Dario Džamonja: Priče iz moje ulice,

NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo 1979.

Kada sam 31. srpnja 1984. polazio u vojsku, uza se sam od “ličnih stvari” imao jeftin ručni sat - da ne žalim ako mi ga ukradu - novčanik s vrlo malo novca, vojnim pozivom i ličnom kartom, telefonski adresar i knjigu “Priče iz moje ulice”. Nisam mogao ići bez knjige, a činilo mi se da idem na najstrašnije mjesto, s kojeg povratka nema. Petnaest mjeseci, koliko je trajao vojni rok, za mene bilo je nepojmljivo dugo vrijeme. Knjiga je morala biti tanka, u Džamonjinoj samo je 56 stranica, a istovremeno je morala sadržavati najviše od mog svijeta, tako da je mogu stalno ispočetka čitati. Danas, to mi je još uvijek neispunjena književna ambicija: napisati malu, vrlo, vrlo kratku knjigu, koju bih, da sam onaj drugi, mogao sa sobom ponijeti na na strašno mjesto. Objavljena 1979. godine, unutar OOUR-a “Dječija i omladinska štampa”, žućkasto-smeđih kartonskih korica, bez plastifikacije, i u nekom neprirodnom, neknjiškom formatu, valjda najjeftinijem, u kojem su se objavljivale partijske brošure, priručnici za sjetvu i žetvu, i besplatne publikacije pred delegatske izbore, bez hrpta, i naslova na hrptu, bila je to prva knjiga mladog pisca i novinara, koji je, međutim, već imao zavidan kavanski, redakcijski i ulični staž. Bio je dijete-pijanac, već se u starijim razredima osmoljetke povlačio po gradskim birtijama, s piscima i probisvijetima, ili, u nekoj naknadnoj interpretaciji, s viđenom gradskom rajom. Iz disfunkcionalne obitelji nesretnika i samoubojica, napušten od majke koja je otišla živjeti u Holandiju, živio je s djedom, jedinom emocionalno i duhovno čvrstom figurom u njegovu životu. Na sebi je i u sebi ponio svu nesreću ovoga svijeta, nespreman da se osovi i uspravi, i da poživi mimo onog što je umio artikulirati i predstaviti samo kroz svoje priče.

“Priče iz moje ulice” dizajnirao je - piše “tehničko uređenje” - čuveni onodobni novinski grafičar Savo Odžaković, stvorivši na brzinu i u nemogućim uvjetima grafičko remek-djelce. Naslovnica je, u duhu epohe na izmaku, bila načinjena u kombinaciji tipografije i obrisa fotografije, na kojoj je ulaz u zgradu u Ulici Kate Govorušić broj 17, gdje je Džamonja stanovao. Knjiški blok neobično je, ali vrlo čitljivo prelomljen, tako da pomalo podsjeća na novinske stranice, ili na stranice onovremenih časopisa. Tako je Savo Odžaković riješio problem neknjiškog formata Džamonjine knjige. A sam pisac iznad većine je priča dopisao tekstove koji bi se mogli čitati kao neka vrsta nadnaslova, knjiške konferanse ili neobične poveznice između priča. Razlog za ove tekstove je, međutim, grafički. Jednom sam piscu pohvalio tu njegovu inovaciju, a on je ojađen odvratio: “Nije to moje, to je Savo tražio da napišem!” Kasnije će mi, u knjigama njegovih sabranih priča, objavljivanih uglavnom nakon što umre, nedostajati ti nadnaslovi. Srećom, međutim, sačuvao sam kroz život primjerak knjige koju sam nosio u vojsku. (Među bilješkama s praznog zalista i unutarnjih korica nalazim, pa na ovom mjestu i donosim, plavom kemijskom olovkom zapisanu adresu moje odavno pokojne školske drugarice, jedne divne i vrlo intenzivne djevojke: Todorović Tanja; Cesta 27. aprila 31; soba br. 218; Št. nas. Rožna dolina; Ljubljana)

Unutar “Priča iz moje ulice” dva su završna ciklusa “Jedna priča o životu i dvije o smrti” i “Neke lične stvari”. U drugom ciklusu opisani su samoubojstva strica i oca, kao i djedova smrt u bolnici. Priča “Moj djed” u prve dvije rečenice sažima jedan od upečatljivijih početaka u mom čitateljskom iskustvu “Danas sam ostao sam. Umro mi je djed.” Zatim, nakon nekoliko rečenica kontekstualizacije, slijedi prepisan bolnički otpusni list: “Bolesnik se po drugi put radi istih tegoba liječi u ovoj ustanovi, a prethodni put je verificiran bronhitis spatičnog tipa, ventilatorna insuficijencija, a ranije je takođe radi istih tegoba liječen na internim klinikama u Sarajevu, ali su tegobe skoro stalno perzistirale, tj. th. nije imala efekta na tegobe koje bolesnik navodi. Prilikom prošlog liječenja predloženo je klimatsko liječenje na moru, ali bolesnik nije upućivan, pa je ponovo radi istih tegoba zatražio prijem. U toku daljeg liječenja skoro iste tegobe, na sve terapiju sa bronhodilatatorima, antibioticima, kardiotonicima stanje bez promjene, objektivno nije imao znake kardijalne dekompenzacije, ali su astmatične forme tegobe stalno prisutne uz stalnu disponiju naročito pri naporu, pojačan kašalj. SE stalno visoka. Pregledni snimak pluća je pokazao u odnosu na prethodni pri ranijem boravku isto stanje. Pored ovih tegoba se žalio na tegobe od strane prostate, učestalu bol, na mokrenje itd. Bolesnik je nakon dva dana lakih diaričnih tegoba, naglo exitirao, najvjerojatnije se radilo prema kliničkoj slici o infarktu miokarda, jer je exitirao naglo u roku od par minuta sa tegobama koje su karakteristične za ovakvu smrt, tj. infrakcije miokarda, a i što je moguće očekivati obzirom na dosadašnji tok bolesti, kao i na dob bolesnika.” Nakon tog bogatog dijagnostičkog brbljanja, pokojniku suvišnog, preživjelima beskorisnog, ali vrlo upečatljivog i karakterističnog, jer je, svojim stilom i sadržajem, dio porodičnih anamneza onoga Sarajeva, slijede potpisi dvojice liječnika, i rečenica piščeva: “Nigdje ne piše da sam ja sada ostao potpuno sam.” U tome je umijeće pripovijedanja: tolike prazne i puste službujuće medicinske riječi da bi njegova rečenica tako snažno odjeknula.

Vrijednost knjiga u svakoj kućnoj biblioteci je neprocjenjiva, ali je u toj svojoj neprocjenjivosti usporedna s posljedicama onog što je iz njih pročitano.