Večernji list - Hrvatska - Ekran
Gram kulture
Radijska osoba/emisija/podcast SESTRE SUZANA ARSLANI, SNIMATELJICA I MONTAŽERKA, I MERITA, NOVINARKA, TIM JE KOJI STOJI IZA JEDNOG OD RIJETKIH NAŠIH PODCASTA ZA KULTURU
Podcasti iz poslovnog svijeta i sporta najviše dominiraju u Hrvatskoj, ali i regiji, a oni koji se bave kulturom mogu se nabrojati na prste, pa možda dvije ruke. Pohvalno je zato da su sestre Suzana i Merita Arslani pokrenule podcast Gram kulture u kojem imamo priliku slušati razgovore iz različitih područja kulture s osobama koje su široj javnosti poznate, ali i s kulturnjacima koji imaju što za reći, ali ne dobivaju medijski prostor. O podcastu smo razgovarali sa Suzanom.
Ni kilogram ni dekagram nego baš gram kulture u nazivu podcasta, zašto baš ta mjerna jedinica u imenu podcasta?
Nije bilo lako odabrati naziv za podcast koji se bavi kulturom, a da uđe u uho, da bude ono što bi rekli “catchy”. Čak sam malo istraživala strane kulturne podcaste da dobijem ideju. Engleski jezik je plodno tlo za igru riječi pa je lako dobiti inspiraciju. A gram je zato što je kultura zaista malo zastupljena, doslovno na kapaljku, podcast traje 30 minuta pa je onda gram zvučao kao dobar izbor.
Koliko mi je poznato podcasta s ovom tematikom nemamo u Hrvatskoj, a ni na ovim regionalnim prostorima, je li i to bio jedan od razloga za pokretanje podcasta?
Istina je, nema u Hrvatskoj podcasta s ovom temom. Prevladavaju IT ili biznis teme. Postoji jezični podcast, Bliski susreti jezične vrste, koji proučava jezik u Hrvatskoj i regiji i pričaju o lingvističkim zanimljivostima, ali baš podcast koji je posvećen isključivo temama vezanih za kulturu i umjetnost, nema. Ja i sestra volimo kulturu i medije i naša poslovna karijera je vezana uz kulturu i medije pa je ta tematika bila ustvari jedini izbor.
Po kojem ključu birate sugovornike? Uz neka javnosti poznata imena tu su i kulturnjaci koje ne vidimo često u medijima, ali zaslužuju biti u javnom prostoru.
Hvala na ovom pitanju i komentaru jer nam je i bio cilj ugostiti kulturnjake koji imaju puno toga dobrog i pozitivnog ispričati, a ne čujemo ih često u javnom prostoru. Cijeli koncept podcasta je zamišljen da se ne bavi npr. recenzijama ili dnevnim događajima, jer toga ima dovoljno, nego da probamo približiti kulturu kroz teme koje se tiču kulture, a o njima se ne priča dovoljno. Recimo, zadnja epizoda podcasta je o autorskim pravima. Tema koja je
jako bitna, a malo se o tome zna. Gošća nam je bila odvjetnica Natalija Labavić koja se dugo bavi tom granom prava i po reakcijama možemo zaključiti da je slušateljima bila jako zanimljiva i informativna. Pa smo imali dva kulturnjaka iz Zadra, Vinko Radovčić i Andrej Fric, s kojima smo razgovarali o kulturnom djelovanju u manjim sredinama jer kad djelujete u Zagrebu, puno je lakše. Drago nam je da su njih dvoje bili jako slušani jer rade veliki i dobar posao za lokalnu zajednicu. Trudimo se za svaku temu naći neku zanimljivost koja bi privukla slušatelje i trudimo se teme raditi iz nekog drugog kuta. Kultura nisu samo knjige, kazalište i muzeji, iako su to prve asocijacije kad kažete “kultura”. S Idom Prester smo razgovarali i o Exit festivalu koji isto spada pod kulturu, s Ivanom Bodrožić smo najmanje razgovarali o njenim knjigama, više smo pričali o čitalačkoj kulturi u društvu i lektiri u školama. Miran Kurspahić je bio fenomenalan za razgovor o woke kulturi. Imali smo i temu o radiju i radijskoj kulturi s Ivonom Kovačević. I po tom ključu biramo sugovornike. Ljudi koji imaju iskustva o kojima se ne priča dovoljno ili nikako. Za kraj godine ugostili smo Nebojšu Tarabu, producenta koji s Miodragom Silom stoji iza odličnih hrvatskih serija koje se mogu gledati na Netflixu i HBO-u i s njim smo prokomentirali kako uopće dođeš do toga da ti se serija emitira na tako prestižnim platformama.
