STRAH OD KLAUNOVA

Bojimo ih se, nelagodno nam je od njih, a oni nas samo žele razveseliti, ili?

Ove godine izašao je film “Terrifier”, redatelja Damiena Leonea, nastavak kratkog filma koji se nalazi u njegovoj antologiji “All Hallows’ Eve”. U filmu je glavni negativac Art The Clown, crno-bijeli klaun koji ništa ne govori – samo ubija ljude. Prošle godine, prije izlaska prvog nastavka filma “Ono” u Americi i Velikoj Britaniji klauni su samom svojom pojavom, koja se činila bez povoda, na ulicama gradova, u predgrađima i šumama tjerali ljudima strah u kosti. Možda je to bio neki od onih ludih izazova u kojima sudjeluje velik broj ljudi u svijetu, a možda je stvarno bila riječ o guerilla promociji za film, nitko ništa od toga nije nikada potvrdio. Klaunovi bi zapravo trebali biti predstavnici nevine zabave – šarene lude koje zabavljaju djecu, poskliznu se na koju koru banane, dobiju pitu u lice i to sve podnose s vječnim nacrtanim širokim osmjehom u službi pretjerane “slapstick” komedije. Klaun „Bozo“bio je toliko popularan u Americi da je skoro svaka lokalna televizija imala jednoga, a roditelji i djeca mjesecima su čekali priliku da unaprijed kupe ulaznice kada bi se negdje uživo pojavio. Glavna maskota jednog od najpoznatijih lanaca brze hrane u svijetu, McDonaldsa, upravo je klaun Ronald McDonald. Zašto su onda mnogi redatelji odlučili u svoje horor-filmove kao glavnog negativca izabrati baš klauna? Iako postoji naziv za strah od klaunova, koulrofobija, to nije potvrđena fobija kao na primjer arahnofobija, strah od paukova. Socijalni psiholog Frank T. McAndrew objavio je 2016. godine studiju koja možda može pomoći svima nama razjasniti zašto osjećamo nelagodu kada vidimo klaunove. Njegovi kolege anketom su obuhvatili 1341 volontera u dobi od 18 do 77 godina te ih zamolili da ispune upitnik o karakteristikama i ponašanju koji su po njima jezivi. Rezultati su pokazali da muškarce češće vidimo kao jezive, dok nepredvidljivo ponašanje u ljudima stvara nelagodu. Klaunovske izbuljene oči i usta sudionici ovog istraživanja nisu smatrali posebno jezivima, ali kada bi ljudi u maskama klauna govorili vulgarne stvari ili donosili guštere u ured – to je sudionicima ankete povećalo osjećaj jeze. McAndrew je rekao da su rezultati bili konzistentni s njegovom teorijom da je osjećaj jeze odgovor na dvosmislenost prijetnje i da se ježimo tek kada smo suočeni s prijetnjom koja nas čini nesigurnima. Dodao je i da bi na primjer bilo nepristojno pobjeći od nekoga tko nam tijekom razgovora šalje jezive vibracije,

