KNJIŽEVNA PREPORUKA Borivoje Adašević: Iz spiskova prećutanih stvari

Akademska knjiga, Novi Sad 2018.

U posljednjih dvadesetak godina, otkako je propusna postala granica između Hrvatske i Srbije, te između hrvatske i srpske kulture i književnosti, ponekad bi se dogodilo da poneka srpska pjesnikinja, pjesnik ili prozni pisac budu otkriveni od ovdašnjega sve zapuštenijeg čitateljstva. Češća su bila otkrića u suprotnom smjeru: veća, moćnija i čitateljski uščuvanija srpska publika otkrila je neke važne hrvatske pisce i poneku spisateljicu, i u tome se, logično, više držala estetskih kriterija nego publika njihove matične književnosti. Primjer takvog, i u Hrvatskoj otkrivenog srpskog pisca recimo je Srđan Valjarević. Ovakva otkrića važna su ne samo zato što šire kulturno-spoznajno polje naših književnosti, nego i zato što šire stilske okvire pisaca druge književnosti. Tako, Srđan Valjarević širi okvire hrvatske književnosti.

Borivoje Adašević ne samo da je nepoznato ime hrvatskome čitateljstvu, nego ni u Srbiji, na žalost, nije za života prepoznat kao jedan od darovitijih i ostvarenijih njezinih pisaca u novome stoljeću. Rodio se 1974, iznenada umro 15. siječnja 2019, živio je u Požegi (nekad: Užička Požega), u dubokoj srbijanskoj provinciji, za sobom je ostavio dva romana i dvije knjige priča. Kultiviranog stila i izraza, rano sazreli, dovršeni pisac od prve svoje knjige, apartan ne samo unutar svoje književne generacije, Adašević se razvijao, pisao i živio gotovo mimo vremena. Ili se njegovo vrijeme razlikovalo od vremena zajednice. Bio je kišovac, a njegova veza s poetikom Danila Kiša ne samo da je bila krajnje osviještena i lišena potrebe da se bude nalik velikom uzoru, nego je na neki nenametljiv, skroman i samozatajan način bila nastavak njegova djela. U Adaševiću Kiš je našao svoga tumača, suparnika u igri, nerođenoga sina svoje književnosti…

Ali zašto je on baš tako važan hrvatskom čitatelju, a onda i hrvatskoj književnosti? Iz razloga neobičnog i neočekivanog: roman “Iz spiskova prećutanih stvari”, koji je novosadska Akademska knjiga objavila 2018. godine, ustvari je Adaševićeva hrvatska knjiga. Znalo je toga biti, premda veoma rijetko, u vrijeme Jugoslavije: da hrvatski pisac napiše srpsku ili srpski pisac hrvatsku knjigu. Ali po raspadu, ovo jedinstven je slučaj. I još je riječ o piscu koji pripada postjugoslavenskoj generaciji. Na kraju Jugoslavije Adašević još nije bio ni punoljetan.

Dijelovi romana “Iz spiskova prećutanih stvari” pisani su na hrvatskom. I to vrlo pažljivo, bez grešaka i stilsko-jezičnih pretjerivanja koja se dogode kad naš čovjek povjeruje da na onom drugom jeziku može i pisati ukoliko ga kao čitatelj razumije jednako dobro kao i svoj prvi jezik. Adašević je hrvatskim vladao toliko dobro da su njegove rečenice u tom jeziku bile jednako lijepe i gipke kao i kad bi ih pisao u srpskom.

Ali nije ovdje samo do jezika, niti je Adašević iz neke ekscentričnosti svoj roman pisao u dva jezika. Tema je, naime, hrvatska, i pripovijest se većim dijelom zbiva u Hrvatskoj. Dijelom se tiče našega vremena, dijelom Jugoslavije i Golog otoka, a dijelom, logično, i Drugoga svjetskog rata. U posveti romana “Iz spiskova prećutanih stvari”, nenaglašen i neimenovan, ali životom svojim, djelom i likom, predstavljen je Alfred Pal, čuveni zagrebački grafički dizajner, dvostruki stradalnik i jedna od najzanimljivijih umjetničkih, javnih i intelektualnih figura suvremene Hrvatske. Adašević, koji Pala nije stigao upoznati, napisao je svoj roman o Palu. Svakako biste ga trebali pročitati.

Evo malo Adaševićeva stila: “Otok je na pola puta između rapske obale i kopna. Kao kroz dim škije promalja se čista i svetla linija mramora, istesana grubim sečivom prirode, jednom stranom stremeći ka nebu, a drugom ka utrobi zemlje. U vrela letnja podneva zraci sunca padaju na taj otok i odbijajući se od njega lome se, rasprskavaju i krune okolnim morem, plavim kao krv hobotnice. (…) Logor beše sagrađen na mestu ovčijih torova, a logoraše u njega uguraše na isti način kao i životinje. Otkad ljudski um pamti, biva tako da sve što je priroda stvorila i kao začudnu lepotu svetu poklonila da po njoj razgoni stada, to je čovek u svojoj strasti bio kadar razoriti i dovesti do obesmišljenja.”

Jedva malo dalje, na drugom mjestu, drugim povodom, poteče ovako: “Onaj koji je polomio grobnu ploču pisca Vladana Desnice i razbacao njegove kosti po ruševini bogomolje, porinuo je ruke i u živo tijelo svoga materinjeg jezika, čupajući otud kosti i kralješke iz kralježnice. Pisac nema druge domovine osim jezika, koji je stariji i od onoga što smrtni nazivaju svojom domajom, a njegov je zadatak plodove velikog jezičkog genija unijeti u materinju melodiju, obogatiti je i ponovo je učiniti svježom. Tako raste i razgranava se živi jezički organizam, pobjeđujući nova vremena i zapreke. Pitanje je, poslije svakog ovakvog nedjela, koliko te prečnice postaju nepremostive za buduće naraštaje, jer se ovim brišu sjećanje i svijest o kulturnom blagu. Imam dovoljno godina i iskustva da znam da bog ne postoji. Postoji samo kriva predodžba o njemu, koja se nasljeđuje i dalje prenosi kao kutni dio tradicije što ulazi u golemi korpus pučke kulture. Njezino sjeme, posijano u davnini, do naših dana dopratio je jezik. Kroz tisućljeće ili dva, jedino što će ostati od našeg svijeta bit će ono što je zapisano o njemu, što i mi danas, gledajući unatrag u povijest ma kojeg naroda, zovemo njegovom kulturom, a općenito civilizacijom. Neće biti ni naših tijela, ni kostiju, već će dokaz da smo boravili na nekom mjestu biti pisana svjedodžba o nama, a opće je mjesto da zapis ne bi bio moguć bez postojanja jezika i pismenosti.”

Tako je pisao Borivoje Adašević. Njegov roman nije doživio laude ni u matičnoj književnosti, premda su ga dobronamjerni hvalili. Bivajući sasvim u jeziku, Adašević kao da je ostao na ničijoj zemlji. Moj pisac, dostojan Danila Kiša.