Ines Gverić Korkut
Promatram mjesto na kojem se spajaju svijetli i tamni mramor, čekajući da tamna ploha počne tonuti s lijesom ka dolje. Iznenadilo me ovo razdvajanje kada sam ga prvi put vidjela jer se nije dalo naslutiti postojanje dubokog proreza na mjestu gdje se spajaju dvije različite vrste popločenja. Podignem pogled preko kotača i izgrebanog ruba kolica, sve do crvenog satena koji svečano pada po rubovima kovčega i u potpunosti ga prekriva. Obrubljen je žutim resama s jednim strganim mjestom gdje su one odvojene od tkanine.
Zasmeta mi taj nemar, mogli su ih zašiti. Sjetim se crijevnih resica o čijoj površini ovisi naš kapacitet za apsorpciju hranjivih sastojaka iz pojedenih namirnica. O tvorbama koje izgovaramo u deminutivu uvelike ovisimo jer ako ih nemamo dovoljno, ugroženi smo. Rub satena obilovao je gusto zbijenim resama. Na vrhu lijesa položen je duguljasti aranžman od bijelih ljiljana s još pokojim zelenim listom. Pokojnica je zaželjela ljiljane.
Sve što se događalo u dvorani krematorija njezina je želja. Izabrala je glazbu, sedam ljudi koji će doći na ispraćaj i zaželjela da se ostatku svijeta vijest o njezinoj smrti priopći nakon pogreba. Sama je sročila osmrtnicu u kojoj se javnost obavještava da je ona taj i taj dan ispraćena na tihoj sahrani održanoj u najužem krugu obitelji. Navela je ožalošćenu rodbinu, sebe je nazivala dragom pokojnicom, a kako bi drukčije.
Nakon Chopina, jedan član obitelji istupio je naprijed, odmotao je list papira i počeo čitati. “Smrt je zagonetka za sve one koji ostaju iza pokojnika”, rekao je i nastavio, “bez obzira na to seli li se duša na ahiret, odlazi li u raj ili pakao, reinkarnira li se u neki novi život ili naprosto nestaje u ništavilu.” Uz Vivaldija su se kamene plohe razdvojile. Od početka sam gledala u to mjesto i znala što će se dogoditi. Sve je u dvorani bilo očekivano osim mojih suza. Kada bismo poredali nas sedam prema bliskosti s pokojnicom, bila bih među zadnjima. Viđala sam je jedanput ili dva puta godišnje na obiteljskim ručkovima, dok je na njih još dolazila. Gledala sam druge kako mirno stoje dok sam se ja borila sa suzama.
Baš u noći prije pogreba zatekla sam baku sklupčanu u desnom kutu kauča. Sjedila je podignutih stopala tako da su joj se koljena nalazila ispred lica s glavom propalom u prostor između ključnih kostiju. Bila je špicasta i izgledala kao da nema vrata. Koža joj je bila prozirno-bijela, s plavičastom nijansom, a oči sklopljene. Na sebi je imala bijelu pidžamu s kratkim nogavicama i gornjim dijelom na bretele. Ljetna pidžama veći dio kože činila je vidljivim, naglašavajući tanke, koščate udove. Sva je bliještala u tom bjelilu. Bila sam sigurna da je mrtva, ali kada sam nešto glasno izgovorila, stresla se i otvorila oči. Iza njezine glave nalazio se tanjur s bistrom juhom i rezancima, lebdio je na metar iznad poda. Htjela sam je nahraniti, ali juha se prolila po površini smeđeg stola koji se brzo primaknuo i prihvatio izlivenu tekućinu. Potrošila sam puno papira dok sam pokupila ostatke juhe i uglancala stol.
Moja baka umrla je u doba rata i telefonske blokade između novoformiranih susjednih država. Vijesti su se ipak prenosile preko drugih zemalja, dobrih ljudi ili onih koji su na tim uslugama lijepo zarađivali. Bila je kasna večer kada je dežurni u studentskom domu došao do moje sobe i pozvao me da siđem na portu jer imam telefonski poziv. Preko veze u Mađarskoj saznala sam za njezinu smrt. Vratila sam se u sobu i pustila “The Weeping Song” od Nicka Cavea, a onda sam dva puta odslušala cijeli album “The Good Son”. Bakinu sam smrt otplesala. Te noći jedino
Ines Gverić Korkut rođena je 1970. godine u Banjoj Luci. Po struci je psihijatrica i psihoterapeutkinja. Piše kratke priče od koji su neke i nagrađene. Živi i radi u Zagrebu.