s obzirom na to da se nalazi na najvažnijem mjestu Njemačke, pa i Europe. Da, to je slika Julija Knifera rađena akrilikom na platnu punog naziva TÜ-A-BI-HA-DA I/II iz 1977., dimenzija 170 puta 200 centimetara. Međutim, treba reći i to da je grad Osijek za gradonačelničkog mandata Zlatka Kramarića Kniferu dao povelju počasnog građanina 2001. godine, što potvrđuje da ga je grad u kome je rođen i proveo mladost cijenio – kaže naš sugovornik.

Julije Knifer pripadao je umjetničkoj skupini Gorgona, koja je za njega imala veliki značaj. – Gorgona mu je jako puno značila, prije svega zbog svjetonazora koji su zastupali pripadnici ove grupe prijatelja. Njih nije privlačila afirmacija, nisu sebe smatrali misionarima u društvenome smislu riječi, nego su izabrali potpuno drugu opciju, a pokazalo se da je to bila i njihova strategija. Težili su neeksponiranju, nenametanju, umjetnost su izjednačavali sa životom koji je često ispunjen apsurdom… Slike i skulpture nisu nužno bile krajnji cilj njihovih težnji, nego su u razgovorima, u jednostavnim šetnjama prirodom vidjeli ekvivalent umjetničkom stvaranju. Naravno, njihovu umjetnost treba vidjeti u kontekstu vremena i filozofije, literature, umjetnosti općenito njihova vremena. To je generacija koja je mladost provela u ratu nakon koga se uklopila u sustav u kojemu individualne slobode nisu bile na cijeni, a oni su težili upravo slobodi. Bilo je potrebno mnogo vremena da se otkrije smisao i prepozna značenje Gorgone. Ruku na srce, za njihovu su afirmaciju najzaslužniji umjetnici, kritičari, povjesničari umjetnosti daleko mlađi od gorgonaša koji su je prepoznavali kroz prakse što ih je zastupala njihova generacija. To je bilo puno godina nakon što je Gorgona prestala djelovati kao umjetnička grupa – govori Maković.

Kada pitamo Makovića kako bi opisao Knifera u deset rečenica, odgovorit će kako bi mu to bilo izuzetno teško. No, je li moguće točno izdvojiti trenutak kada se opredijelio za meandre, kako je došlo do te fascinacije tim oblikom?

– Do motiva meandra Knifer dolazi postupno, postoje tisuće crteža, a jedno vrijeme 1959. – 1960. i kolaža na kojima se jasno vidi kako se eliminiraju oni elementi kompozicije koji mu se čine suvišnima, točnije kako teži maksimalnoj redukciji. Konačno, on i govori u svojim zapisima kako je eliminirao boju i sveo je na crnu i bijelu, kako je odstranio svaku predstavljačku komponentu slike, pa i onu da želi na iluzionistički način predstaviti prostor... Dakle, iz posvemašnje redukcije likovnih sredstava došao je do onog stupnja u kome mu je ritam bio važan, ritam što ga stvaraju geometrijski likovi i kontrasti crnog i bijeloga kao jedini gradivni elementi slike. Govorio je kako je do toga došao pročitavši jednu izjavu Igora Stravinskog koji je rekao da muzika nije ništa osim ritma i Knifer priznaje da je tako htio shvatiti i sliku, kao čisti ritam koji će uzastopnim ponavljanjem postati monoton, čemu je također težio. Tako je nastala slika Kompozicija, koja će se kasnije nazvati Meandar br. 1, a nakon nje druga u kojoj su monotonija i jednoličan ritam još naglašeniji i nju poznajemo pod nazivom Meandra br. 2. Obje su slike iz 1960. godine – pojašnjava on.

Kada govorimo o nasljeđu ovog umjetnika, Zvonko Maković smatra kako Kniferov najveći zalog za budućnost počiva u radikaliziranju praksi, pomicanju granica, otvaranju novih mogućnosti…

– Kada se 1960. javlja prvim motivima meandra, on govori kako teži stvaranju antislike. No, njegovi su se počeci vremenom pomicali sve više u prošlost, u vrijeme kada svakodnevno crta jedan autoportret tijekom tri godine, a za koje su mnogi smatrali da ti crteži predstavljaju tek vježbe za upis na akademiju. Sredinom 1980-ih Knifer mi je pokazao dio od tih stotina gotovo istih crteža i u njima sam prepoznao bit njegove umjetnosti, beskrajno ponavljanje gotovo istoga motiva. Tada sam prvi put i izložio ta djela. Kao što četrdesetogodišnje slikanje i crtanje jednog istog motiva u bezbroj minimalnih razlika ne treba gledati po onome što oni prikazuju, dakle međusobno usklađene pravokutnike mahom crnih i bijelih polja koji najčešće formiraju motiv meandra, tako i u trogodišnjem crtanju istoga motiva ne prepoznajemo lice Julija Knifera kao glavni sadržaj, nego ponavljanje, dakle vrijeme… Vrijeme je kategorija koja prije Knifera nikada nije postala konstitutivni dio umjetničkoga djela na tako doslovan, vidljiv način i to također smatram njegovim doprinosom za budućnost – ističe Maković.

Posljednje godine života Julije Knifer proveo je u Parizu, gdje je i preminuo 7. prosinca 2004. Pariz često zamišljamo kao idealno mjesto za umjetnike. Je li to bio i za njega?

– Knifer je još tijekom 1950-ih odlazio u Pariz, ali i drugdje kako bi posjećivao muzeje i upoznao se s djelima koja je poznavao samo iz reprodukcija. Pariz mu je bio iznimno važan, a kada se krajem 1980-ih stabilizirao u Francuskoj, isprva na jugu, a zatim u Parizu gdje je dobio lijepi atelje, prvi atelje uopće u svojem životu, naravno da je Pariz postao ispunjenje snova. Zna li se da je od 1980-ih počeo sve češće izlagati u Francuskoj, da su se galeristi zainteresirali za njegovo djelo, pa što treba više objašnjavati. Uvijek je govorio da za rođenje nije mogao birati mjesto, a rođen je u Osijeku koji je veoma volio, no barem bi umrijeti bilo dobro u Parizu. I to se tako i dogodilo – zaključuje Zvonko Maković.

Veliki rođendanski jubilej obilježava se, među ostalim, i nedavno otvorenom izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti, koji je s godinama otkupio ključne Kniferove radove. Kustosica je ove izložbe Iva Rada Janković, koja inače potpisuje i veliku retrospektivu Knifera. Usto, priprema se i simpozij o Kniferu koji će 9. i 10. svibnja okupiti dvadesetak eminentnih sudionika iz Hrvatske i inozemstva, a među njima su i Arnauld Pierre, profesor na Sorboni te autor prve monografije o Kniferu, ali i Ami Barak koji priprema Kniferovu izložbu u rumunjskom Temišvaru. Simpozij će se održati u MSU, u suorganizaciji s Institutom za suvremenu umjetnost, te uz potporu Turističke zajednice Grada Zagreba, zatim Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija. U planu su i izložbe u New

• Yorku te rodnome Osijeku.

Još se otkrivaju novi radovi, od slika pa do dnevnika, koji nisu prezentirani javnosti