Večernji list - Hrvatska - Ekran
MOJMIRA PASTORČIĆ
Tijekom 17 godina na RTL-u Mojmira Pastorčić prošla je sve novinarske stepenice i postala je TV lice kojem gledatelji vjeruju, a dokazuje to i nedavno osvojena Večernjakova ruža u kategoriji TV osoba godine.
Kako ste i sami rekli nakon osvojene Večernjakove ruže u godini koja je bila najteža pamtiti ćete je i po tome što je netko mislio da ste vi najbolji, jesu se dojmovi sabrali nakon dodjele i koliko vas je iznenadila Ruža, čini se da je Šprajc bio u pravu kad je prognozirao vašu pobjedu?
Naravno da me Ruža iznenadila. Pa ja sam debitantica. Proteklih sam godina mijenjala Šprajca po tjedan dana, kada bi bio na godišnjem ili slično. 2020. sam prvi put svaku večer sjedila ispred kamere, i to baš u doba neviđenih promjena, pandemije, potresa. Drago mi je što me se više ne percipira samo kao Šprajcovu zamjenicu, nego kao zaseban entitet, koji ima vlastiti stil. Već je nominacija bila velika stvar, a nagrada je i odgovornost. Nema labavo.
RTL Direkt vodili ste lani i iz svog dnevnog boravka i vaš pas Vučko postao zvijezda, kako su izgledati ti momenti iza kamere dok ste pripremali Direkt iz svog stana, koje situacije nećete zaboraviti?
Neću nikad zaboraviti da je ekipa tehnike, na čelu sa Zoranom Jankovićem uspjela napraviti čudo i bez greške reproducirati studio u mom dnevnom boravku. I onda nam se u prvoj emisiji, u toj megaoperaciji dogodi najrudimentarnija greška na svijetu. Nestane zvuka, jer se ispraznila baterija. Jako smo pazili na svaki detalj, a ipak je u eter izašla ogromna čarapa koja je visila iz ladice, uvenula biljka, jednom umalo i sudoper pun prljavog suđa. Ja razgovaram s Markom Vučetićem, a Vučko cvili za lopticom. Za vrijeme intervjua s Gordanom Jandrokovićem snimatelj Dražen Šimić u sobi Vučka 10 minuta smiruje s jednim keksom. Ili snimatelj Slaven Skenžić sam odluči kupiti lak za kosu i popraviti mi frizuru. Onaj trenutak kad Vučkova glava ulazi u kadar me proganja. Svima je to bilo zabavno, ja sam bila užasnuta. Što da sam tada govorila o nekome tko je umro?
Prošle godine na duži period ste zamijenili Zorana Šprajca u Direktu, a uz sve to radili ste i na emisijama tijekom predsjedničkih i parlamentarnih izbora, koliko je to bilo stresno?
To je totalno drugi sport od svakodnevne emisije. Prošli predsjednički izbori bili su mi premijera u toj formi. Sjedneš s gostima u studio malo prije 19 sati, i ne mičeš dok nije gotovo, najmanje do 23 sata. Sve iz glave. Pet sati u studiju je puno vremena i mislim da gledatelje treba shvaćati ozbiljno. Zato se puno pripremam za takve zadatke. Čitam sve moguće članke, komentare, analize. Vadim statistike, čitam i gledam intervjue. Volim se prisjetiti i starih izbornih emisija, jer me podsjete na neke okolnosti tog vremena i daju mi dobre ideje. Na dan izbora dođem na posao s gomilom išaranih papira i strahom da će biti grozno.
Čitate li komentare gledatelja na društvenim mrežama o vašem radu, odmahujete li rukom na njih ili vam daju za misliti?
Nemam profil ni na jednoj društvenoj mreži i uglavnom ne čitam komentare. Ali, postoji Facebook od Direkta i Šprajcov, pa ih imam gdje pročitati. Nekad mi je zabavno saznati da sam i anarhist i da sam očito za HDZ, da sam i zadrti katolik i očito pravoslavac. Smiješno mi je to, ali me zabrinjava što je velik postotak komentara obično trolanje, uvrede i govor mržnje po bilo kojoj osnovi. Mi smo plaćenici, lažemo, manipulatori, strašimo. Takve diskvalifikacije i gluposti me ne zanimaju niti me uzrujavaju. Ali, kad netko napiše da prebrzo govorim, i da me nekad teško razumjeti, to već uzmem u obzir.
