Večernji list - Hrvatska - Ekran
IVAN ALDUK O MODI U DOBA PANDEMIJE
Pandemija, ali i potres zbog kojeg je ponovno morao renovirati tek otvoreni prostor u centru Zagreba nisu zaustavili našeg dizajnera Ivana Alduka, štoviše, nisu ga čak ni usporili. To se posebno može primijetiti po reakcijama na njegovu novu Cruise kolekciju, ali i kolekciju torbi koje je prvi put na tržište izbacio samostalno.
– Reakcije su sjajne, a torbe su toliko dobro primljene da je prva serija količina potpuno rasprodana i sad vrijedno radimo na novim primjercima koji će ubrzo opet biti dostupni – kazao nam je dizajner. Inače, ovo nije prvi put da su se na tržištu pojavile torbe s njegovim potpisom, no zanimalo nas je kako to da se ovaj put odlučio u taj projekt ići samostalno.
– Da, nije prvi put, ali je prvi put pod samostalnim, vlastitim potpisom. Jednostavno sam osjećao da cruise kolekcija koja je nosivija, idealna za ljeto, traži još jedan element i torbe su se tu nametnule kao logičan korak koji je obogatio cjelokupnu kolekciju, a moram priznati, i mene izuzetno veseli – objašnjava nam Alduk koji je kako smo prije spomenuli, prošle godine otvorio novi dućan. Tvrdi da je pandemija utjecala na posao, no uspjeli su se iz svega izvući. – Naš novi dućan na Tomislavcu 19 zaista je jedan divan dodatak modnoj sceni Zagreba i Hrvatske, a kada nam klijentice kažu kako se ugodno i lijepo osjećaju unutra, to je znak da smo napravili dobar posao. Pandemija je utjecala kao i na svaku industriju… no, promišljenim i pravovremenim odlukama uspjeli smo očuvati sva naša radna mjesta i povratak na “staro normalno” dočekati nikad spremniji i jači.
Ivan se može pohvaliti i još jednim uspjehom. Haljine s njegovim potpisom bile su dio dodjele Zlatnih globusa 2020. godine, jednu je nosila novinarka i voditeljica Spectrum TV iz LA-ja, Bianca Rae, dok je drugu odabrala i glumica Azie Tesfai.
– Suradnja s našim partnerom u Los Angelesu odmah je u startu rezultirala našim haljinama na prominentnim licima američke scene, a kulminirala je Zlatnim globusima. Radujem se što se i Amerika vraća
“starom normalnom” i vjerujem da ćemo viđati neka nova i još poznatija lica u ALDUK haljinama uskoro – otkrio nam je dizajner koji se ovim poslom počeo baviti kada je imao samo 20 godina. Priznaje, puno se od tada promijenio.
– U ovih petnaest godina, mnogo. Nešto se dogodilo s klasičnim sazrijevanjem i godinama, ali najveći dio je došao kroz posao i rad s ljudima. Svaka faza me naučila, promijenila i, vjerujem, učinila boljim dizajnerom, kolegom, prijateljem i čovjekom. Dizajner nam je otkrio da je prva osoba koja je počela vjerovati u njegovu sposobnost bila njegova sestra.
– Ona je bila ta koja je i nosila prvi komad s mojim potpisom – svoju maturalnu haljinu. Zanimalo nas je i što misli o tome, imaju li neki ljudi predrasude prema hrvatskom dizajnu i zato radije biraju strane dizajnere. – Ne bih to nazvao predrasudama, značajan je broj žena koje nam na svakodnevnoj razini daju povjerenje i kupci su proizvoda s potpisom Alduk. No, ima i onih koji iz jednoj ili drugog razloga nisu i to je sasvim u redu. Moj je posao kreirati, a na ženi da se u taj komad zaljubi. Vrlo jednostavno – kaže dizajner čiji veliki dio opusa su i vjenčanice, no nije ih počeo kreirati na početku karijere. – Krenuo sam u “vjenčanice” tek kada sam osjetio da mladenkama mogu pružiti nešto novo, lijepo i kvalitetno, a čega im je do tad nedostajalo. Uvijek slušam žene i klijentice pa sam odlučio da i na taj način želimo biti prisutni u njihovim životima i dodatno uljepšati taj poseban dan. Vjenčanica je tehnički zahtjevnija za izradu, traži dvije do tri probe tijekom izrade, dok su haljine nešto jednostavnije, ali pristup izradi je vrlo sličan. Baš sam neki dan u dućanu imao jednu Amerikanku koja ima vlastiti modni brend u SAD-u, a koja je ostala šokirana načinom rada i kvalitetom izrade rekavši da je to način na koji se izrađuje visoka moda – tvrdi Ivan. Prokomentirao je i činjenicu da u Hrvatskoj više nemamo tri velika modna događanja koja se žestoko bore za publiku.
