ZAŠTO SE SVI SVAĐAJU OKO SERIJE “EMILY U PARIZU”

KRITIČARI JE DOSLOVNO MRZE, DOK JE PUBLIKA HVALI I UŽIVA U NJOJ UZ DAŠAK IRONIJE

Uzadnjih nekoliko godina nije se pojavila serija koja je toliko podijelila javnost kao “Emily u Parizu”. Kritičari je doslovno mrze, dok je publika hvali i uživa u njoj uz dašak ironije. Već se nekoliko tjedana ne skida s vrha ljestvice na streaming servisu Netflix čiji ju je marketinški odjel pokušao brendirati kao “Seks i grad” za milenijalce (ipak ju je kreirao Darren Star, koji je radio i na toj seriji, ali i na “Beverly Hillsu” i “Melrose Placeu”, tinejdžerskim hitovima 90-ih), a u njoj ima toliko stereotipa i čudnih modnih odabira glavne junakinje (za kostimografiju je i ovaj put bila zadužena genijalna Patricia Field, koja je glumicu Saru Jessicu Parker učinila modnom ikonom). Naravno, osim na njezin modni odabir (jedna od posebno nerealnih scena je kada odjene jaknu kompliciranog brenda Hood By Air koji nikada nije stekao golemu mainstream popularnost prije no što su ga kreatori odlučili ugasiti, dok u drugoj nosi jednu od najpopularnijih kvaziluksuznih torbi, Snapshot dizajnera Marca Jacobsa) kritičari su se osvrnuli i na gomilu nerealnih situacija u kojima se glavna protagonistica nalazi. Tako je jedna od njih i ona u kojoj Emily čim dođe u Pariz, pokreće Instagram i objavljuje neobrađene fotografije koje snimi iz prvog pokušaja. Lajkovi i komentari se samo nižu, pa čak u jednom trenutku postaje i legitimna influencerica, sve u samo nekoliko dana i bez plaćanja što je u stvarnosti doista nemoguće. Ipak, serija je donijela ono što je mnogima trebalo u vrijeme neizvjesnosti i koronavirusa. Eskapizam. Ovaj je uradak najlakše usporediti s BigMac menijem u McDonald’su. Jednostavno, uvijek dostupno jelo u restoranu brze hrane koje se brzo probavlja na fakultetu ili u srednjoj školi kad su mnogima jedine velike brige – ljubav i ispiti.

A to je nešto što je mnogima trebalo u moru dokumentarnih filmova o prirodnim katastrofama, pandemijama, ali i serija koje se bave stvarnim životom ili poviješću. Naime, Emily (Lily Collins, kći glazbenika Phila Collinsa) je vrckasta 22-godišnjakinja koja dobije priliku otići u Pariz na godinu dana kako bi “Francuzima pokazala ame

Ipak se ne može mjeriti

Za razliku od likova koje smo s oduševljenjem pratili u ‘Seksu i gradu’, Emily je teško poželjeti kao prijateljicu ili poznanicu jer se čini da se uvijek natječe s drugim ženama kako bi pridobila pažnju svih u njezinu krugu rički način rada”. Većina Francuza u seriji je sušta suprotnost glavnoj junakinji koja svijet gleda kroz ružičaste naočale i Instagram-filter. Oni puše, ne peru se, nisu susretljivi, ne žele govoriti engleski iako ga znaju i tako “otežavaju” posao Emily koja je tamo došla samo kako bi jela pecivo, posjetila turističke atrakcije i pomogla “zaostalim” suradnicima iz nove europske podružnice američke tvrtke u kojoj radi.

Za razliku od Francuza, Emily je vesela, susretljiva, spremna na kompromise, ali i Mozart marketinga čija je prva objava na Twitteru, zadatak koji su joj dali zločesti francuski šefovi, uspjela zaintrigirati Brigitte Macron i Carlu Bruni. Supergirl, Catwoman i Wonder Woman, sve to je u ovoj seriji glavna junakinja za koju je zainteresiran svaki muškarac koji je ugleda na cesti. Naravno, odmah nakon dolaska u Pariz prekida dugogodišnju vezu s dečkom koji je ostao raditi u Americi. Za njim pati samo nekoliko sekundi dok ne sretne zgodnog susjeda koji živi kat ispod nje. Ali za nju je zainteresiran i “najbolji nos Francuske”, stručnjak za kreiranje parfema, sociolog koji “zna zadovoljiti ženu”, bogati sin fiktivnog haute-couture dizajnera... ona je san svakog Francuza i upravo su nju čekali cijeli život. Teško se poistovjetiti s Emily. Za razliku od likova koje smo s oduševljenjem pratili u “Seksu i gradu”, njihovim razrađenim različitim karakterima, željama, snovima i manama, ona je kao savršeno zašećereni produkt moderne tehnologije, nekakav robot koji bi jednog dana mogao zamijeniti ljude koji se ne smješkaju dovoljno i ponekad im smrdi iz usta. Teško ju je i poželjeti kao prijateljicu ili poznanicu jer se čini da se uvijek natječe s drugim ženama kako bi pridobila pažnju svih u njezinu krugu. A Pariz? Pariz u kojem živi 2,2 milijuna stanovnika je noću prazan grad u kojem nema kriminalaca, a glavna junakinja se, naravno, osjeća dovoljno sigurno da bi šetala sama ulicama ne obazirući se na to je li iza nje netko tko ima dobre ili loše namjere. Isto se tako savršeno snalazi u tako velikom gradu sama i nikada se ne izgubi i ne zaluta jer, naravno, ima navigaciju i karte na mobitelu koji nikada ne ispušta iz ruke. “Emily u Parizu” sigurno nije za svakoga. Dok će je neki gledati u jednom dahu prije spavanja, zaspati i do idućeg jutra potpuno zaboraviti što se dogodilo, drugima će danima kasnije stvarati glavobolju jer će razmišljati o tome kako je ta moderna bajka apsolutno nemoguća u stvarnom životu. Ali... bijeg od stvarnosti je nekada baš ono što nam je stvarno potrebno, bar na nekoliko sati kada smo zatvoreni u kući i razmišljamo kakvo nam je još iznenađenje pripremila ova 2020. godina.