Večernji list - Hrvatska - Ekran
DAVOR MEŠTROVIĆ O GOTOVO TRI DESETLJEĆA U “DOBRO JUTRO, HRVATSKA”
Davora Meštrovića već punih 28 godina gledamo kao voditelja emisije “Dobro jutro, Hrvatska”, u kojoj je od samog početka. Prije toga bio je na Radiju 101, a zatim i na OTV-u te eksperimentalnom kanalu Z3.
Emisija “Dobro jutro, Hrvatska” proslavila je 28 godina postojanja, a vi ste u njoj od samog početka. Pretpostavljam da tada niste mogli ni pomisliti da ćete tu emisiju raditi gotovo tri desetljeća?
Točno. Tko bi to mogao misliti prije 28 godina? Ali tako se poklopilo. Bilo je toliko intervjua u kojima su me pitali je li vrijeme za nešto novo, hoću li nešto mijenjati. Mislim da sam negdje 2003. godine shvatio da želim ovdje ostati … koliko je to važan projekt i koliko je zadovoljstvo i odgovornost biti u njemu. Vrijeme je bilo osim voditeljskog posla nastaviti i kao urednik, reporter, novinar, autor rubrike novinarske specijalizacije… sve je to uključivalo rad u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. Mijenjali su se šefovi, kolege, novinari i voditelji su odlazili na druge zadatke, ali dio nas ostao je u projektu.
S kojom ste se od kolegica najbolje slagali?
Pa ne bih volio nikoga izdvajati… radije bi ih pokušao sve nabrojiti, uz ispriku ako neku zaboravim… Vedrana Međimorec, Helga Vlahović-Brnobić, Željka Fattorini, Blaženka Leib, Karmela Vukov- Colić, Mila Horvat, Sanja Doležal, Jelena Pajić, Daniela Trbović, Zlata Muck-Sušec, Ivana Debeljak, Ivana Vilović, Maja Ciglenečki i sad Doris Pinčić-Rogoznica. Mislim da je to većina kolegica s kojima sam radio. Kad pogledate sva ta imena, a popis nije konačan, dobijete povijest emisije u kojoj se nikada nije gledalo na dob ili izgled voditeljica. Željka Fattorini ovdje je dočekala mirovinu, Daniela Trbović je između drugih projekata radila i kod nas. S druge strane, Mila Horvat došla je praktički s fakulteta. Nema voditeljice koja nije prošla kroz našu emisiju. Od nekih sam ja učio, neke su učile od mene, s nekima sam zajedno oblikovao format vođenja ove emisije. Problemi nisu vrijedni spomena, to su bile i jesu odlične profesionalne suradnje. Za trenutačnu postavu voditeljica – Maja je svoje radijsko iskustvo jednostavno nastavila kod nas, Doris je velika profesionalka širom poznata zbog društvenih mreža, a Zlata je u ovom poslu već godinama. Privatno, Doris donese protvan svježe ispečenih štrukli bez nekog povoda, Zlata uz 500 slobodnih aktivnosti kojima se bavila, odlično govori francuski jezik i odlična je za vježbanje konverzacije.
Tijekom ovih 28 godina bilo je puno anegdota. Jednom ste se javljali iz zaglavljenog lifta Muzičke akademije.
U samom procesu emisije postoji komunikacija s režijom – imamo slušalice i po potrebi nam se govore upute. S druge strane, naši su mikrofoni stalno otvoreni u režiji ako mi imamo kakvih pitanja ili prijedloga. Koji put toliko se zanesemo da nas jednostavno stišaju jer ih dekoncentriramo. Što smo s djecom, što smo kupili, kako se na francuskom kaže ovo, kako ono… U tri i pol sata u stankama između razgovora, rubrika i najava zalome se voditeljima i takvi razgovori. U jednoj emisiji gostovao je glumac Slavko Brankov – Crni Džek iz Smogovaca. Bili smo Blaženka Leib i ja. Najavljivao je svoju monodramu i recitirao je dio iz nje – u 40 rečenica bilo je pedesetak psovki, sočnih, zvučnih imenica i glagola. Blaža i ja samo smo sjedili, gledali i slušali. Na kraju se Slavko ispričao, a mi smo rekli da smo iznenađeni tolikom količinom psovki. Jasmina Nikić, tada voditeljica službe za govor, rekla je da smo reagirali dobro, jer bi sve drugo još više istaknulo nelagodu.