– Mislim da su modni događaji u Hrvatskoj iznimno kvalitetno utjecali na modnu scenu, štoviše, rekao bih da su je stvorili. No, dugoročne poslovne strane nije bilo. Projekt takvog tipa ne može opstati ako je utemeljen isključivo na marketinškom aspektu, svejedno, žao mi je što ih više nema – smatra dizajner, koji je najviše fokusiran na svoj posao, a to definitivno obuhvaća i informiranje o modnim trendovima koji se često mijenjaju. – Informiram se, ali hoću li koji prihvatiti, ovisi. Razvio sam jedan prepoznatljiv potpis na modnoj sceni koji unapređujem i osvježavam sezonama, a koji klijentice vole, žele i lijepo se uklapa u njihov stil. Trendovi su opasno i sklisko područje. Zanimalo nas je i što misli o velikoj promjeni koja se dogodila unatrag nekoliko godina, činjenici da modni časopisi objavljuju sve manje lista u tipu “Što sve žena od 30, 40 ili 50 godina treba imati u ormaru”.
– Ono što svakog dana vidim u svom dućanu jest da se žene ne uklapaju u “kalupe”. Svaka je posebna, drukčija, sa svojim prednostima i karakteristikama. Mi smo tu da samo istaknemo ono što je već lijepo. Dakle, to “moranje” i “kalupiranje” ne prolazi, barem ne kod mojih klijentica – naglašava Ivan koji razmišlja i o izradi kolekcije za muškarce, no kaže – daleko je od realizacije. Otkrio nam je ponešto i o planovima za budućnost.
– Kad se mene pita, uvijek možete očekivati neki novi projekt (smijeh) – zaključuje dizajner.
Kada su s NBC-a u rujnu 1993. godine objavili kako David Letterman, omiljeni voditelj “Late night showa”, više neće voditi taj talk show te da će ga mijenjati Conan O’Brien (58), Amerikanci su se pitali – tko je taj tip? Taj je tip ubrzo postao ikona talk showa, a danas, 28 godina poslije oprostio se od svojih gledatelja nakon što je bio voditelj talk showa s najduljim stažem. “Late Night” na NBC-u vodio je do 2009., a onda je jednu sezonu mijenjao Jaya Lenoa u “Tonight Showu”. Od 2010. do danas vodio je show “Conan” na kabelskoj televiziji TBS. O’Brien će nastaviti voditi svoj radijski podcast “Conan Needs A Friend”, a radit će i za HBO Max, no Amerikanci se više neće oko ponoći smijati njegovim šalama. Conan je rođen o gradu Brooklineu u irskoj obitelji. Studirao je na Harvardu i već tada počeo raditi skečeve za nekoliko showova u Los Angelesu, a onda je dobio posao u slavnoj emisiji “Saturday Night Live”. Već je tada pokazao da zna napisati dobar skeč, a potvrda je stigla 1989. godine kada je s kolegama dobio Emmy. Zatim je dvije sezone pisao i producirao “Simpsone”, a potpisao je neke od najboljih epizoda serije, poput “Homer ide na koledž”, u kojoj Homer studira nuklearnu fiziku. Ta mu je epizoda i donijela angažman na NBC-u nakon što se Letterman odlučio oprostiti od late night formata. No, Conan je imao ugovor s Foxom, pa su NBC i on morali isplatiti penale prije nego što je i službeno postao Lettermanov nasljednik. Naravno, Amerikanci su odmah počeli secirati novog voditelja, a prve mu kritike nisu bile najbolje. Mediji su pisali kako im se čini prenervozan, previše sofisticiran, premlad i čak previsok da bude uspješan. Ni godinu dana nakon što je preuzeo show, Conanu je prijetio otkaz, a spominjalo se i kako će ga zamijeniti glumac Greg Kinnear. No, stanje se ubrzo popravilo. Gledanost je rasla, a Connanove šale postajale su sve luđe i smješnije. Uveo je neke standardne likove poput Masturbirajućeg Mede, a redovit segment bilo je O’Brienovo gostovanje u bejzbol ligi tijekom Američkoga građanskog rata. Conan je poslije rekao da mu je to najdraži skeč tijekom godina njegova showa. Conan je većinom gledala mlađa muška publika, a 2005. gledalo ga je u prosjeku 2,5 milijuna ljudi. O’Brienov smisao za humor teško je prepričati onima koji ga nisu gledali, no ljudima se sviđalo što se često šalio i na svoj račun. Primjerice, 2006. shvatio je da izgledom podsjeća na tadašnju finsku predsjednicu Tarju Halonen, koja se tada borila za drugi mandat. Tada je svakodnevno u emisiji hvalio Halonen, a šalio se na račun njezina konkurenta. Nakon što je Halonen ponovno pobijedila, Conan i ekipa otišli su u Finsku i, kako je rekao, tamo su ih dočekali poput nacionalnog blaga. Kroz Conanovu emisiju prošli su brojni glumci,