Dugo ste u ovom medijskom poslu, koliko je bilo zahtjevno pokrenuti ovakav projekt i što vam je bio najveći izazov?
Priprema koncepta je bila izazov. A i vizualni identitet. Podcast ide i u video formatu, ali i na podcast platformama: Apple podcast, Deezer i Spotify. Kod nas se puno stvari zove podcast, a da to nisu. Podcast je prvenstveno audio format. Video format radimo jer YouTube pridonosi vidljivosti. Ne bismo htjeli zvučati prepotentno, ali nama nije bilo toliko zahtjevno s obzirom na to da smo dugo u medijskom poslu pa znamo koje su zamke bile moguće. Najveći izazov je bio, i još uvijek jest, približiti ga publici. Pored redovnog posla, to je dosta zahtjevno. Morate stalno biti prisutni na društvenim mrežama, objaviti neku dobru pričicu koja privlači pažnju i koja drži vašu publiku uz vas. Mi to radimo kroz kratke video uratke iz epizoda. Odaberemo kratke i brze tonove za tizer koji može zaintrigirati ljude da žele poslušati cijeli podcast. Ja sam skoro tri godine radila foršpane na Novoj TV pa mi je to i osobni gušt. A i imamo tu veliku prednost, sestra je dugogodišnja novinarka, ja sam snimateljica i montažerka već 20 godina tako da možemo podcast raditi u vlastitom aranžmanu.
Kakvi su komentari publike, što im se sviđa, a što bi možda promijenili?
Očekivali smo da će se ljudima koji vole kulturu svidjeti ovakav koncept, iako su reakcije i bolje od očekivanih. A nije nas nitko ni odbio pa je valjda i to pokazatelj da dobro radimo. Većini se sviđa što ne traje dugo, razgovori su opušteni, zabavni na momente, a teme nisu uobičajene i ižvakane. Imamo i dobre reakcije iz regije i dosta slušatelja u Srbiji i Makedoniji. Ubrzo nakon što smo krenule s podcastom, kolege iz Srbije, s Podcast.rs, kontaktirali su nas da nas žele uvrstiti na platformu koja okuplja podcastere iz regije. Nismo još dobile loš komentar. Voljela bih da imam više vremena da ide jednom tjedno, sad je tempo svaka dva tjedna, ali zbog posla zaista ne stižemo. Ali možda ni to nije loše. Svaka epizoda ima dva tjedna da dođe do slušatelja jer čim objavite novu, ona prethodna već postaje manje zanimljiva. S druge strane, nemamo sponzore, ovo je čisti osobni gušt i zadovoljstvo i kad nemate obavezu ni prema kome i imate potpunu slobodu, to olakšava cijelu priču i vjerujemo da se taj “stress-free” pristup osjeti.
Vaš podcast, koji vodi vaša sestra, traje 30-ak minuta. Jeste li do te duljine došli istražujući druge podcaste na tržištu, je li to idealno vrijeme za zadržati koncentraciju i interes publike?
Nedavno nam je Remi bila gošća i rekla je kad smo je zvali da joj je prva reakcija bila: ajme konačno podcast koji ne traje sat vremena i pristala je prvenstveno zbog trajanja. Mi se trudimo da ni snimanje ne traje duže od 35-40 minuta jer čim morate kratiti gosta, postoji šansa da izgubite dio priče. I istraživanja pokazuju da ljudi najviše slušaju podcast u autu, javnom prijevozu ili u šetnji. Svi možemo pričati satima, ali kad u 30 minuta uspijete staviti sve bitno i zanimljivo, to je pun pogodak jer slušatelj u tom kratkom vremenu čuje što želi čuti, vrijeme mu brzo prođe i onda se veseli novoj epizodi. Ljudi koji slušaju podcast u autu ili javnom prijevozu, uglavnom im od točke A do točke B treba 20 do 30 minuta. A krećete i od sebe, mi smo isto više za kraći format. Volimo čuti nešto u jednom komadu. Ako prekinem sa slušanjem podcasta, teško da ću ga nastaviti slušati.