MICK JAGGER GRUPNI JE PRVAK SVIJETA, ALI SOLISTIČKI GUBITNIK ROCK’N’ROLL

Od svih svjetskih glazbenih prvaka i zaslužnika s grupnim uporištem, tj. bendom iza sebe, Mick Jagger vjerojatno bi bio najveći gubitnik pojedinačnih izbora, kad bismo sudili prema nečijoj solo karijeri. Upravo objavljena reizdanja njegova četiri samostalna albuma pokazuju da se “prvak svijeta u rock’n’rollu” s Rolling Stonesima nije tako dobro snalazio u samostalnim vodama i snimao je redom besmislene albume. Još je gore bilo što su očito velike Jaggerove ambicije doživjele popriličnu nezainteresiranost široke publike, a pogotovo su bolne bile negativne opaske kritičara. Sasvim zaslužene, jer od početka nepotrebne solo karijere s albumom “She’s the Boss” 1985., Jaggerova kriva procjena i ambicija da u japijevskim osamdesetima treba i može postati razblažena pop-zvijezda a la Rod Stewart bile su potpuno pogrešne i nepotrebne. Situacija bi vjerojatno bila bolja da je Jagger samostalno počeo s nekih logičnijih pozicija, ali umiveni i bljedunjavi pop prvog solo albuma, sparen s neukusnim solističkim nastupom na Live Aidu (s gošćom Tinom Turner), te još gori drugi album “Primitive Cool” i samostalna turneja po Japanu, Jaggera su u očima javnosti tada ponajprije brendirale kao čovjeka koji želi pokopati Rolling Stonese i pod stare dane glumiti Petra Pana. Svađa s Keithom Richardsom nije nimalo pomogla, a još manje činjenica da je “isprovocirani” prvi Richardsov solo album “Talk is Cheap” 1989. (također nedavno reizdan), bio ne samo logičnije ostvarenje nego i puno kreativnija avantura. U takvoj situaciji Jagger je ispao pajac s lošim tajmingom i savjetnicima, a albumska suradnja s producentom Daveom Stewartom iz Eurythmicsa ili gitaristom poput Joea Satrianija na estradnoj japanskoj turneji 1988. pokazala je potpuno neprimjeren izbor radnog društva, ali ponajprije zvuka i usmjerenja. Tek nakon pomirbe s Richardsom i povratničke svjetske turneje Rolling Stonesa u sezoni 1989./1990. činilo se da je Jagger došao k sebi te je u potpuno neočekivanom obratu situacije 1993. objavio sjajan treći samostalni album “Wandering Spirit”. Lišen svih boljki prethodnika, s novim društvom, producentom Rickom Rubinom i pogodnijim sviračkim partnerima, Jagger je snimio korijenski album pun redom izvrsnih pjesama, ali i kompletnog umjetničkog dojma sasvim različitog od prethodnih debakla. Bio je to trijumf koji i danas svjedoči “što bi bilo kad bi bilo” da se Sir Mick tek tada odlučio na samostalne projekte. Od tada naovamo uredna novija karijera Rolling Stonesa s nizom uspješnih velikih turneja vratila je i Jaggera na pozicije uspješnog najdugovječnijeg rock-sastava na planetu, pri čemu je njegov zadnji, četvrti solo album “Goddess in the Doorway” iz 2002. bio tek samo prosječan uradak; nije bila riječ o besmislenom pothvatu poput prva dva albuma, ali ni besprijekornom radu kakav je bio “Wandering Spirit”. Znajući da su posljednji studijski album s novim pjesmama (“A Bigger Bang”) Stonesi objavili prije 15 godina, očito je da usmjerenje prema isplativim turnejama, prema načelu “svake godine jedan kontinent”, ostaje trajna opcija u dokazivanju izdržljivosti. U takvoj situaciji i mogući novi studijski album Stonesa ulazi u područje znanstvene fantastike, ali srećom za publiku Stonesa iznerviranu Jaggerovim “crnim labudima”, nećete dobiti ni neki njegov novi solo rad upitne kakvoće.

MICK JAGGER NIJE SE SNALAZIO U SAMOSTALNIM VODAMA I SNIMAO JE BESMISLENE SOLO ALBUME

Reizdanje četiri solo albuma Micka Jaggera