pjevači, voditelji, pisci... Zanimljiv je podatak kako je najviše puta gostovao jedan od najpoznatijih američkih meteorologa Al Roker. Razlog? Roker živi pokraj studija, pa bi svaki put uskočio kao zamjena kada bi netko otkazao u posljednji trenutak. Kada mu je gostovala glumica Teri Hatcher, Conan se s njom utrkivao u studiju, pao i udario glavom u pod studija. Dobio je blagi potres mozga i završio u bolnici, no već se za dva dana vratio u show i zezao na svoj račun. Posebno je bio povezan s doktorom gonzo novinarstva Hunterom S. Thompsonom, s kojim je odradio nekoliko intervjua. Jednom ga je Thompson pozvao na svoju farmu da piju viski i pucaju iz puške u preparirane medvjede. Tom Hanks je gostovao kod Conana dva puta, a oba je puta imao nastupe za pamćenje. Prvi je put gostovao u božićnoj emisiji, a Conan ga je zatrpao snijegom. Drugi je put govorio o kiši meteora, kad ga je odjednom u studiju pogodio veliki meteor i izbacio sa sjedala. Naravno, radilo se o unaprijed dogovorenom skeču. Prije 19 godina intervjuirao je “najsretnijeg čovjeka na svijetu” Roberta Benignija, koji je tada promovirao film “Pinokio”. Tijekom intervjua Conan i on skinuli su se i zamijenili hlače, naravno uz vriskove oduševljenja publike u studiju. Conan O’Brien u braku je 19 godina, a suprugu Elizabeth Ann upoznao je 2000. na poslu. Radila je u jednoj reklamnoj agenciji, koja se oglašavala u Conanovu showu. Roditelji su kćeri Neve (18) i sina Becketta (16). Kao i druge poznate osobe, i O’Brien je imao problema s fanovima, a najopasniji je bio David Ajemian, katolički svećenik iz Bostona. Ajeiman je studirao na Harvardu kad i O’Brien, a voditelju je počeo slati pisma frustriran jer nije mogao dobiti mjesto u publici. Njegova opsjednutost otišla je toliko daleko da je upozna Conanove roditelje, a svakog mu je tjedna slao pisma koja je potpisivao s “tvoj pratitelj svećenik”. Na kraju je osuđen na uvjetnu kaznu i dobio je zabranu pristupa O’Brienu te je izbačen iz crkvene zajednice. Posljednja emisija Conanova talk showa emitiran je 24. lipnja, a zanimljivo je da su mu posljednji gosti bili komičari Will Ferrell i Jack Black te Homer Simpson, crtani junak za kojeg je O’Brien napisao neke od najboljih epizoda. Najavljeno je da će se O’Brien preseliti na tjednu estradnu emisiju bez naslova na HBO Maxu Očekuje da će se više fokusirati na svoje podcast i putničke emisije s opuštenim rasporedom produkcije. Nakon njegove posljednje emisije brojni komičari su govorili puni hvale o čovjeku koji je 28 godina nasmijavao Ameriku. Svi su spominjali kako se radi o jednom od najsmješnijih i najpametnijih ljudi na svijetu. – Očito je vrlo bistar i ujedno prirodno smiješan momak, ali ono što je najbolje kod Conana jest to što je izgledao kao da radi stvari zbog kojih se sam iskreno smijao. Mislim da je to najbolje što možeš učiniti. Mnogi se ljudi brinu i previše razmišljaju o tome što publika misli, a čini se da to nikada nije zabrinjavalo njega. Mislim na to na najbolji mogući način, a ne kao uvredu. Doista je ostao vjeran humoru koji je cijenio, od samog početka do kraja – s poštovanjem je o Conanu za Vulture rekao njegov kolega Jimmy Kimmel.
