Ubrzo stižem u Hrvatsku, u kojoj sam proveo cijelo ljeto. Nakon putovanja, na kojem gotovo nisam sreo nikoga na aerodromu i u avionu, stigao sam u Zagreb, u kojem su se održavale različite manifestacije. Šokirao sam se

karantene. U Torontu je treća faza popuštanja mjera krenula tek od polovica srpnja, ali znalo se već od proljetos da su sve manifestacije i festivali, čak i oni vani, na otvorenom, otkazani do 2021. A u Hrvatskoj samo nekoliko tjedana kasnije održava se nekoliko festivala po gradu. Dođe ti da se zapitaš živimo li u istom svijetu...

Je li mi bilo drago vidjeti da se održavaju takvi eventi? Jest, jer je sve opet bilo puno života. Ali iskreno me isto tako bilo malo strah kada bih vidio koliko je ljudi na jednom mjestu i da je to normalno nakon tri mjeseca provedena u krugu maksimalno deset ljudi. Baš bi me obuzela paranoja i strah da ću se zaraziti. U tom trenutku smatrao sam da su Hrvati ludi i da je sve to prerano, ali zanimljivo je da ni meni nije trebalo puno da se opet naviknem na tu “gužvu”.

U Hrvatskoj sam osjetio da život ipak vraća na put prema normalnosti koju mi poznajemo. Neki lokali, dućani i ljudi držali su do mjera, a neki nisu. Na nekim mjestima bio je red, a drugima korona nije bila ni na pameti. Brzo sam shvatio nije riječ o situaciji gdje sve crno i bijelo, da ima onih koji prate upute i mjere, ali popuštaju u nekim dijelovima, dok neki možda ne prate mjere, ali poštuju neke upute zbog formalnosti. Ali shvaćam, jer korona je ipak siva zona gdje puno toga ni u Torontu, a ni u Hrvatskoj nije jasno.

U Dalmaciji sam očekivao veliku ležernost, ali bilo je različito od mjesta do mjesta. Neću zaboraviti 13. srpnja, prvi dan uvođenja obveznog nošenja