Jeste li se navikli na dizanje u pet ujutro ili se čovjek na to teško može naviknuti? Kako izgleda jedan vaš radni dan?
To je najčešće pitanje koje mi postavljaju u posljednjih 28 godina. Nikada se nisam naviknuo na buđenje u 5.10. Imam različite zadatke u programu – u danu kad vodim emisiju obično se nakon same emisije hladim oko pola sata, a onda slijede ostale stvari – ako uređujem emisiju, radim pripreme, dogovore, sadržaj emisije. Na inicijativu naše urednice Ane Milić, koja me poznaje od 1997., od siječnja radim ponedjeljkom kazališni blok. Osim pripreme razgovora s gostima često koristim i arhivu HRT-a. To uključuje pregled materijala koje pronađu naše arhivistice, potragu za glazbenim brojevima, dijelovima predstava, intervjua. Posljednjih mjeseci toliko sam se puta oduševio gledajući stare snimke Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, povijesti osječkog HNK.
Po struci ste profesor filozofije i komparativne književnosti, no novinar ste još od gimnazije. Biste li uopće mogli raditi u školi?
Jednom sam svojoj djeci rekao da bih možda mogao raditi u gimnaziji… bili su šokirani. Prvo su rekli da ne bih mogao raditi u razredu jer me oni ne vide drukčije nego kao televizijskog voditelja i novinara. Iako, sve sam važne stvari naučio u gimnaziji. I gradiva filozofije i književnosti se zaista sjećam – to mi je i pomoglo na fakultetu. Mislim, mogao bih, ali uz puno truda, pripreme i želje za promjenom.
Po čemu pamtite rad na Stojedinici? Malo stariji slušatelji posebno se sjećaju odličnog kviza Ciguli miguli koji ste vodili?
Ciguli miguli bio je na samom kraju mog rada na Radiju 101. S vremenom su i kolege koji su radili taj kviz puno toga prilagodili meni. To je bio moj prvi studentski posao, moje prvo voditeljsko i novinarsko iskustvo. Radio 101 imao je standarde i viziju modernoga svjetskog radija i bio je drukčiji od puno suzdržanijeg Radio Zagreba. Bio je glasnik novog vremena, promjena, slabljenja partijskog utjecaja. Sjećam se prve emisije – razgovora s lutkaricama lutkarskog studija Kvak. Mislim da to čak imam negdje snimljeno na kaseti i da su glas analizirali na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta. Naravno da sam imao tremu – radio je posebno nezgodan jer se u prvoj fazi morate naviknuti na to da u slušalicama čujete svoj glas. I naravno da mi je glas podrhtavao. Nisam nikada bio posve zadovoljan bojom svoga glasa. Ali sam zadovoljan napretkom koji sam postigao s glasom – od blještavog i nazalnog dobio sam maksimum. I danas kad slušam svoj glas i kad se gledam na snimkama nisam posve opušten. Uvijek bi moglo biti bolje.
Na televiziji ste počeli prvo na OTV-u, pa onda na Z3. Kako je izgledao prelazak na TV i koji vam je medij draži – radio ili TV?
Velika većina televizijskih voditelja koji su došli s radija govore kako im je radijski posao draži i kako ga se sjećaju s nostalgijom. Iz ove današnje perspektive, poglavlje radija sam zatvorio i sada ga ne bih otvarao. OTV je bio kratkotrajan i nisam se ondje zadržao. Z3 je značio pravu televiziju – bili smo prava organizirana ekipa koja je odlično radila svoj posao. I tako je nekako prirodan bio prelazak s Trećeg na Drugi program i onda na Prvi program televizije. Kad sad analiziram, između 1994. i 1998. imao sam konstantnu
govornu i prezentersku edukaciju u našim službama za govor i jezik i na Filozofskom fakultetu kod profesorice Škarić i njezina supruga akademika Škarića. Negdje oko 2003. u emisiju “Dobro jutro, Hrvatska” uveli smo svakodnevne analize na kolegijima emisije koje traju do danas. Tako da smo kao emisija neprestano ispitivali što smo napravili i što trebamo promijeniti.
Sa suprugom Senkom u braku ste više od 20 godina. Presudan je bio odlazak stomatologu. Kako ste je osvojili?