Tijekom ovih 17 godina na RTL-u prošli ste sve novinarske stepenice, koje trenutke ćete posebno pamtiti i postoje li neki koje biste rado zaboravili?
Pamtit ću one dane kad su migranti počeli dolaziti, mame s djecom koje su do Slavonije iz Sirije stigle nakon tjedana hodanja. Pamtit ću da sam letjela helikopterom iznad Plitvica. Pamtit ću jednu baku u Lici koja je štapom spasila svog dedu dok ga je grizao vuk. Pamtit ću kako je koji premijer razgovarao s novinarima. Pamtit ću prizor u jednom romskom naselju, kad je djevojčica od 13 godina rodila, a na snimanju se pojavila cijela obitelj od 30 članova. Pamtit ću i brojne goste koji su prošli kroz emisiju. Kako je zabavna Radojka Šverko ili interesantna Olivera Ćirković, žena koja se mrtva hladna išetala iz grčkog zatvora.
Fake news je od vaših novinarskih početaka do danas uzeo maha, čak je u Hrvatskoj otvoren i Muzej lažnih vijesti, kako se izboriti protiv fake newsa i jeste li ikada upali u tu klopku?
Pojavi se nekad snimka ili fotografija koja se onda pokaže lažnom. Snimka juhe od šišmiša, i slično. Treba biti ekstremno oprezan i sve provjeriti jer danas od svu
da stižu gluposti. Velika je opasnost fake newsa globalno što je relativizirao istinu. Ne postoje činjenice, i to je trend kojem je Trump dao krila. Ljudi se na Facebooku hrane onime u što žele vjerovati, neki time da je korona prevara, drugi da je u cjepivu čip, treći time da je to smišljena agenda za ubijanje bijele rase. A svi ostali tobože lažu. Opasna je klima u kojoj se medije promatra kao širitelje panike i nečije plaćenike. Opasno je što izvještaj novinara s 30 godina iskustva ima jednaku vrijednost kao članak neke anonimne osobe s upitnog portala.
Kada se kod vas rodio interes za ovo zanimanje, kada ste prepoznali da imate taj novinarski nerv?
Moja teta Elvira doma ima materijalne dokaze u mom vrlo ranom interesu za novinarstvo. Bilježnice u kojima sam kao 10-godišnjakinja sastavljala izmišljene vijesti, i onda ih čitala svima za stolom. I moja mama tvrdi da je oduvijek bilo očito da ću biti novinar. Ja nemam dojam da sam oduvijek htjela biti novinarka.
Dojam je da više volite biti iza ekrana i na terenu, jeste li se sad već privikli i na to da ste lice koje gledatelji prepoznaju i kako izgledaju sada vaše šetnje kvartom kada ste više na ekranima?
Najviše me zabavlja kad ljudi prepoznaju Vučka. Jednom sam s njim došla u kafić, jedna ozbiljna gospođa koja je bila na poslovnom sastanku, skoro je pala sa stolice. Pa to je Vučko? Isuse, to je Vučko. Privikla sam se na to da me ljudi pozdravljaju, da mi komentiraju frizuru, da mi dok kupujem salatu prodavač iznosi svoje viđenje sinoćnjeg Direkta.
Da posao to od vas zahtijeva biste li bili spremni izložiti se i opasnosti i nositi glavu u torbi i izvještavati s recimo ratnih područja i jeste li se ikada dosad našli u opasnoj situaciji zbog posla?
Doživiš svašta kao novinar, i panično bježanje od požara iz prvog reda i tučnjavu migranata na kolodvoru u Belom Manastiru i nasilne prosvjede i nerede. Ideš tamo gdje je priča i stvarno ne razmišljaš puno o tome što bi se moglo dogoditi i koje su opasnosti, premda se dogodi svašta. Ali ništa od toga se ne može mjeriti s ratom. Izvještavanje iz rata je sigurno jedan od najtežih poslova na svijetu. Imam golemo poštovanje prema svakom novinaru, fotoreporteru i snimatelju koji su to iskusili. I neću se busati u prsa i reći išla bi na prvu liniju, poginula bi za dobru priču.
