TV RUŽA ZA PRIJENOS RUKOMETNOG PRVENSTVA NA RTL-u

POSEBNA POHVALA METLIČIĆU I VUKOVIĆU ZA PRVI ZAHTJEVAN TV NASTUP

Rukomet je sport koji inače na televiziji pratim tek od četvrtfinala nekog natjecanja, a ako se Hrvatska tamo ne plasira, onda ga sasvim izbjegnem. Bez obzira na to koliko je naša reprezentacija u tome uspješna, a nevjerojatno je uspješna, i bez obzira na to koliko smo rukometnih genijalaca ovom svijetu podarili, a taj je broj nevjerojatan, taj mi sport jednostavno nije dovoljno privlačan da bih mu poklonio i jednu sekundu svog vremena prije završne faze natjecanja. O tome koliko me suđenje odbija od toga da ga zavolim, a koje, nota bene, ima utjecaja na završni rezultat više nego u bilo kojem drugom sportu, ne moram previše ni obrazlagati. Dovoljno je samo napomenuti da svaki kontakt može biti prekršaj za sedmerac ili, eto, prekršaj u napadu, ovisno o volji suca, te da napad traje onoliko koliko sudac procijeni da treba trajati. Znate onu legendarnu “podignutu ruku”? Onu što bi trebala signalizirati kraj napada? E, ona ništa ne znači! Ta ruka pogotovo ništa ne znači ako se podiže na štetu domaćina prvenstava, a koji tradicionalno i uz snažnu sudačku te organizacijsku podršku gotovo pa uvijek doguraju najmanje do polufinala... Ovo četrnaesto po redu Europsko prvenstvo, međutim, pratim od samog početka i, zahvaljujući sjajnim RTL- ovim prijenosima, analizama i komentarima, rukometna groznica – nije me sramota otkriti vam taj podatak iz svog zdravstvenog kartona – zahvatila me već u četvrtak 9. siječnja kada je prvenstvo službeno počelo. --

Elem, svaki dan od tada pogledam po dvije utakmice: utakmice hrvatske reprezentacije na njihovu glavnom kanalu, a na drugom, kao i na prvom u danima kad ne igraju kauboji, prijenose drugih utakmica. Osim sjajnih rezultata izabranika Line Červara, dodatno zadovoljstvo tijekom svih ovih dana koje sam proveo uz RTL- ov sportski program činile su mi još dvije veoma važne stvari. Prvo i, svakako najvažnije za daljnji tijek prvenstva, to su katastrofalni rezultati našeg najvećeg konkurenta Francuske, a drugo – RTL- ova organizacija tih prijenosa. Utakmice iz Graza sasvim staloženo, na trenutke čak i duhovito komentiraju Filip Brkić i bivši reprezentativac Nikša Kaleb. Svoj posao obavljaju za gledateljeve uši i živce mnogo ugodnije nego što je to nekoć, prije nego što je RTL otkupio prava na te prijenose, na HRT-u činio njihov bivši komentator i preprodavač ulaznica za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, a sada, evo, zaposlenik, pazite molim vas ovu igru sudbine, Hrvatskog rukometnog saveza. Radi li neimenovani, ali ipak spomenuti gospodin zaista u odjelu za marketing, kako su početkom prošle godine naveli iz Saveza, ili je, eto, ipak na nekom mjestu u prodaji koje bi mu zbog bogatog iskustva možda ipak više odgovaralo, zbilja ne znam. Znam samo da Filip Brkić i Nikša Kaleb besprijekorno obavljaju svoj posao te da u kombinaciji s Ines Godom, koja donosi prve reakcije nakon utakmice, i Markom Vargekom, Perom Metličićem i Drago Vukovićem, koji utakmice analiziraju u zagrebačkom studiju, apsolutno zaslužuju ovu moju TV ružu. Ista stvar je, uzgred kazano, bila s Mirzom Džombom i Goranom Špremom koji su prijašnjih godina bili zaduženi za prijenos rukometnih prvenstava na RTL-u. I oni su, nema sumnje, svojedobno bili zaslužili tu TV ružu za svoj izniman televizijski doprinos, ali osim što tada još uvijek nisam imao ovu rubriku u legendarnom TV prilogu Večernjeg lista pa im to priznanje nisam ni mogao odati, Metličića i Vukovića dodatno pohvaljujem zato što im je ovo prvi ovako zahtjevan televizijski nastup.

Trema im se pred kamera ne primjećuje kao što im se nije ni onda, dok su u sasvim drugoj ulozi, na parketu, odrađivali neka svoja prijašnja europska i svjetska prvenstva... Uz njih, čini mi se, ali i uz ove sjajne rezultate naših reprezentativaca, a među kojima posebno izdvajam pobjedu nad Srbijom koju je pred malim ekranima pratilo više od milijun ljudi, vrlo lako bih mogao i zavoljeti rukomet kao sport. Već sada, naime, poput nekog fanatičnog manijaka skačem ispred televizora podižući ruke u zrak i sasvim besmisleno signalizirajući sucu da je isteklo vrijeme za nečiji napad, a to je, valjda, završna faza ove lako zarazne, ali teško izlječive rukometne groznice.