Stidljivo, polako… valjda je bilo suđeno. Ono kad u glavi sto puta prođete kako djelovati i kako poduzeti prvi korak. Supruga je stomatologinja, točnije ortodontica, i imao sam zube kojima je trebala ortodontska terapija. Prvo sam mislio kako li će ona moći izravnati moje neravne zube… Danas je supruga jedini ortodont kojem bih dopustio da mi mijenja zube. Uostalom, kada treba bilo što napraviti u našoj obitelji što se zdravlja zuba tiče, uopće nema spora koga se pita za odluku.
Otac ste Marte i Nikole koji su studenti. Imaju li možda i oni sklonosti prema medijima? Što ih zanima?
Na sreću, to nisu mediji i nije stomatologija. Marta završava psihologiju kao odličan student i sada razmišlja gdje bi se zaposlila. Njezina je želja klinička ili organizacijska psihologija, profili pri zapošljavanju u tvrtkama. Sin se odlučio za studij prava u Zagrebu. Na djecu ne možemo biti ponosniji, ali ono što bih rekao na prvu – toliko su nam puta olakšala stvar obavivši neke stvari samostalno i odgovorno da sam samome sebi rekao – uza svu gužvu na poslu, s djecom smo odlično prošli.
S obitelji ste godinama putovali, a pet godina zaredom išli ste u Ameriku. Koje biste destinacije izdvojili, a na koje biste još voljeli otići?
A to je zbog vize – kad smo već izvadili vizu – da je iskoristimo do kraja. Ove smo godine u travnju trebali ići u Atlantu, supruga na ortodontski kongres, a ja sam imao neke kombinacije za posjet CNN-u. Međutim, korona je sve promijenila. Svaki dan se sjetimo neke od situacija s tih putovanja… Havaji, nacionalni parkovi, sjajni ocean, Route 66... Ovako na prvu, ono što nismo stigli jest rijeka Mississippi od St. Louisa do New Orleansa… Mark Twain je napisao – ono što je drugdje godina rođenja Isusa Krista – anno Domini, za jug je Građanski rat. Od njega sve počinje. Volio bih slušati jazz na ulici Frenchmen, šetati hrastovim drvoredima južnjačkih plantaža… i popiti Bloody Mary na obali te velike rijeke…
Nedavno se vaše ime koristilo na društvenim mrežama za reklamu jednog lijeka? Kako vam je bilo kad ste vidjeli tu reklamu i jeste li poduzeli pravne korake?
To nije lijek. To je laž. Takav lijek ne može postojati – ako je tekst koji ga reklamira izmišljen a fotografije ukradene. Ta je reklama smeće. Ja nisam bolovao od dijabetesa i nemam pojma kakve su to tablete – moje su izjave izmislili. Prijavio sam slučaj Policijskoj upravi zagrebačkoj i dobio informaciju da provode istragu i da će nakon završetka istrage obavijestiti nadležno državno odvjetništvo. Kolege s portala pružili su mi potporu i objavili moje izjave i upozorili ljude da ne nasjedaju. Kolege s RTL-a napravili su veliku reportažu o takvim prijevarama i upozorili ljude. Preko Facebooka sam svim svojim kontaktima poslao obavijest da je reklama lažna i neka ne nasjedaju. Lijekove propisuje liječnik i ne smiju se kupovati preko interneta bez nadzora liječnika. To može biti smrtonosno.
Kakav je Davor Meštrović privatno? Što volite raditi, a što vas najviše nervira?
U potresu nismo jako stradali, ali se u svakoj sobi nešto dogodilo, pukotine, oštećenja… usavršio sam gipsanje i sitne popravke. Gips, plastofil, glet-masa, sivi cement, bijeli cement – samo me pitajte kako se što miješa s vodom… Trenutačno živimo od uspomena na putovanja, kazališne predstave, opere koje smo gledali širom svijeta i vjerujemo da će se sve uskoro vratiti u normalu.
TRENUTAČNO ŽIVIMO OD USPOMENA NA PUTOVANJA, KAZALIŠNE PREDSTAVE, OPERE KOJE SMO GLEDALI ŠIROM SVIJETA I VJERUJEMO DA ĆE SE SVE USKORO VRATITI U NORMALU