BONO JE “POSLAO” PJESMU U ITALIJU PA GA ZATRAŽILI I DONACIJU, DOBRA IDEJA

Za razliku od ratnih vremena, mnogi su ustvrdili da je ovo s koronavirusom još i gore. Jer, potpun zastoj ekonomija, mijenjanja posla, putovanja, odlazaka i dolazaka, kao i mogućnosti bijega bilo kamo, stavio je baš sve na planetu u sličnu situaciju. U samo jednom tjednu u SAD-u se na popis nezaposlenih upisalo tri milijuna i tristo tisuća ljudi, za razliku od 200 tisuća tjedan prije, kad je Amerika imala najmanji broj nezaposlenih dugo godina unazad. Primjerice, drugi najveći odlazak na burzu u SAD-u zbio se 1982. u vrijeme Ronalda Reagana, kad se prijavilo oko 600 tisuća ljudi. Gdje su u svemu tome svjetske zvijezde? Zatvorene kod kuće kao i svi mi. Chris Martin iz Coldplaya priredio je samostalni klavirski nastup na internetu poput našeg J.R. Augusta, koji je u središtu grada ušao u Hrvatski glazbeni zavod prije potresa, a pitanje je kada će i tko će, ako će, idući put ući u “Glazbenjak”. Bono iz U2 priuštio je talijanskim fanovima uobičajenu promotivnu scenu s klavirskom pjesmom “Let Your Love Be Known”, ali je proradila i klasična zamka koja ga prati, pa ne znaš radi li o samoreklami ili kopiji “Nights in White Satin”. Komentar iz Italije možda je najbolje o(t)pisao situaciju; “Hvala, možete li uplatiti donaciju talijanskim bolnicama?” Upravo ta situacija s domaćim Hrvatskim glazbenim zavodom i mnogim drugim zgradama, muzejima i kulturnim institucijama čije je osoblje prvo bilo pod udarom koronavirusa, a onda se i stare zgrade našle na dohvatu potresa, pokazuju do koje mjere je simultanim udarom prvo stradalo kulturno osoblje, a onda i zgrade postale neupotrebljive. Čitavu bilancu niti ne znamo, ali je nepobitno da nam kultura još dugo neće imati iste putove širenja i okupljanja. Jer, čak i kad ono postane moguće, u mnogim zgradama to će biti nemoguće na dulji rok. Primjeri donacija lokalnoj zajednici u svijetu možda mogu pomoći modelu na koji bi se trebali ugledati i mnogi domaći mogući donatori koji su u tim institucijama izgrađivali karijere godinama i desetljećima, barem oni bogatiji kruhom, a ne samo duhom. I dok kod nas građanstvo hvalevrijedno zna skupiti pozamašne svote na raznim akcijama, pojedinačne donacije baš i nisu neka česta pojava kod “kulturnih kapitalista”. Primjerice, s druge strane oceana i donacija, radnički New Jersey kao “smetlište New Yorka” organizirao se protiv taktike Donalda Trumpa, protiv čijeg su nečinjenja u vezi s koronavirusom i gradonačelnik Bill de Blasio i guverner New Yorka Cuomo, jer su upravo New York i obližnji New Jersey jedna od središta zaraze u SAD-u. ersey je krenuo s vlastitim fondom pomoći “Jersey Pandemic Relief Fund”, a svoje su u fond dali i najpoznatiji stanovnici koji nisu prvi na udaru, ali su obično prvi na novčaniku, Bruce Springsteen, Jon Bon Jovi, Whoopi Goldberg, Danny DeVito i mnogi drugi. Springsteen je poručio što vrijedi i kod nas; “Ovo su nesigurna vremena, ali su sigurni bol, strah i potrebe naših susjeda, prijatelja i svih na prvoj crti borbe protiv pandemije.” No, već i prije su se bogati lokalci organizirali za pomoć Asbury Parku, lokalnim dvoranama i građevinama, te, naravno, ljudima kroz razne oblike fondacija za beskućnike, gladne i siromašne. Jedan podatak bio je znakovit u tjednu kad je umro Kenny Rogers. Naime, pred dvadesetak godina naš poznati glumac iz Rijeke i moj prijatelj, u sklopu neke humanitarne akcije u SAD-u u rukama je držao ček na nekoliko milijuna dolara koje je Springsteen, uz uvjet anonimnosti, uplatio u fond. Godine 1986. Springsteen je odbio ponudu Chryslera od 12 milijuna dolara da im dopusti koristiti pjesmu “Born in the U.S.A.” za reklamu automobila, nakon čega je u priču ušao Kenny Rogers s naručenom pjesmom “The Pride is Back” koja je postala marketinška himna Chryslera. Očito, ponos je u svim vremenima slična stvar, kao i poruke, pjesme i recitacije, ali i donacije pomažu.

JPjesme, recitacije i poruke pomažu, ali dajte i donacije