KLAUNOVI NA FILMU ČESTO SU UBOJICE, A TREBALI BI BITI NEVINA ZABAVA ZA DJECU

ali je zapravo bezopasan, a opasno bi moglo biti ignoriranje intuicije ako je osoba zapravo prijetnja. Ta ambivalencija ostavlja nas ukopanima u mjestu i u neugodnoj poziciji. Kada u Google na engleskom napišete „zašto se bojimo...“, prvi prijedlog koji iskoči su klaunovi. Neki kažu da su masovne fobije od klauna počele u 70-im godinama kada je serijski ubojica John Wayne Gacy seksualno napastovao i ubio čak 33 mlada muškaraca. On se u slobodno vrijeme na dječjim zabavama maskirao u klauna „Poga“i zabavljao djecu. Ipak, prvi zabilježeni slučaj klauna ubojice dogodio se mnogo prije, 1836. godine u Francuskoj, kada je Jean- Gaspard Deburau, koji se odijevao kao klaun i nastupao pod imenom „Pierrot“ubio dječaka udarivši ga svojim štapom. Za ubojstvo nije optužen, ali vjeruje se da je napao dječaka jer mu je na ulici dovikivao uvrede. Prvi klaun na filmu kojega možemo nazvati zastrašujućim, iako to redatelju Victoru Sjöströmu najvjerojatnije nije bila namjera, bio je Paul Beuamont Lona Chaneya u filmu „He Who Gets Slapped“. Znanstvenik kojemu žena ukrade teoriju da bi je dala svojem ljubavniku završava osramoćen i zapošljava se kao klaun u cirkusu. U ovom filmu nema krvavih noževa, motornih pila ni grotesknih likova, ali ono što plaši je spoznaja da ne možemo pobjeći od srama i emocionalne agonije koliko god mi to pokušali prikriti raznim maskama. Dr. Dena Rainbowitz, klinička psihologinja, za Business Insider rekla je da se ljudi oslanjaju na izraze lica da bi bolje razumjeli druge ljude i vidjeli njihove motivacije. No kod klaunova sve je skriveno ispod šminke i fiksirano, a to postavlja pitanje što se događa ispod maske. Tu teoriju potvrdila je i kanadska psihologinja Rami Nader koja je rekla da imaju velike nacrtane umjetne ekspresije koje ne reprezentiraju kako se klaun zapravo osjeća, jer klaunovi imaju velika nasmiješena lica cijelo vrijeme, a nekako znamo da nam lažu dok se prezentiraju. Conrad Veidt, koji je glumio Gwynplainea u filmu „The Man Who Laughs“iz 1928. redatelja Paula Lenija, postao je izravna inspiracija za jednog od najpoznatijih zlikovaca iz stripa, Jokera iliti klauna, princa kriminala. Ovaj film adaptacija je istoimenog romana Victora Hugoa, a filmski kritičar Roger Ebert rekao je da je film zapravo melodrama toliko utopljena u ekspresionističku sumornost da se više odigrava kao horor. No ako se striktno držimo žanra horora, najpoznatiji klaun koji ljude plaši od 90-ih godina zasigurno je Pennywise iz filma „Ono“, adaptiranog po istoimenom romanu Stephena Kinga. Prvi ga je glumio Tim Curry u miniseriji redatelja Tommyja Leeja Wallacea. Pennywise je u pop-kulturi postao sinonim za klauna ubojicu (iako se tu ipak ne radi samo o čovjeku pod maskom), a mjesto najpoznatijeg zapečaćeno mu je pozitivnom reakcijom publike i kritike na filmsku adaptaciju čiji je prvi dio izašao 2017. Nastavak očekujemo u 2019. No to nisu jedini primjeri ubojitih klaunova na filmu. Snimljeno je čak 50 filmova u kojima su glavni negativci klaunovi, a u nekim filmovima kao što je, na primjer, “Kuća 1000 leševa” redatelja Roba Zombieja klaun Captain Spaulding možda nema glavnu ulogu, no to ne znači da nije jednako jeziv. U filmu “Clown” iz 2014. glavni lik pronalazi klaunovo odijelo u podrumu i odluči ga odjenuti za proslavu sinova rođendana, no nakon proslave shvati da mu je potpuno sraslo s tijelom te počinje osjećati veliku glad popraćenu zvukovima praznog želuca. Glad koju može utažiti samo ljudsko dijete. Nisu svi horori s klaunovima ekstremno strašni, neki su više “campy” ili jednostavno loši – tu spada franšiza “Killjoy” koja je, bez obzira na generalno loše kritike, uspjela iznjedriti čak četiri nastavka.

Tim Curry utjelovio je najpoznatijeg klauna na televiziji u miniseriji “Ono” 1990. godine