ZVJEZDAN RUŽIĆ CRNO-BIJELIM TIPKAMA PROTIV CRNO-BIJELOG SVIJETA (I ZVUKA)

Budući da smo malo tržište na kojem malo publike još manje sluša klavirski jazz, logično je da se domaći prvotimci na tipkama prije ili kasnije otisnu u projekte razumljivije i onima koji s jazzom nemaju previše dodira. Jedan od njih je i Zvjezdan Ružić koji četvrtim albumom “Delightful F” opet nudi odličnu, ovaj put solističku svirku, ali i svojevrsni crossover projekt s klavirom i mellotronom, prilično u skladu s današnjim karijerama “širenja” svijesti i glazbe u svijetu. esmisleno je etiketirati glazbu pa tako ni “Delightful F” nije striktni jazz, nego aktualna glazba koja povezuje puno kurentnih zvukova i pristupa. Primjerice, nedavno je u rasprodanoj Tvornici kulture svirao uspješni islandski kompozitor Olafur Arnalds, autor glazbe za Netflixovu seriju “Broadchurch”, čijih je, ako pojednostavimo, nekoliko povezanih klavira publici ponudilo drukčiji zvuk i ambijent. Zatim, na nedavnom Zagreb Jazz Festivalu nastupio je možda i najcjenjeniji jazz-pijanist današnjice, Amerikanac indijskog podrijetla Vijay Iyer koji je u dvorani na Muzičkoj akademiji svirao koncertni klavir i Wurlitzer, još jedan zanimljiv (električni) instrument s tipkama, poput Ružićeva mellotrona. Bez želje za izravnom usporedbom Ružića i Iyera, ili njihove glazbe koja je različita, zajedničke su im zanimljive kombinacije zvuka i drukčiji pristup crno-bijelim tipkama koje prestaju biti samo crno-bijeli svijet.

Nakon što je s prošlim albumom “Pandaland” osvojio hvalospjeve kritike, nagrade i publiku sve do Kine, koju je posjetio na turneji, dobitnik pet Porina Zvjezdan Ružić novi album “Delightful F” i projekt “Pianotron” opet je

BJedan od najcjenjenijih domaćih pijanista zamislio kao inkluzivan projekt kojim svoju glazbu pomiče u drukčijem smjeru. Snimljen je u dvorani Vatroslav Lisinski s producentom Filipom Vidovićem, a bila je riječ o povezivanju klavira i mellotrona, prvoga elektroničkog sintesajzera nastalog šezdesetih godina 20. stoljeća.

Mellotron je odavno u upotrebi, ali kao što i svaki talentirani skladatelj iz sedam osnovnih tonova može preslagivati sasvim novu glazbu, tako je i Ružićevo korištenje mellotrona prije svega istraživanje drukčijih mogućnosti i povezivanja instrumenata s tipkama. Mellotron su pionirski koristili Beatlesi, Bowie i mnogi drugi, čujete ga na ranim pjesmama, primjerice u “Strawberry Fields Forever” ili “Space Oddity”, a njegov antikni starinski zvuk sasvim je različit od modernih sintesajzera. Zato je i “Delightful F” pun prirodnog, organskog zvuka koji impulzivnu Ružićevu svirku, ovaj put bez svog seksteta, vodi kroz elegične i brže teme u kojima ćete pomisliti da čujete nekoliko instrumenata. Kako vidimo i čujemo iz navedenog, sjajan glazbenik za kojeg se ne može toliko reći da ga voli staro i mlado – ispravnije bi bilo kazati da ga cijene i kolege i publika – trenutačno je potpuno usklađen s onime što se događa u svijetu, pri čemu je najmanje bitna fizička sličnost s Bradleyem Cooperom. Govorim to samo zato što je nekadašnju opciju u kojoj su sjetni jazz-glazbenici tužno svirali širokoj publici nerazumljivu glazbu daleko iza nas, barem u svijetu. Doduše, kod nas još uvijek snimaju i sviraju širokoj publici nerazumljivu glazbu, ali ponovimo, ovo što Ružić trenutačno radi norma je današnje prve svjetske lige.

RUŽIĆEV PROJEKT “PIANOTORN” U SKLADU JE S ISLANDSKIM I AMERIČKIM ZVIJEZDAMA KOJE SMO NEDAVNO VIDJELI U ZAGREBU