PAULINO PISMO

Zovem se Paula, imam 45 godina te živim sa suprugom Josipom u Ljubljani u Sloveniji kojega sam upoznala u Opatiji kad je ondje došao na ljetovanje

Naime, porijeklom sam iz Opatije, no kako smo se suprug i ja vrlo brzo zbližili i on me nagovarao da dođem živjeti k njemu u Sloveniju, to sam i učinila. Njegova je obitelj imućna, vlasnici su tvrtke za međunarodni prijevoz. Josip ima i dva brata i sestre koji me baš nisu najbolje primili u svoju obitelj. Bez obzira na to prve smo dvije godine braka živjeli mirno i to nas nije previše smetalo, no kako mu je majka nastradala, a otac bio narušenog zdravlja, u toj su se obitelji stvorili klanovi što je imalo za posljedicu učestale sukobe, a svi su sebi davali pravo biti šefom, osim moga supruga koji je radio što su mu govorili. Znala sam da se suprugu, djeci i meni ne smiješi najljepša budućnost kada mu umre otac.

U to su se vrijeme počele događati neobične situacije – po nekoliko dana nisam se mogla ustajati iz kreveta, a pokojna majka moga supruga neprestano mi je bila tema mojih snova. Probudila bih se i više nisam mogla spavati. Osjećala sam se nemoćnom pa sam zbog toga posjetila sve moguće liječnike, no nitko mi nije znao ili mogao pomoći. K tome se još suprug okrenuo u potpunosti protiv mene, za njega više nisam postojala. Budući da sam još svakodnevno slušala obiteljske svađe vezane uz novac i podjelu tvrtke, jednoga sam dana uzela svoje stvari i vratila se svojim roditeljima u Hrvatsku. Roditelji su me ohrabrivali da se pokušam vratiti svojoj obitelji za dobrobit moje djece, no ja sam svakim danom sve više kopnila.

Međutim, moja je sestra donijela broj Darija koji navodno pomaže ljudima te je pomogao njezinoj prijateljici koja se tada nalazila u velikim problemima. Budući da sam smatrala da nemam izbora, nazvala sam ga. Ubrzo sam shvatila da govorim s gospodinom koji je samo u nekoliko minuta ispripovijedio važne trenutke moga života i koji mi može pomoći. Predložio mi je da ga posjetim u Zagrebu jer ono što je mogao učiniti za mene nije bilo moguće preko telefona. Ugledavši ga, odmah sam primijetila gospodina koji zrači povjerenjem i smirenošću. Prilikom kratkog razgovora Darijo mi je opisao Josipovu obitelj te objasnio mi što su to činili. Uputio me na neki papi,r na kojem je moja fotografija, u mome jastuku koji im je poslužio da ostvare svoj cilj. Doista, vratila sam se svojoj kući u Sloveniju i potražila svoj jastuk i na moje veliko iznenađenje pronašla sam osmrtnicu sa svojom fotografijom. Ne moram ni reći kako sam se osjećala, osim što sam sada imala još veće povjerenje u Darija koji mi je obećao da će mi pomoći. Nedugo nakon našeg susreta moji su zdravstveni problemi nestajali, suprug je promijenio svoj odnos prema meni, i napokon, udario šakom o stol te napustio obiteljsku tvrtku i osnovao našu. Odselili smo se i iz kuće u kojoj smo živjeli te sada našoj sreći nema kraja.

Ovom ti se prilikom, dragi Darijo, zahvaljujem te ti obećajem da ti nikada neću zaboraviti što si učinio za moju obitelj, no ova zahvala nije moguća ako mi ne objavite moje pismo.