Večernji list - Hrvatska - Ekran
Apollo – dokumentarac koji željno iščekujemo
Serija je apsolutni hit među svim obožavateljima glazbe
Može se biti tek površni poznavatelj povijesti, a opet vrlo dobro znati da je glazba bila utočište crnom američkom roblju u najtežim trenucima te čovjeka nedostojne egzistencije. S polja pamuka i trošnih naselja sagrađenih pokraj njih dopirali su ritmovi koji će se kasnije razvijati u unikatne glazbene stilove koji će očarati ne samo crne kvartove američkih gradova nego i cijelu naciju pa i globus. No ne dok se nije pronašlo mjesto na kojem će se javnosti ta glazba predstaviti na adekvatan način. Mjesto koje nosi epitet ishodišta američke crne kulture svakako je “Apollo” u Harlemu gdje su nastupali praktički svi važniji crnački umjetnici od vremena prije Drugog svjetskog rata pa do danas. Na HBO-u se upravo od ovog tjedna emitira “Kazalište Apollo”, dokumentarac koji potpisuje Roger Ross Williams, prvi afroamerički redatelj koji je dobio Oscara. Apollo je otvoren 1934. godine kao utočište crnačkih umjetnika koji nisu imali gdje nastupati, tridesete su godine prošlog stoljeća i dalje doba žestoke segregacije koja nije dopuštala njihove nastupe u klubovima po “bijelim” kvartovima, čak ni u New Yorku koji je od američkog Juga poprilično daleko. Tako je i sama zgrada budućeg Apolla na 254 West 125th Street u Harlemu počela kao isključivo bjelačko okupljalište. I kada su u kazalištu počeli nastupati crni zabavljači, bilo je to u sjeni sumnje i rasizma gdje su se za njih čak vodile i kartoteke s često gnjusnim opaskama. Osnivač kazališta Frank Schiffman tako je zapisivao kako je Charlie Parker “odličan glazbenik”, ali Dizzy Gillespie “nije spreman”. No sasvim je točna Williamsova tvrdnja da su umjetnici koji su nastupali u Apollu prokrčili put onome što crnačka kultura i njezini glazbenici znače danas. Pravo je čudo za ovog nagrađivanog redatelja, koji je zlatni kipić dobio za kratki film “Prudenceina glazba” 2010. godine, da do sada nitko nije snimio dokumenatarac o Apollu. A samo da nanižete kadrove nastupa velikih zvijezda koje su tamo pjevale, od Arethe Franklin preko Whitney Houston pa do Lauryn Hill, dobili biste već i više nego solidno popunjenih sat i pol. K tome dovoljno je samo reći da je posljednji javni nastup u Apollu održao nitko drugi negoli Michael Jackson. I onda zavirite u Williamsov film. U njemu ćete vidjeti nastupe Billie Holiday kako pjeva “Strange Fruit”, a u tu grupu pjesama kojima su crni umjetnici izražavali nezadovoljstvo kontinuiranim rasizmom treba svakako staviti i Jamesa Browna koji je turbulentne 1968. godine ondje pjevao “Say it Loud – I’m Black and I’m Proud”. U nizu izvođača koji defiliraju oscarovčevim filmom kao što su nekada prolazili Apollovom pozornicom i sam je Barack Obama koji je pjevao na dobrotvornoj zabavi 2012. godine.
Sam film ne iskazuje osobite ambicije u umjetničkom smislu, nego se prepušta pričanju priče o važnom mjestu američke povijesti. Nekako je to i redateljev izraz poštovanja prema tom mjestu kojem je namijenio dokumentarac oblikovan kao testament i Apollu i važnom vremenu kroz koje je prenio američku crnu kulturu do danas. Realno, to je i najbolja odluka jer nemajući takvog filma, publika koja cijeni ovo mjesto neće drugdje na jednom mjestu pronaći toliko zvijezda pa čak ne i načine na koji su tamo zvijezde nastajale. Primjerice, Ella Fitzgerald pobijedila je ondje na nečemu što bi bio ekvivalent našega Prvog pljeska. No nije došla pjevati, nego – plesati. Pa kada je vidjela kako pleše konkurencija, odlučila je ipak da će pjevati. I zbog toga nije točno gledati ovo mjesto kao pozornicu za nastup elitnih crnačkih umjetnika, nego prije svega kao mjesto zabave u kojem su svoj talent i komunikaciju s publikom iskušavali mnogi, kasnije i uspješni umjetnici. Danas Apollo vodi zaklada, a iznad njega se postavlja pitanje koje zapravo daje završnu poantu filmu – treba li Apollo ostati tek spomenikom ili nastaviti biti mjestom izraza crnačke kulture u Americi za koju svjedočimo kako je nepresušno kreativna i uvijek nudi nešto novo. No pogrešno bi bilo sve što se tiče Apolla svesti pod glazbu. To je mjesto u kojem su svoj komičarski i glumački talent brusili Will Smith, Chris Rock, Jamie Foxx. Nekako kao simbol cijelog tog odnosa prema vrhunskim izvođačima Apolla koji su danas svjetski simboli svjedoči i izjava Arethe Franklin uzeta netom prije smrti u kojoj kaže da još čeka novac koji joj Frank Schiffman duguje.