Bakinu sam smrt otplesala
je moje tijelo bilo spremno za oproštaj. Ostatak mene pobjegao je izvan dvokrevetne sobe, s malim kuhalom na ulazu i upaljenom noćnom lampom. Drugi sam dan zorom sjela na vlak koji me odvezao do prvog mjesta iza granice sa Slovenijom. Znam koje sam hlače i majicu imala na sebi. Na nogama sam nosila drvene klompe kupljene u Trstu. Jutro je bilo svježe i vedro, najavljivalo je topao ljetni dan.
Nisam bila jedina koja se iz vlaka zaputila prema pošti. Ispred niske građevine skupila se poveća grupa ljudi čekajući otvaranje. Uglavnom su to bili Bosanci, neki su se prepoznavali, raspitivali se znaju li ovoga ili onoga. Od poznatih riječi i imena pleli su mrežu koja ih je držala na okupu pred malom poštom u Sloveniji. Kao da su taj razgovor i poznanstva mogli umanjiti muku koja im se svima na licima raspoznavala. Potrajalo je dok sam došla na red. Prostorija je bila neočekivano malena, s dvije kabine za razgovor na lijevoj i šalterom na desnoj strani. Na okruglom brojčaniku okrenula sam mamin broj zamišljajući zvuk telefona kako odzvanja našim stanom. Roditelje dugo nisam vidjela ni čula. Bilo je neobično toliko očekivati od komada plastike u rukama. Kad se mama javila, uzaludno sam pokušavala nešto reći. Mogla sam samo plakati. Isto je dolazilo i s druge strane, kao da se ovo moje odbijalo i vraćalo. Kabina je postala šipak, nabijen, zatvoren i pun. Tata je uzeo slušalicu i izgovorio nekoliko suvislih rečenica raspitujući se za moj život u novom gradu. Mama mi je poslije pisala o bakinoj sahrani i kako je bila dirnuta dolaskom mog dobrog prijatelja s prekrasnim aranžmanom od ruža i gerbera. Nikada mu to neće zaboraviti, znala je spominjati godinama poslije.
Bakina koža i ljiljani bili su slične boje. Sklupčana na kauču, propadala je zajedno s njima. Polako, vrlo polako. Kada se lijes spustio do razine na kojoj smo mogli vidjeti još samo vrh cvjetnog aranžmana, iz dubine je zapuhao vjetar i odignuo crveni saten koji se na jednoj strani preklopio i ostavio vidljivim rub mrtvačkog sanduka. Dok smo iz blizine bacali ružine latice, vidjeli smo dio sanduka napravljenog od sirovog drveta vrlo svijetle boje. Bez laka i visokog sjaja. Po bočnoj površini je grafitnom olovkom bilo ispisano 13.05, što je bio termin ispraćaja drage pokojnice na Mirogoju. Na gornjem dijelu su bila zalijepljena dva papira, račun se dalo iščitati na jednom, dok se na drugom nije moglo razaznati što piše jer je bio prekriven mutnom folijom. Smrt nam se odjednom približila i progovorila poznatim jezikom, drukčijim od onoga iz govora člana obitelji.
Nakon što smo došli doma, pripremili smo objed i sjeli s djecom za stol. Razgovarali smo o neobičnom pogrebu i kremiranju. Sin je rekao da je nakon dugo razmišljanja nedavno zaključio da ipak želi biti kremiran, a ne pokopan u zemlju. Nisam se složila s njegovom idejom jer mi naglo svođenje materijalnog, s velikoga na minimalni volumen, stvara nelagodu. Osim toga, ne želim suvremenu tehnologiju u tom procesu. Neka ide prirodno sve do kostiju i neka one ostanu počivati u zemlji. Sin je dodao da bi on najradije da od njega ne ostane ništa, niti prah, baš ništa. Kćerka je rekla da o tome nije razmišljala. Muž se nije izjasnio kako bi želio da završi njegovo tijelo, ali nam je ispričao kako to rješavaju pojedini narodi na Andima. Pokojnika narežu na komade i odnesu na stijene gdje ga pojedu kondori.
Ručak smo uz razgovor priveli kraju. Ispred nas su na tanjuru ležala četiri riblja kostura i nešto krumpira kojih obično stavimo više nego nam treba. Bilo je tu i blitve, mrkve, luka i karfiola. Crijevne su resice imale što
• raditi.