Tko su vaši novinarski uzori, čiji rad posebno volite i pratite?
Od svakoga se da nešto naučiti. Kako razgovarati s ljudima, tu nema bolje od Oprah. Voljela bi znati biti direktna i sigurna kao Damira Gregoret. Divim se Šprajcovoj prirodnosti i smislu za humor, pameti i forama Johna Olivera, originalnom pristupu Richarda Questa. Neustrašivosti Christiane Amanpour, duhu Ranka Stojanca.
Kada imate slobodan dan kako to izgleda, daleko od mobitela i tv-a ili jednim okom uvijek pratite što se događa?
Trudim se potpuno isključiti i tako se oporavljam. Može se. Ništa Plenković, ništa korona, samo moj život i ono što preko tjedna ne stignem.
Mislite li da ćemo iz ovog pandemijskog iskustva izvući neku korisni lekciju i što ste vi naučili i promijenili zahvaljujući pandemiji?
Pa korisno je primjerice što je Hrvatska, koja nije ni znala da postoji mogućnost rada od doma, sada naučila da stvari na tržištu mogu i moraju biti fleksibinije. Dobro je da se liberalizirao koncept sastanka. Dobro je da su horde ljudi sada na Sljemenu, u Maksimiru, što ljudi više cijene šumu. Dobro je da ljudi sada više brinu za svoje seniore. Ja bi iz pandemije voljela naučiti da je život sada. Ne jučer, ne za godinu dana, ne kad ćeš napraviti ili imati ovo ili ono, nego danas.
Iz vašeg iskustva je li ženama teže nego muškarcima u ovom poslu?
Moj je dojam da su novinarke na televiziji brojnije nego novinari. I žene u novinarstvu rade sve ravnopravno muškima. Idu na požare i poplave, izvještavaju s potresa, rade teške fizičke zadatke, prate mafiju, kriminal, visoku politiku, sve. I, zadnjih godina se pokazalo da upravo reporterke briljiraju u teškim političkim intervjuima. Tu nema diskriminacije. Ono što me smeta, kad je u pitanju posao voditeljice, da se previše pažnje pridaje izgledu. Muškim voditeljima se više komentira sadržaj, intervjui, fore. Ženama uglavnom frizura, šminka i košulja.
Koji je vaš najdraži intervju i koju osobu biste rado priveli na 10 minuta razgovora?
Od svega što sam radila, rado pamtim intervju s bivšim premijerom Tihomirom Oreškovićem. Ni prije ni poslije nisam radila ništa slično, vodila sam ga u šetnju po gradu, bili smo na kavi, na Dolcu, po vladinim hodnicima. Svidjela mi se ta forma. Na 10 minuta razgovora bi rado privela Elona Muska ili Larrya Davida.
Što je vaš najveći životni strah, a što vas uvijek može razveseliti?
Strahujem od raznih boleština. Od Alzheimera, od raka svake vrste. A uvijek me mogu razveseliti mala djeca. Jer su entuzijastični i iskreni. Sve što odrasli uglavnom nisu.
Odrasli ste u Zagrebu, a zadnjih godinu dana život izvan grada sve je popularniji što zbog korone što zbog potresa, razmišljate li i vi o nekoj kućici u predgrađu ili ste ipak dijete grada?
Odrasla sam u Zagrebu, ali sam s tatine strane Dalmatinka. Odgovara mi taj temperament. Često razmišljam da bih voljela živjeti na nekom otoku ili negdje u Dalmaciji. Još stignem.
Godina vam je počela s lijepim nagradama, kako želite da se završi?
Da zaboravimo koronu, maske, da se normalno može zagrliti mamu ili baku, da se vrate koncerti, gužva, buka, slobodno putovanje avionom. Da ljudi prestanu živjet u strahu. Da svi mogu raditi. Želim da se vrati normalan život.