Dr. Ivan Ribar: “Automobilom kroz Bosnu”,

Bosna fanciscana, br 58; Sarajevo 2023.

Časopis Franjevačke teologije u Sarajevu na moju je kućnu adresu počeo stizati prije četvrt stoljeća. Uz najčešće zanimljive i inspirativne teološke eseje i rasprave, tekstove o bosanskoj ili hrvatskoj crkvenoj i općoj povijesti, redovito se u Bosni franciscani nađe poneki apartan i začudan tekst iz “malih povijesti” i povijesti svakodnevice, ili kakav krajnje iščašen antropološki i etnološki nalaz. Često pomislim da to fratri mame svoga novog Andrića, ili da u ova oskudna doba za čovjekovu maštu pokušavaju sačuvati dar prepoznavanja čudesa u povijesti.

Tekst “Automobilom kroz Bosnu” za Bosnu franciscanu priredila je, i vrlo informativnim pratećim tekstom i fusnotama opremila, Margareta Matijević, zagrebačka povjesničarka i teologinja, autorica izvanredno zanimljive biografije Svetozara Rittiga, koju je prije nekoliko godina objavila zagrebačka Plejada. Riječ je o reportaži, koju je u Hrvatskim pučkim novinama u sedam nastavaka objavio njihov urednik, đakovački odvjetnik dr Ivan Ribar. U lipnju 1912. on je s dvojicom prijatelja, židovskim veletrgovcem Danom Reichsmannom i bankarom Matom Ašpergerom, te sa šoferom, rođenim Bečlijom, Karlom, krenuo na put po Bosni. Automobil, čija nam marka, na žalost, ostaje nepoznata, jer putopiscu Ribaru očito još nisu bile važne marke automobila, bio je, kako je priređivačica istražila, jedan od tada 269 privatnih automobila u Hrvatskoj. Pripadao je Reichsmannu, koji je prijatelju Ribaru ispunio želju, povevši ga na put po Bosni, koju je sam godinu ranije već obilazio. Vrijeme je kada su čuda još uvijek moguća, Bosna je za većinu Hrvata još uvijek žuđeni i neotkriveni Orijent (takva je, neotkrivena i danas, samo što više nije žuđena…), a automobil je posve novi stroj, pomoću kojega se stiže i na mjesta do kojih se pješice ili na konju donedavno mjesecima putovalo. Put je započeo 4. lipnja, popodne u šest i četvrt, a potrajao je, ako dobro računam, pet dana. Krenuli su iz Đakova, pa su za manje od sata stigli u Brod na Savi, današnji Slavonski Brod, odakle nastavljaju trasom Derventa - Prnjavor - Banja Luka - Jajce - Donji Vakuf - Travnik - Kiseljak - Sarajevo - Zvornik - Tuzla - Doboj - Maglaj - skela kod Šamca - Đakovo. Bosna je kroz svoju uglavnom neispisanu povijest bila zemlja u koju su uglavnom išli avanturisti, špijuni i misionari, među kojima su većina bili takvi koji bi istovremeno bivali i misionari, i špijuni, i avanturisti. Putnika sa Zapada (ili sa sjeveroistoka, iz Rusije) nije bilo mnogo, pa se čovjeku učini da je većina njih sastavljala izvještaje, i pisala reportaže i putopise za naručitelje putovanja, ili, mnogo rjeđe, za sebe i svoj ćeif. Ovaj tekst vrlo je vjerojatno prvi automobilski putopis po Bosni.

Ivan Ribar još uvijek je mlad čovjek, tek mu je trideset i jedna. Još nije sreo Antoniju Tonicu Šimat, majku troje djece i udovicu apotekara Luje Šimata, koja će mu roditi sinove Ivu Lolu i Juricu. Njegovo privatno vrijeme i vrijeme dvadesetog stoljeća kao da su još uvijek u suglasju neke blažene nevinosti. Doktor Ribar je, kao i sav svijet oko njega, impresioniran automobilom: “Plašljivi, naime, konji, čim čuju automobil, začmu pred njim u najvećem karieru (galopu, op. M. J.) bježati i to sredinom ceste, tako dugo, dok se ne nađe koja dobra duša našeg seljaka, da konje sustavi ili sa ceste potjera. (…) Nu i najpoplašenijeg konja mimoići, znao je naš Karl upravo majstorski izvesti.” A zatim i kritika narodne neprosvijećenosti: “Sa žalošću moram priznati, da su naši seljaci u pomenutim gore selima veliki neprijatelji automobila. Ne samo, da se sa svojim kolima ne će ni za dlaku na cesti ugibati automobilu, ne samo, da si ne će svoju marvu pritjerati u stran pred automobilom, već se dapače dogodilo, da su nas nekoji na najprostiji način izgrdili, a to samo zato, jerbo smo ga liepo umolili, da se malo sa svojim kolima ugibne na stranu automobilu. (…) Žene i djeca uz zaglušnu viku obaraju se kamenjem na automobil, a kad bih ih pitao čovjek, zašto to čine, ne bi ni sami znali odgovoriti.” Kako biva i u današnje vrijeme, dr. Ribar osjetit će stanovit sram za svoje suzemnike i sunarodnjake: “Ne vozimo se danas samo mi automobilom, već se danas naročito preko našeg kotara radi Štrosmajerove crkve, voze stranci koji će i te kako ovakvo ponašanje osuđivati i pripisivati ga možde jošte našemu prirođenom divljačtvu i nekulturi.” A onda slijedi iznenađujući kontrapunkt: “U drugim zeljama, naročito u Bosni sasma je drukčije. Ne samo, da su u Bosni skoro na svim cestama provedene najobsežnije preventivne mjere za automobilsku vožnju, već i svaki tamošnji, najzabitiji seljak prožet je naskroz vriednošću automobilske vožnje, pa je prema tome udešeno i njegovo ponašanje.”

A kada stignu u Bosnu, Ribar prema toj zemlji i ljudima osjeti dragost. Divi se njezinim ljepotama, uspoređuje ih sa Švicarskom. Jajački vodopad impresivniji mu je od Plitvica i od Krke. I prilično je, u skladu s epohom, obuzet hrvatskim pravom na Bosnu. “Mi Hrvati indolentni smo žalibože obće spram svega, što je naše, a ta indolencija iztiče se osobito obzirom na Bosnu. Nije dovoljno, da mi Hrvati iztičemo samo naše pravo na Bosnu, i da imademo Bosnu u programu ove ili one naše hrvatske stranke, već moramo i te kako i to baš danas pokazivati, da je Bosna u istinu naša. Jedan od načina, kako ćemo to pokazati bio bi i upoznavanje naših ljudi sa Bosnom. Trebalo bi da putujemo često u Bosnu, da se upoznajemo, sa ljudima, tamošnjim prilikama, te prirodnim krasotama.”

I onda taj ulazak u Sarajevo: “Prevalivši jednu visinu upravo pred Sarajevom nađosmo se odjednom u Ilidžama, a za kratki čas evo nas u srdcu Bosne, u samom Sarajevu. Stali smo točno u 7 1/4 satina večer pred hotelom Central. Osjetili smo silno ljudstvo i veliki žamor po ulicama, baš kao u velegradu, nu i ako jest taj sviet velegradski, dakle i naučan na automobilski promet, koji je prilično jak ne samo u Sarajevu, već u cieloj Bosnoj ipak nas je pratila znatiželjnost sarajevskog svieta. Sarajevo čini na svakog putnika najbolji utisak, na nas su također prvi pogled, susretaj, okolina, družtvo, pojedini ljudi, učinili takav utisak, da smo se odmah snašli u Sarajevu kao kod kuće.”