Reklo bi se da je teško naći bolje okruženje za priču o društvenim klasama od hotela. Imate ravnatelja, tajnicu, recepcionara, kuhara i pomoćnike mu, konobare, sobarice, spremačice itd., a svi oni, bez obzira na rang, tu su da služe gostu. A taj je najčešće prebogat i u skladu s tim nastrojen pa, htio ili ne, barem u nekom trenutku na te plaćene da njemu služe pogleda svisoka. U drugoj razini isto to vidimo i među osobljem, jer ravnatelj je ravnatelj pa je on šef svima, šef sale šef je konobarima itd., ali opet su svi oni podređeni gostu. Licemjerje samo čeka da izbije na površinu ispod sveg tog hinjenog gostoprimstva i međusobnog tepanja kao da smo u gostima kod prijatelja. Jer nismo, i najmanji osjećaj da se nije dobilo maksimalno za svoj novac rezultirat će nekom vrstom, barem suptilnog poniženja. Vidjeli smo to u cijelom moru serija i filmova, od “Fawlty Towersa”, preko “Grand Budapest
Hotela” pa i kultne “Četiri sobe”. Lako je u bilo koji kontekst, kada se o hotelu radi, smjestiti i tu vječnu klasnu borbu onih koji plaćaju s onima koji za taj novac rade. Na doista odličan, vrlo suptilan način o istoj stvari govori i “Bijeli lotos”, nova šestodijelna serija čiju smo prvu epizodu na HBO-u gledali ovaj ponedjeljak. “Bijeli lotus” ime je ekskluzivnog havajskog ljetovališta u koje stižu jedna obitelj, zatim mladi bračni par na svoj medeni mjesec, ocvala udavača u tuzi za majkom koju je namjerila pokopati u oceanu kod Havaja, a dočekuju ih
upravitelj, voditeljica SPA centra, posluga. Osim brda stvari koje su sa sobom ponijeli, gosti su donijeli i dosta osobne prtljage koja će se otvarati kako serija teče. I svi ti gostujući “entiteti” predstavljaju klasične interne dvojbe ili komplekse koji se na ovaj ili onaj način manifestiraju za boravka u “Bijelom lotusu”. Poput obitelji Mossbacher, koju čine Mark i Nicole, kći Olivia i sin Quinn, a s kojima je i Paula, Olivijina prijateljica koja je ovdje da Oliviji ne bude isuviše dosadno. Tamo se ne da biti ni Quinnu, koji još i dobije priručni krevet pa mu se još manje odvaja pogled od Nintenda. Sam Mark dolazi s fobijom zbog natečenih testisa, zbog kojih misli da ima tumor. U to ne vjeruje Nicole, koja hini opuštenost, ali zapravo strepi zbog međunarodnog Zoom poziva koji očekuje. Shane i Rachel Patton došli su na medeni mjesec, no njemu odmah zasmeta što nije dobio sobu koju im je platila – njegova majka. Na istom je brodu i Tanya McQuoid, koja je zapravo došla prosuti pepeo majke. Sve to eksplozivan je mišung kojemu je začin osoblje hotela na čelu s Armondom, koji je liječeni alkoholičar, no i dalje labilan te, otkrit će se, ponešto drukčijih seksualnih afiniteta. O tome će nešto učiniti i drugi likovi u seriji, koja je doista vrlo inteligentno napravljena, ali ne i opterećujuće pa s njome vrlo lako prolaze sati. HBO je, naime, omogućio da vidimo svih šest epizoda koje traju oko sat vremena i odgledali smo ih doista bez zamora. Ovo ističemo i zato što unatoč izazovnoj ljepoti Havaja, resorta u kojem je ova serija snimana, ona u seriji gotovo da i nije eksploatirana, odnosno ima je u vrlo maloj mjeri. Igralo se praktički u cijelosti na karakteristike likova, njihove