Jun Fose: Pas i anđeo;

Treći trg - Srebrno drvo, Beograd 2019.

Treći trg jedan je od one vrste malih nakladnika kakva u Hrvatskoj na žalost ne postoji. Visokoestetiziranog programa, većinski orijentiranog na poeziju, na nedovoljno prevođene europske pjesničke klasike i na nove glasove iz različitih kultura i književnosti, pritom sa snažnim alternativnim uklonom i orijentacijom prema nekoj novoj, čitateljskoj i pjesničkoj generaciji. Prevoditelji su im uglavnom oni najbolji koje današnja srpska književnost ima, među njima i neki jako stari, i jako mladi. Jon Fosse, nobelovac iz ove 2023, godine, već ima ozbiljan opus u Trećemu trgu, gdje je predstavljen ne samo kao dramski pisac i prozaist, nego i kao pjesnik. Knjigu “Pas i anđeo” preveo je Radoš Kosović, briljantni skandinavist, koji još nije navršio četrdesetu, a iza sebe ima impresivan niz važnih prijevoda s norveškog i danskog. Osim što je Fosseov prevoditelj, Kosović je i srpski prevoditelj Knausgaarda, Jensa Bjørneboea, Karen Blixen, ali i Joa Nesbøa. Superioran u jezicima i kulturama s kojih prevodi, Kosović je jedan od onih prevoditelja-autora, prevoditelja-pisaca s ozbiljnim spisateljskim i pjesničkim talentom, koji su u stanju izvesti prijevod kao ozbiljan umjetnički, a ne tek tehničko-inženjerski posao. Zahvaljujući upravo Kosoviću ovaj je čitatelj Fossea prije četiri godine, jednog popodneva u raskošnoj Laguninoj caffe knjižari u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu, otkrivao kao velikog i krajnje apartnog pjesnika. Kada bismo tražili estetski korelat Fosseovim pjesmama, možda bismo ga prije mogli naći u glazbi Arva Pärta, nego u poeziji današnjice. Pisane iz jednog glasa, ugođajem i nekom inherentnom tišinom u njima slične Fosseovim dramskim monolozima, njegove pjesme savršeni su odrazi unutarnjeg svijeta u vanjskom svijetu. Bez velike drame, bez straha i strave, pomalo na rubu Sudnjega dana. Poslušajte pjesmu “(otvorene kuće)”. Ide ovako: “otvori, pažljivo prvo/ prva vrata prve kuće i/ onda sledeća vrata, sledeće kuće i onda, dok/ kiša pada i sunce sija/ Uđi u kuću/ i onda, pažljivo, otvori još vrata/ i samo idi iz sobe u sobu i pali svetla/ i onda će neko doći/ Tim kućama dolaze ljudi/ doći će ljudi tim kućama”. Ne znajući što će s novim nobelovcem, ne sjetivši se da bi mogli koga pitati, konzultirajući tek Google, pa na Googleu pronalazeći ono što bi njihovoj publici moglo biti zanimljivo, hrvatski su novinari u kulturi, počev od agencije Hina, pa dalje i šire, sve do bogobojaznih vjerskih portala, o Jonu Fosseu kao najvažnije uspjeli doznati to da je konvertit na - katoličanstvo. I to je onda objavljeno kao ugodna senzacija. Fosse, međutim, bivši (bivši?) alkoholičar i use zaklonjeni i zatvoreni ljevičar, kršćanin je i katolik upravo onako kao što je to u citiranoj pjesmi, u njezinoj igri imperativa, u tom otvaranju vrata, jednih, drugih, trećih, u tom otvaranju vrata na kućama i u kućama, dok se vani zbiva čudo, jer istovremeno kiša pada i sunce sija, ili to i nije istovremeno, nego je uzastopno, pa malo kiša pada, a malo sunce sija, u toj pjesničkoj igri imperativa, koja se nastavlja tako što drugo lice, koje je možda sadržano u prvom licu, treba ići iz sobe u sobu i paliti svjetla… A onda imperativ prelazi u najavu, u glas proroštva: “i onda će netko doći”. Prelazi u glas malene objave: “Tim kućama dolaze ljudi/ doći će ljudi tim kućama”. Fosse pjeva jezikom malog psalma, psalma iz lutkine kuće, iz malenog jednog životića. Iz samog srca vjere u spasenje. Minimalizam suprotan baroku s kojim je skončavala posljednja umjetnost kršćanstva. Umjetnost, pa tako ni poezija, nije sluškinja vjere. Postane li to, prestaje biti umjetnost. U svakome velikim djelu religijskog nadahnuća, od Bacha do Arva Pärta, od pučkih uskršnjih napjeva do Stevana Mokranjca, od Biblije do Jona Fossea, religijski i estetski razlozi sretno su se susreli, tako da jedan nije stariji od drugog. Pitanje može li ateist ili čak inovjerac biti tvorac velikoga religijskog pa i obrednog artefakta u tom je smislu bespredmetno. I mnogo manje važno od pitanja može li kič poslužiti u obredne svrhe. Može li pjesnički nedaroviti, vjerom odistinskom nadahnuti pjesnik napisati molitvu? Odaziva li se Bog glasovima nemuzikalnih? Velečasni će reći da, jer istina u srcu je važna, ali zašto onda u crkvenim zborovima nisu oni kojima je istina u srcu, a ne u glasu?

Ova pjesma bez naslova može, recimo, biti glas vjere i glas nevjere: “Hoću da slušam anđele što dolaze od mojih mrtvih prijatelja/ tihi kao sneg jasni kao sneg/ Gledaću kako se sneg topi i postaje voda/ Gledaću kako nestaje/ i dolazi, kao orlovi/ Hoću da gledam kako orlovi dolaze/ Hoću da gledam kako nestaje/ i da slušam muziku/ u pokretu koji stvaramo/ i koji stvara nas, tako jasan, u tami”. Duh kojim su vođeni glas i pero, tojest tipkovnica pjesnika, taj duh potekao je iz one imaginacije iz koje su nekad davno potekle i ove riječi. Ta je imaginacija u Fosseovom slučaju istovremeni odraz svijeta i jezika. On nije meditativni pjesnik, niti je veliki pripovjedač s juga i istoka našeg svijeta, nije pojmovni pjesnik, nije filozof, ni tumač. Fosse je umjetnik čije umijeće pretpostavlja istoga takvog umjetnika u čitatelju. Divno je i utješno da je i jedan takav nagrađen Nobelovom nagradom.u neodredivom - što je Bog - u odredivom./// Bez smrti Bog bi bio mrtav.” Ovo je jedna intimna teologija, dosljedna i dovršena.