Silvije Strahimir Kranjčević, Izabrane pjesme,

SKZ, Beograd 1929.

Na ulici, preko puta Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, kod uličnog prodavača knjiga ona nalazi 211. knjigu XXXII kola Srpske književne zadruge. Mala i oronula, ali još uvijek solidno držeća knjižica od 99 stranica. Pjesme su tiskane u nizu, jedna za drugom, tako da ih je stalo svih pedeset i pet. Iako po našim policama Kranjčevića imamo u barem pet-šest različitih svezaka i izdanja izabranih i sabranih pjesama, sažalim se i kupujem knjigu. Ne mogu svog pjesnika i sugrađanina, koji grobom svojim čuva naš izgubljeni grad, ostaviti tako u tuđini, na ulici i u prašini. Umjesto da poslije mislim što li je, Bože, bilo s tom knjigom, odnosim je sa sobom. Govorim da ćemo je pokloniti nekome tko Kranjčevića razumije i zaslužuje, ali bi se trebalo sjetiti tko bi to mogao biti. Osim toga, morao bi znati ćirilicu, a i to je sve rjeđi slučaj. Ali gdje čeljad nije bijesna i gdje se doista nešto čita, tu ni kućna knjižnica nije tijesna, tako da ovaj mali Kranjčević nalazi svoje mjesto. Više puta pročitane pjesme vrijedi ponovo čitati, u novom kontekstu i u novoj knjizi. Tek tada primjećujem ono što je doista važno: predgovor, koji je pisao autor ove male Silvijeve antologije. Antun Barac posljednje je ratne, 1918. godine doktorirao na poeziji Vladimira Nazora, a te 1929, kada ova knjiga izlazi, s profesorskog mjesta u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu prelazi na Filozofski fakultet. Trideset i pet mu je godina, u punom stvaralačkom je zanosu, jedan od najvažnijih i najambicioznijih kanonizatora u povijesti hrvatske književnosti. Politički je liberal, građanski intelektualac, što će ga dvanaest godina kasnije koštati zatočenja u Staru Gradišku i Jasenovac, gdje će provesti jednu strašnu zimu i proljeće 1941. na 1942. Ali, prije svega drugog, Barac bio je pouzdan čitalac i sjajan stilist. Pisao je jednostavno i jasno. Svakom je rečenicom stvarao živu povijest hrvatske književnosti. “Izabrane pjesme” Kranjčevićeve za uglednu SKZ Barac priprema o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti. U predgovoru, vrlo obimnom, koji će zapremiti punih četrdeset stranica knjige, Barac izlaže Kranjčevićevu životnu putanju, hrvatske političke prilike u vrijeme pjesnikova života, te kratak pregled hrvatske moderne poezije. Sve troje čitatelju biva iznimno zanimljivo. “Sve su Kranjčevićeve ideološke pjesme - i s političkim i socijalnim i religijskim obilježjem - proniknute bolom”, piše Barac. Primjedba je lucidna, a čitateljskim uvidom nadmašuje, na žalost, ono što su u Kranjčevića uspjeli pročitati mnogi njegovi budući profesionalni čitatelji. Ili o političkim događanjima u Hrvatskoj: “Političke prilike u Hrvatskoj bile su očajne. Ban Kuen Hedervari sistematski je i s uspjehom provodio madžarizaciju zemlje. Odvojio je Srbe od Hrvata i predobio ih za se, a povukavši k sebi i jedan dio Hrvata, on je nasiljem i korupcijom duša unio među narod malodušje i apatiju. Zadobivši za svoj režim manje otpornu inteligenciju, on je uspio da ostale narodne redove učini neotpornim ili da pobudi u njima neku naivnu tvrdoglavost i verbalno revolucionarstvo, koje ne vodi računa o realnim potrebama naroda, te postaje sasvim neopasno.” Barčev opis kuenovske Hrvatske mogao bi, na žalost, biti i opis mnogih budućih Hrvatskih, uključivo, naravno, i plenkovićevske Hrvatske. Ali u tom opisu, ipak, čitatelja osvoji sintagma: korupcija duša. Njome rečena je bit. U njoj, pak, sva je tragika Kranjčevićeva otpora. Njegova duša bila je, naprosto, otporna na korupciju. Barac to neće reći, jer ne bi bilo u skladu s njegovim vlastitim doživljajima domovine i domovinskih granica, ali upravo zato što mu je duša bila čista i što su proniknute bolom bile sve njegove pjesničke satire na političke, socijalne i nacionalne teme, Kranjčević je završio u svome bosanskom i sarajevskom progonstvu, i u grobu na Svetome Josipu, u najdaljoj unutarnjoj tuđini.

Za Kranjčevića Barac veli da je bio čovjek “prosječnog obrazovanja” i kaže da “ne može se među Kranjčevićevim pjesmama naći pedeset njih, koje bi i dvadeset godina nakon autorove smrti mogle da se smatraju savršenima”. O svojoj antologiji kaže da su u nju neke pjesmu uvrštene “koje ne mogu sasvim podnijeti današnja književna mjerila, ali su jake ili u pojedinim dijelovima ili su za Kranjčevića naročito karakteristične”. Knjigu nije, kako je to onda, pa i danas, bio običaj Barac komponirao kronološki, prema vremenu nastanka pojedinih pjesama, nego ju je nastojao komponirati poetički i stilski, onako kako bi učinio sam autor. “Najviši usponi hrvatske lirike vezani su uz imena Petra Preradovića, Silvija Strahimira Kranjčevića i Vladimira Nazora. Pored njih važni su literarno-historijski u XIX vijeku još Stanko Vraz, August Šenoa i August Harambašić, dok su se u lirici XX vijeka umjetničkom vrijednošću svojih pjesama i individualnim kvalitetima svoga stvaranja znatnije afirmirali Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić. Uz ta imena vezan je uglavnom i sav idejni i formalni razvitak hrvatske lirike od Ilirizma do Miroslava Krleže.” Tim riječima pogovor započinje. U njemu te 1929. još nema ni spomena Tina Ujevića ili već četiri godine pokojnog Antuna Branka Šimića. O Matošu i Kamovu da se i ne govori. Književnopovijesno vrijeme teče drukčije od vremena političkih i narodnih povijesti. Da nije književnih povjesničara i pisaca kakav je Barac, to vrijeme u hrvatskoj bi književnosti stalo. Kao što i stoji u proteklih pedesetak godina.