Dubravka Ugrešić: Novogodišnje prase,

Oaza Books, Zagreb 2020.

Pjesnik, kad napiše roman, to se u nas smatra napretkom, višim ostvarenjem. Dječji pisac, kad napiše nešto što mogu čitati samo odrasli, i to se smatra napretkom; postao je pravi pisac. Pisci se veru po žanrovima, književnim vrstama i rodovima, sve dok se ne uzveru do romana. Za odrasle, naravno. I onda čitatelj stalno ima dojam, možda i pogrešan, da je pisac odustajao od sebe, svoje naravi i svoga istinskog talenta, čim je napisao nešto što se u tim diletantskim i kastinskim doživljajima književnosti smatra višom stepenicom. Dubravka Ugrešić prvo je bila dječji pisac. Tek zatim objavila je prve knjige za odrasle. Među dječjim piscima bila je iznimna po tome što se njezin tekst stilom i poetikom nije razlikovao. Odrasli su se od djece u njezinom slučaju razlikovali samo tematski. Ali ni to ne uvijek. Sličan slučaj bio je Goran Babić: valjda jedini pjesnik u hrvatskoj književnoj povijesti kojemu će zabranjena biti knjiga za djecu. To se dogodilo jer nije razlikovao djecu od odraslih, u vrijeme kada se smatralo da samo odraslima treba reći i ispričati ono ozbiljno, i ono strašno. Babić je, suprotno mišljenju, djeci svojim pjesmama htio reći nešto još ozbiljnije i još strašnije. Zabrana je, kako to obično biva, bila formalno neformalna. I nikad nije opozvana.

Čim postanu romanopisci, pjesnici prestaju pisati pjesme. Čim postanu uspješni pišući za odrasle, pisci prestaju pisati za djecu. Je li se to dogodilo Dubravki Ugrešić? Pa, zapravo jest. Ali možda su se u njenom slučaju razlozi prije ticali velike povijesti i života u zajednici, nego same književnosti i razloga za nju. U nekom sretnijem društvu i u pametnijoj književnosti, Dubravka Ugrešić ostala bi (primarno) dječja spisateljica, a Goran Babić bio bi strašni dječji pjesnik. Uzalud, međutim. Oaza Books mali je, apartni zagrebački izdavač, koji je posljednjih godina objavljivao dječje knjige Dubravke Ugrešić. Bile su to slikovnice, ali ne one tradicionalne, koje svojim formatom i šarenilom privuku publiku i umiju se prodati. Slikovnice su, čisto žanrovski, poput djece, kučića i mačića - mili izdanci knjiškoga roda, ljupki štampani mezimci. Ali ne, Oaza Books neprofitni je dizajnerski kolektiv, prilično izričit u svojoj neprofitnosti: malene slikovnice, sitnih slova, radikalnih likovnih rješenja, vrlo lijepog, tradicionalnog uveza. Uostalom, zar bi jedna emigrantska književnica, svojedobno protjerana iz Hrvatske, koja nije prihvatila milost koja joj je naknadno nuđena, ni slavu koja bi proistekla iz njezina sudjelovanja u pranju savjesti nacionalnoj književnosti, mogla nekoj standardiziranoj hrvatskoj dječici pisati slikovnice? Ipak su ovo knjižice za neku nestandardnu djecu, koja je odavno zašla u godine. “Novogodišnje prase” priča je o prasetu koga je okotila mater Katica, pa mu je rekla neka bježi u šumu. U šumi je srelo razna čudovišta: blagdansku puricu, božićnu gusku i nedjeljnu koku. Srelo je i uskršnjeg zeca. Nije se previše toga poslije događalo. Niti se previše toga moglo dogoditi, osim kod slabih pisaca, koji pišu dječje šećerli priče. Dubravka Ugrešić piše otprilike onako kako je, recimo, pisao Daniil Harms. Ludizam i apsurd, koji proizlazi iz stvarnosti. Ili iz načina na koji autor gleda na stvarnost. Taj način možda je blizak onome djetinjem pogledu na svijet, koji biva otklonjen čim krenemo u školu. “Novogodišnje prase” je slikovnički nacrtao Sven Klobučar, akademski kipar, ali najostvareniji kao crtač. Klobučar je, bit će, jedan od najzanimljivijih crtača naše današnjice. Mračan, sablastan, obuzet graničnim životnim situacijama, crtajući ovu slikovnicu nije činio ustupke žanru, a još manje uzrastu svojih potencijalnih čitatelja. Što je to, uopće, uzrast? I što uopće znače dobna ograničenja i zabrane u najavama filmova? Promatran kroz klobučarevsku omaglicu, kroz mrenu njegove crtačke manire, ispripovijedani svijet Dubravke Ugrešić kao da se razdijeli u usporedne priče. U jednoj priči, doista riječ je o bezimenom novogodišnjem prasetu, kojeg njegova majka tjera u šumu, jer je tako “apetitlih”, kako kaže “naša prva susjeda slijeva” gospođa Fajnšmeker, i jer je tako “če-če”, kako govori “naša prva susjeda zdesna”, gospođa Špicmajer, i jer će, ako ne pobjegne, završiti na našem novogodišnjem stolu. U drugoj, pak, priči, onoj odrasloj, taj stol je vrlo konkretno zagrebački, kao što su reakcije susjeda slijeva i susjeda zdesna karakteristično zagrebačke, kao što su, uostalom, zagrebačka i iskarikirana prezimena tih gospođa, a novogodišnje prase baš i nije sasvim prase, nego je svatko tko je iz Zagreba bježao u šumu, u Srbiju, u inozemstvo, svejedno kamo, jer ga nisu u Zagrebu prihvaćali takvog kakav jest, nisu ga ni znali po imenu, nego po funkciji - kao izdajnika, Srbina, Židova… Ta druga priča, koju Dubravka Ugrešić pripovijeda istim riječima kao i prvu, a Sven Klobučar je crta crtajući prvu, alegorija je svakog našeg prognaništva. Ali to je i alegorija alegorije, to je pripovijest o razlozima zbog kojih se priča o jednom pripovijeda da bi se ispričala priča o nečemu u čemu se ne može ili ne smije govoriti.

Naravno da “Novogodišnje prase” možete čitati i kao veganski i vegetarijanski manifest. Dakle, možete ga čitati bukvalno, onako kako fundamentalisti čitaju legende iz svojih svetih knjiga. Tako ćete se izmigoljiti pred vlastitom savješću i odgovornošću, te ćete krivnju prebaciti na druge. Na one koji jedu meso. A djeca? Djeca sve dobro razumiju. Sve dok ne odrastu i ne prihvate strategije trajnog nerazumijevanja. Sve dok ne odrastu i ne usvoje načine na koje se vlastito zlo i pokvarenost uzdiže u moralno načelo, u ljubav prema Bogu i domovini.