Večernji list - Hrvatska - Diva
PRIČA S NASLOVNICE
Anastazija Makjanić i njezini predivni klinci Maria i Mladen pozirali su za cover
Anastazija Makjanić (27), Zadranka koja se sa suprugom Tomom i djecom Mladenom (6) i Marijom (2) iz Zagreba preselila na Hvar zbog obiteljskog biznisa, za Divu otkriva sve o neobičnom poslu kojim se bave. Oni, naime, uzgajaju zmije, male
krokodile i kornjače. Ispričala nam je i kako izgledaju blagdani u njihovu domu
PRODAJA ZMIJA MOŽE POTRAJATI DANIMA JER LJUDI KOJI IH KUPUJU UGLAVNOM SU TEŠKI FANATICI, SVE IH ZANIMA, DOSLOVNO SVAKA ŠARA NA TIJELU. I IZNENADILI BISTE SE KAD BIH VAM REKLA KOLIKO SE ŽENA BAVI OVIM POSLOM
Danas si velika zvijezda na Instagramu, tvoj profil StaziSweets itekako je poznat, no to nije došlo preko noći. Kako je sve počelo i kako ti se sviđa u tom svijetu? Koliko se promijenilo za tebe od početaka, kada si se prvenstveno bavila hranom, do danas?
– I dalje ne bih rekla za sebe da sam nekakva velika zvijezda. Iskreno, to mi zvuči kao znanstvena fantastika. Na početku jesam krenula sa slikama slastica i to je izazvalo jako veliki interes ljudi. Međutim, zbog posla i zbog puno drugih sitnica to sam zapostavila pa danas najčešće objavljujem modne fotografije. Možda to sad zvuči malo smiješno, ali moje fotografiranje za Instagram traje doslovno pet minuta, a moj fotograf je sin, tako da “taj svijet” ja ne poznajem. Instagram mi je donio jako puno novih poznanstava, kako privatno tako i poslovno. Koliko god ima loših strana, toliko ima i pozitivnih, barem u mom slučaju.
S obitelji živiš na Hvaru, kako je živjeti na otoku? Koje su prednosti, a koje mane? Zašto ste se preselili?
– Kad kažeš otok, odmah se svi zgražaju. “Pa zašto tamo, zar niste mogli živjeti u gradu kao većina...” Preselili smo se prvenstveno radi posla. Budući da se bavimo specifičnim poslom – zmijama i maslinama – trebalo nam je jako puno prostora jer, naravno, 100 zmija ti ne stane baš u stan od 70 m2. Moram priznati da je djeci puno bolje nego što sam očekivala. Kad sam živjela u Zagrebu, nisam mogla dijete pustiti samo ispred zgrade, a kamoli na igralište. Ovdje to mogu bez problema, popodne provode u prirodi ili na igralištu s prijateljima. Nekih velikih mana nema, možda bih, da nemam zanimaciju i djecu, našla 100 mana, a ovako sam baš zadovoljna. Jednom do dva puta mjesečno odem u Zagreb radi posla, a ni Split nije na kraj svijeta.
Imaš dvoje male djece, provodiš puno vremena s njima, a često ih stavljaš i na društvene mreže, čini se da tvoja djeca u tome uživaju. Što kažeš na one koji smatraju da djeci nije mjesto tamo?
– Nikad me nisu pretjerano zanimala tuđa mišljenja, pogotovo onih ljudi koje ne poznajem osobno. Mislim da je sve ono što je u granicama normale i prihvatljivo, odnosno dopušteno. I sama nisam tip koji će cijeli svoj život prikazati na društvenim mrežama. Pokažem pojedine isječke koji su smiješni ili možda interesantni ljudima. Uvijek će biti onih kojima se dopadam i onih kojima se ne dopadam, pa ne kaže se uzalud “100 ljudi – 100 ćudi”. Bitno je da sam sama sa sobom mirna, a što će drugi misliti ili govoriti zaista je manje bitno kako u ovome tako i u svemu.
Manje je poznato da se sa suprugom Tomom baviš uzgojem maslina, ali i zmijama, krokodilima i kornjačama. Opiši nam malo taj svijet.
– Kad kažem zmije, pa svi se zgroze. Ne znam jesam li dobila pet pozitivnih komentara u ovih osam godina života sa zmijama. U početku sam ih se baš jako bojala, bile su mi i strašne i gadljive, ma
odvratne. Onda s vremenom shvatiš da i nisu tako strašne; da se one boje puno više nas nego što se mi bojimo njih. Pa shvatiš da ima prekrasnih zmija koje ne možeš ni zamisliti da postoje. Zelene, plave, crvene, žute... ama baš svakakve! Preko ljeta imamo izložbu zmija na Hvaru, a preko zime je sezona parenja pa potom uzgoj beba zmija za prodaju. Četiri puta godišnje u Njemačkoj se organizira sajam zmija, odnosno svih reptila. Skupe se ljudi iz cijelog svijeta koji se bave identičnim poslom kao i mi. Neke zmije liježu jaja, a neke zmije rađaju žive bebe zmije, kao npr. naši poskoci, koji su ujedno i najotrovnije europske zmije. Nakon što se zmije izlegu iz jaja, potrebno ih je othraniti prije nego što ih možeš staviti na prodaju, odnosno na tržište. Uvijek je zanimljivo kad imaš neko leglo zmija koje nitko nema, tome teže svi uzgajivači zmija. Postavljaš svoju cijenu i kreće prodaja. To može potrajati danima jer ljudi koji kupuju zmije uglavnom su teški fanatici, sve ih zanima, doslovno svaka šara na tijelu. I iznenadili biste se kad bih vam rekla koliko se žena bavi ovim poslom, baš jako puno. Kupci su u 90% slučajeva stranci jer naše tržište nije baš toliko razvijeno za ovu vrstu posla. Osim zmija, imamo mi još svašta nešto – tu je i jedan mali patuljasti krokodil te specijalne i vrlo rijetke kornjače s Madagaskara. I jako puno maslina kojima, iskreno, i ne znam broj.
Koji stil najviše voliš? Kojih odjevnih predmeta imaš najviše u ormaru, na što si slaba?
– Tu nisam komplicirana – sve volim. Ali doslovno sve; mogu se zamisliti u bilo čemu, valjda jer sam navikla da svašta nabacim na sebe. Slaba sam na haljine, to definitivno. Mama me uvijek zeza: “Pa zar ti nije dosta više?! Znaš li uopće koliko ih imaš?!” Imam ih stvarno previše.
Koji su ti glavni kriteriji kada kupuješ odjeću za djecu?
– Prvo gledam materijal, a onda izgled. Obožavam onaj fini, mekani pamuk. To mi je glavni kriterij kod dječje odjeće.
Kako slavite Božić, opiši nam malo blagdane kod Makjanića.
– Božić uvijek slavimo kod mojih roditelja u Zadru. Nekoliko dana prije Božića kiti se bor, naravno, radi djece. Njih dvoje budu preuzbuđeni iako više kuglica završi na podu nego na boru.
Jesi li kupila poklone ili kupuješ u zadnji čas?
– Kod mene je sve spremno, ne volim stvari raditi u zadnji tren jer to nikad ne bude dobro.
Na Hvar su se preselili
jer u stanu od 70 kvadrata nisu imali uvjete za uzgoj zmija. Iako ih se na početku bojala, s vremenom ih je
zavoljela, a Maria i Mladen ih obožavaju