KNJIŽEVNA PREPORUKA Ted Hughes: Dječak tigar

Mozaik knjiga, Zagreb 2022.

Veliki engleski pjesnik, kao udovac čuvenije Sylvije Plath, dobar dio svoga života izložen je bio maltretiranju javnosti, koja ga je optuživala za njezino samoubojstvo. Skrupulozan sakupljač njezine zaostavštine, sastavljač knjiga njezinih izabranih pjesama i priča, najzaslužniji što je mit Sylvije Plath dobio dostojnu književnu potvrdu. Knjigu njegovih izabranih pjesama u prijevodu je prije nekoliko godina objavila Fraktura, pa bi svakako i o njoj ovdje trebalo biti riječi. Napomenite mi ako zaboravim… Kratku priču “Dječak tigar” prevela je Mihaela Velina. Za koga je pisana, Bog će ga znati, za djecu ili za odrasle. Obično to proizađe iz fakture teksta, iz priče, i s praga njezina razumijevanja: doživljavamo li je i tumačimo svojom djetinjom ili svojom odraslom pameću. U slučaju “Dječaka tigra” uopće nije izvjesno jesi li pred tom pričom dijete ili odrastao čovjek. Malo je takvih priča, i redom su dragocjene. One su tajanstveni most između djeteta i dovršenog čovjeka u nama.

A onda je po “Dječaku tigru” Tomislav Torjanac nacrtao slikovnicu. Torjanac je, vjerojatno, najvažniji naš autor slikovnica, čuven po svom radu na predlošcima Grigora Viteza i Ratka Zvrka, ali i Jamesa Joycea i Ante Tomića. Autor hrvatskih “Crvenkapice” i “Ružnog pačeta”. Njegov slikovnički niz vjerojatno je najcjelovitiji, ali i stilski najkoherentniji takav opus u povijesti hrvatske i južnoslavenskih kultura i književnosti. Torjanac se u svom crtanju ne bavi infantilizacijom svijeta, ne nastoji se u maniru starih majstora i učitelja približiti djeci. On crta iz sebe, ali tako da prikaže svijet u njegovom punom zahvatu, onako kako ga vide i djeca, i odrasli. Njegove slike u pravilu su mnogo ozbiljnije, te na neki način odraslije od samoga teksta. Naročito se to osjetilo kad je crtao Viteza i Zvrka, “Kako živi Antuntun” i “Grgu Čvarka”: uz Torjančeve su slike klasični tekstovi naše malene književnosti, čije dijelove napamet znaju skoro svi pismeni govornici hrvatskoga jezika, najednom dobili na novoj snazi i izražajnosti.

Torjanac nije manirist, premda je njegov crtež uvijek bio prepoznatljiv, svejedno crta li “Grgu Čvarka”, ili Joyceova “Mačka i vraga”. Da sam imao tu sreću da mi se Torjanac nešto ranije rodi, ili da se ja rodim kasnije, pa da mi kao djetetu crta, znam da bih se pomalo plašio njegovih crteža. To je ona ekspresivna, slojevita i sadržajna strava u prizoru - kakvu sam kao dijete osjećao kod Maurovića - koja istodobno plaši i privlači. Ili, kao kod Antuntuna, stvara karnevaleskni dojam. ”Dječaka tigra” crtao je drukčije. Kao da je izašao iz sebe, pa se drukčiji vratio. Crtež je suzdržaniji, pomalo starinski, introspektan, ali opet čudesno istinit. Priču “Dječaka tigra” ne smijem vam nagovještavati, jer čim bih je započeo, vjerojatno bih je prepričao cijelu, pa vas tako oštetio u čitanju. Premda je priča zapravo takva da uopće ne bi bilo loše da se nađe desetak dobrih pripovjedača - čuj, ne znam baš da li bi ih se u Hrvatskoj našlo toliko? - pa da svaki nanovo ispriča Hughesovog “Dječaka tigra”. Vjerujem da bi zanimljiva i vrlo raznovrsna bila knjiga koja bi tako nastala…

”Dječaka tigra” objavio je u veljači 2022. Mozaik knjiga. Potecite u knjižaru, kupite si ovu formatom neveliku slikovnicu. Cijena: 99 kuna. Za te novce dobit ćete snažnu priču i vrlo vrijednu umjetninu.