Wolfram Eilenberger: Plamen slobode, Fraktura, Zaprešić 2022.

O svemu o čemu je moguće govoriti može se govoriti jasno i jednostavno. Ali to, naravno, ne znači da se o tome treba govoriti popularno. Razlika između onoga što je popularno i onoga što je jednostavno je poput razlike između Jelene Rozge i klavirske etide. O povijesti filozofije jednostavno umiju pisati, recimo, Rüdiger Safranski i Wolfram Eilenberger, dvojica pisaca i filozofa čije su knjige posljednjih godina u nekim pismenijim europskim zemljama - a to su u pravilu one zemlje u kojima su, kao temelj žive kulture, sačuvane ozbiljne novine - dospijevali na liste bestselera. Na kraju su se, zahvaljujući nekim dobrim izdavačima, njihove knjige počele objavljivati i na hrvatskom. “Plamen slobode”, s podnaslovom “Spas filozofije u mračnim vremenima: 1933.- 1945.”, druga je Eilenbergerova knjiga u izdanju Frakture i u pouzdanom i stilskim precizno izvedenom prijevodu Ines Meštrović. Prva bila je “Doba čarobnjaka”, ili “Veliko desetljeće filozofije: 1919.- 1929.”. Prva je posvećena Walteru Benjaminu, Ernstu Cassireru, Martinu Heideggeru i Ludwigu Wittgensteinu, druga Simone de Beauvoir, Ayn Rand, Simone Weil i Hannah Arendt. Ne samo stjecajem okolnosti i razvitka misli, prva je knjiga muška, druga je ženska.

Eilenberger rođenjem je Nijemac, filozof s ciriškim doktoratom o kulturnoj filozofiji Mihaila Bahtina, kolumnist Die Zeita i Tagesspiegela, urednik časopisa Philosophie Magazin, te voditelj emisije “Zvjezdani sati filozofije”, koja se emitira na švicarskoj televiziji. I naravno da to nikako ne može biti sve: Eilenberger u svom CV-u ima i trenersku licencu Njemačkoga nogometnog saveza, piše mjesečnu nogometnu kolumnu za Zeit Online i deklarirani je navijač minhenskog Bayerna. Gostuje u emisijama o nogometu, a njegovi nogometni članci katkad bi izazvali ozbiljne potrese u javnosti. Ne bi bilo pretjerano reći da je Eilenberger jedan od utjecajnijih njemačkih nogometnih mislilaca. Znam da ovo uzalud kažem, ali ipak ću reći: razlika između Njemačke i Hrvatske, između naše dvije kulture i književnosti, a onda i između njemačkoga i hrvatskog nogometa (i/ ili filozofije) u tome je što u njemačkoj postoji nogometni trener koji je doktor filozofije, i doktor filozofije koji umije tumačiti nogometnu igru, te ne misli da je nogomet danguba duhovne sirotinje. U dvije prevedene knjige Eilenberger na vrlo jednostavan način nastoji predstaviti sisteme mišljenja kvarteta markantnih filozofa i filozofkinja epohe, istovremeno ih promatrajući kroz društvenu vizuru epohe i ispisujući njihove građanske biografije. U osnovi, riječ je o nečemu što nije nimalo jednostavno izvesti i što će se, gotovo izvjesno, okončati propašću i sramoćenjem nekoga tko takvo što pokuša. I riječ je o nečemu pred čime će se većini profesora filozofije, o filozofima da i ne govorimo, dizati kosa na glavi. I vjerojatno će Eilenbergera ogovarati i optuživati za ispisivanje bedekera popularne filozofije ili filozofije za glupane i one koji nemaju vremena. On, međutim, radi nešto drugo: pokušava ispisivati društvenu povijest dvadesetog stoljeća, povijest ratova, ideologija, svakodnevice, kroz kratke intelektualne i filozofske biografije odabranih filozofa. Također, Eilenberger nastoji proniknuti u veze između načina na koji je potekla epoha, kao i između društvenih i inih moda i opsesija, i načina na koji su ljudi oblikovali svoje misaone i filozofske sustave. A pri svemu tome, on pokušava - odmah ćemo reći i uspijeva! - napisati zanimljivu i uzbudljivu knjigu. Eilenberger u tom se poslu služi različitim vještinama i kompetencijama: piše kao profesor filozofije, kao filozof, kao tumač vremena, ali piše i kao pisac, koji jedva se jedva suzdržava, a ponekad se i ne suzdržava, da ne klizne u beletristički tekst i u roman. Na ovakav način, međutim, ne nastaje nekakva frankenštajnovska knjiga, nego se zajedno s njezinim autorom najednom zatječemo usred jedinstvene kulturološke i književne avanture, u koju se moglo ući samo ovako i nikako drukčije. Eilenbergerova knjiga nije žanrovski niti interdisciplinarni bastard, ona je savršeno cijela, jasna i precizna, ali istovremeno razlivena po širokome kulturnom polju, i pisana umom i imaginacijom pisca koji kao da može biti što god poželi. Naravno da je to privid! Eilenberger je samo od onih pisaca koji imaju tako snažnu samosvijest i samokontrolu da nikada ne prelaze granicu svoga talenta i umijeća. Ili, kako bi se to reklo lijepom i preciznom našom riječju: Eilenberger nikad ne pregoni!

Jedno vrijeme u modi je bio rogobatni termin: filozofska publicistika. Obično bi se nalijepio pojedinim profesorima filozofije kada bi pokušavali pisati razumljivo i još narod zabavljati trivijalijama, ali pritom niti su umjeli pisati jasno, niti su, stilom i tehnikom, uopće umjeli pisati. Vjerojatno nisu čitali lijepu književnost, ili su naprosto bili talentirani za nešto drugo. Ovo što Eilenberger piše vrlo je upečatljiv filozofski nonfiction, s povremenim izletima u beletristiku. Vrlo zanimljivo štivo za prije spavanja, te za duge vožnje vlakom ili autobusom, kao i za godišnji odmor na skijalištu…