međusobne odnose, interne dubioze i traume koje ih guraju u često doista komične situacije. Zanimljivo je da nismo primijetili da se bilo gdje u seriji spominje pandemija ili COVID-19. Maski nigdje pa ni tamo. Izbor je glumaca također vrlo interesantan. Riječ je redom o glumcima koje smo već mnogo puta negdje vidjeli, neke malo više, neke malo manje. Recimo, Marca Mossbachera tumači Steve Zahn, kojega znamo iz niza simpatičnih filmova, nije nepoznata ni Connie Britton u ulozi Marcove supruge, gledali smo je barem u “Američkoj horor-priči”. Jennifer Coolidge teško će zaboraviti bilo tko iz generacije ovog autora kao Stiflerovu mamu u “Američkoj piti”, dok je Alexandra Daddario kao Rachel i dalje lijepa kao kada samo je vidjeli prvi put u nešto većoj ulozi, primjerice u “Pravom detektivu”. U svakom slučaju, da bi se posložilo nešto ovako pametno, potreban je vješt autor. Svakako je to Mike White, koji je u počecima radio na “Dawson’s Creeku”, a onda je napisao, primjerice, i “School of Rock” (“Rock’n’roll školu), koji je nedavno pretvoren i u seriju. Na vrlo inteligentan način White je i kao redatelj i kao scenarist uspio prikazati problematiku
Kao bananu White guli licemjerje klasnog sustava prikazom odnosa mladog para koji svladava probleme svježeg braka, no na kraju doživi poraz
suvremenog američkog društva, odnosno njegovu podijeljenost na klase jasno odijeljene ponajprije novcem te potom generacijama stvaranim obiteljskim ugledom, i to sve zapakirano u fini celofan koji se na prvu ne vidi izvana. Kao bananu White guli licemjerje takvog klasnog sustava, pogotovo prikazom odnosa mladog para koji pokušava svladati probleme svježeg braka, no na kraju doživi poraz kada se pojavljuje mladoženjina majka koja mladenki na vrlo opušten način priopćuje kako je u svijetu u koji je ušla jedino što se broji – novac. Treba svakako biti pošten pa reći da je velika šteta da vrijeme za ovu seriju nije bilo prije 30 godina, kada je u naponu snage bio John Cleese. Iako je Murray Bartlett vrlo dobar kao upravitelj Armond, ne možemo iz glave izbiti Johna Cleesea kao Basila Fawltyja, čija bi modificirana verzija ovdje funkcionirala upravo nevjerojatno. I to je, ako do našeg mišljenja netko drži, neki dokaz
koliko je kvalitetan ambijent uspio stvoriti Mike White, a čemu treba pribrojiti i glazbu, jednu od originalnijih koje smo čuli u posljednje vrijeme u nekoj TV seriji. Ovako nešto ludo tražilo je doista još jedan vrhunski um a to je Cristobal Tapia de Veer, cijenjeni čileanski kompozitor, čija glazba u “Bijelom lotusu” pojačava dojam da među likovima zapravo i nema baš previše normalnih iako se takvima većina doima. Bez brzanja, malo-pomalo otvaraju se kompleksi i problemi svakog lika pa na kraju sve završava punim krugom, odnosno spaja se s prvom scenom serije. U moru serija i filmova na streaming uslugama zapravo sve teže postaje pronaći nešto doista kvalitetno i drukčije, a “Bijeli lotus” svakako jest to. Riječ je o laganoj komediji koja je zapravo drama klasne tematike složena na pametan način pa zato treba odvojiti vremena te je ne treba gledati usputno. Vjerujte, isplatit će vam se. Riječ je zaista o ljetnom favoritu.