HOURA I ČLANOVI BENDA USPJELI SU U REKORDNOM ROKU PROTUMAČITI GLOBALNE UTJECAJE NA LOKALNI NAČIN

inozemnih novovalnih imena te godine, nego je razinom inventivnosti i prodornosti neočekivano utjecao na razvoj domaće rock-scene i diskografije, natjeravši i dotad nedodirljive veličine na prestrojavanje.

Snimljen u milanskim studijima s Pikom Stančićem kao producentom, donio je bolji zvuk od prvijenca i nove utjecaje britanskog ska pokreta, od Specialsa do Selectera i Madnessa. No, najbitnije, Houra i članovi benda zajedno s Pikom Stančićem uspjeli su u rekordnom roku protumačiti globalne utjecaje na lokalni način i snimiti pjesme koje su sasvim prirodno govorile o domaćem kontekstu. Nije čudno da su nakon toga prvi put nastupili u rasprodanom malom Domu sportova, s predgrupom Parlamentom, novom grupom u kojoj je svirao raniji gitarist Kazališta Zok Cvetković te puno godina kasnije basist Kazališta, preminuli Dubravko Vorih. Kao najveći uspjeh Jasenka Houre i Kazališta mogla se navesti prirodnost kojom su ionako kozmopolitski glazbeni rječnik svoje generacije proširili na druge žanrove, od kojih su se reggae i ska nametnuli kao dominantni, dodajući im usput gitaristički post- punk zanos, power-pop melodioznost te lokalni zagorski štih u obradi “17 ti je godina tek” i Zagrebačke tamburaše na koncertima. Tu su tambure, a ne puno godina kasnije, ušle na rock-pozornice, ali u sasvim drukčijem obliku. Album “Crno bijeli svijet” bio je razdjelnica koja je punk-strategiju prvijenca Prljavog kazališta pretvorila u sofisticiraniji autorski rukopis Jasenka Houre, fermentiravši od nihilizma prema slojevitijem, afirmativnijem pogledu na crno-bijeli svijet oko autora.

Od samih pjesama, sugestivnih vinjeta koje su teme s prvog albuma zamijenile kompleksnijim pogledom i boljom svirkom sastava koji je svježinom, novim finesama i primjerenom produkcijom Ivana Pika Stančića u milanskim tonskim studijima nadogradio energetsku bazu prvog albuma. “Nove cipele” briljantan su primjer takvog postupka, iako su sve pjesme dokazivale da su članovi grupe ušli u sasvim nove cipele i odmakli daleko. Iako je bila riječ o paradoksu komercijalnog proboja s “pametnom” pločom, prodanom u oko 150.000 primjeraka, s mnogim današnjim koncertnim standardima kao što su “Crno bijeli svijet”, “Mi plešemo” ili “Zagreb te zove”, Prljavo kazalište zamku drugog albuma prošlo je bezbolno, postavivši je usput drugima. Brucošima iz Kazališta pošlo je za rukom gotovo nemoguće: uvesti na rock-scenu sasvim nova pravila i uspješno ih „prodati” drugima, starijim i mlađim generacijama glazbenika, od Dugmeta nadalje.

Ako su s prvim albumom 1979. godine kod nas diskografski promovirali punk, Prljavo kazalište drugim je udarilo presudan plesni korak i donijelo ska groznicu na top-ljestvice. Bila je riječ o postadolescentskom komercijalnom proboju koji je u domaćoj rock-diskografiji imao jači utjecaj od radikalnog prvijenca Kazališta. I tada je gotovo nevjerojatno djelovala usuglašenost Houre i članova grupe sa svjetskim zbivanjima početkom osamdesetih, koja su ih navela na stranputicu izravnog sučeljavanja gitara s tada kurentnim plesnim zvucima.

Svi koji se sjećaju Hourina intervjua koji je u ljeto 1980., u paketu s Vlatkom Stefanovskim, dao beogradskom magazinu Džuboks, vjerojatno pamte i zainteresiranost koju je Jajo pokazivao pri razglabanju o mogućnostima novog glazbenog rječnika koji je malo prije toga ušao u upotrebu. Jer, tada je bilo bitno shvatiti o čemu je riječ, a želja za susretom s novotarijama koje i u svijetu nisu dosegle zenit bila je jedno od osnovnih pogonskih goriva koje je prouzročilo nekoliko neobjašnjivo aktualnih albuma, među kojima “Crno bijeli svijet” ima istaknutu poziciju.

Te 1980. pokazalo se da je – u skladu s utjecajem punka na srednju struju u svijetu nekoliko godina prije – i na domaćem terenu važilo pravilo po kojem etablirane zvijezde nisu željele zaostati za novim izumima, nego su otvoreno priznavale utjecaje i na dnevnoj bazi lovile priključak s još do jučer nepoznatim stilovima. “Moji stari prijatelji nose čudne frizure i mašu gitarom kao Houra”, pjevao je vođa Vatrenog poljupca Milić Vukašinović-Mića o svom sarajevskom prijatelju Goranu Bregoviću, ispravno shvaćajući da je upravo „Crno bijeli svijet” bio presudan za promjenu kursa najvećeg rock-benda tih godina. Bregović i Bijelo dugme brzo su se snašli na odličnom albumu “Doživjeti stotu”, iako je autorska svježina i izvođačka iskričavost ipak bila na strani „mladića u najboljim godinama”. Ukratko, stihovi „ bolje da nosim kratku kosu“bili su poslovica dana, a utjecaj novovalnih bendova poput Prljavog kazališta u slučaju Dugmeta bio je jednak postupku kojim su Rolling Stonesi ili The Who prihvatili “konstruktivnu kritiku” The Clasha ili Sex Pistolsa 1978. Već iduće godine Jajo i Kazalište prestali su biti heroji ulice i postali profesionalni glazbenici. No i ta priča dovela je do jedne premijere. Ulični akreditivi novovalne faze na albumu „Heroj ulice“1981. zamijenjeni su drukčijim utjecajima i profesionaliziranom karijerom u kojoj se, bez odbjeglog Davorina Bogovića, Jasenko Houra našao i na mikrofonu.

Kao vokal koji je te godine u Parizu s Pikom Stančićem gledao Brucea Springsteena i E Street Band na prvoj europskoj turneji, strast i nove utjecaje u stvarnom je vremenu, prije nego što je Springsteen postao megazvijezda, isporučio u mnogim pjesmama “Heroja ulice”. Da su snimili samo ta tri prva albuma, mjesto među najvažnijima bilo bi im osigurano.

Da su snimili samo ta tri prva albuma, mjesto među najvažnijima bilo bi im osigurano.