Drago Glamuzina: Noćni portir,

Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.

Nedatirani dnevnik, u sedamdeset i šest poglavlja, s fotografijama. Mjesto zbivanja uglavnom je Zagreb, grad iz svih dosadašnjih Glamuzininih knjiga, u koji se on doselio iz Vrgorca na studije. U Zagrebu živi i radi, najprije kao novinski lektor, pa urednik, a potom kao urednik u izdavačkim kućama. Oženjen je, otac dvoje djece, pa rastavljen. Nakon više postbračnih veza, otac i trećeg djeteta. To su njegovi biografski podaci, koji se zatim u knjigama pjesama i u romanu “Tri” tematiziraju i variraju kroz život glavnoga junaka ili pjesničkog subjekta. Nesumnjivo, uvijek je to Drago Glamuzina, ali kako pisac nije istovjetan svome književnom liku, niti je moguće da živ čovjek bude pjesnički subjekt, između živa Drage Glamuzine i junaka njegovih knjiga nije uputno uspostavljati ikakve nedvosmislene usporedbe, ili govoriti da je čovjek u tekstu istovjetan čovjeku iz života. Pored ostalog, Glamuzina nije memoarist, nego je pjesnik i prozni pisac.

Čak i u trenucima kada njegov lik sasvim podsjeća na Glamuzinu iz života, to nije potvrda sudske, policijske ili barem memoarske vjerodostojnosti teksta, nego se samo radi o tome da su se logika pripovijedanja ili ritam romana nekim čudom približili životu. Osim što će se već u sljedećem odlomku odmaknuti od života, beskrajno udaljenim čini ih razlika u kontekstima: onom životnom i onom romanesknom, pjesničkom, tekstualnom…

Pišući “Noćnog portira” za Buybookovu dijarističku ediciju, Glamuzina se susreće s jednim neočekivanim i neobičnim paradoksom. Trebao bi pisati tako da ne izmišlja, tako kako živi i kako mu diktiraju vrijeme i prostor, ali kako će, kad on i inače upravo tako piše? Ili barem simulira da tako piše. No, dok u oba njegova romana, u “Tri” mnogo izraženije, a u “Drugom zakonu termodinamike” skrivenije, postoji neka egzistencijalna drama koja čini romaneskni okvir i okuplja zbilju, u “Noćnom portiru” postoji niz sitnih, svakodnevnih drama koje čine životnu ili dnevničku svakodnevicu. “Tri” je roman jedne muške i mužjačke opsesije, egocentričan kakva već valjda jedino i može biti preljubnička - stvarna ili fikcionalna - ispovijest, a “Noćni portir” je, na neki pomalo ljubak i neočekivan način, (možda) roman, ili nacrt za roman niza partneričinih opsesija, uglavnom vezanih za stanovanje. Dobrom piscu ono najbolje se često otme mimo njegove volje i saznanja, pa se tako, vrlo vjerojatno, i Glamuzini otelo da najčvršći okvir njegova dnevnika čine te njezine opsesije, kao i ta važna, a gotovo nikad tematizirana priča o pokušaju dvoje ljudi da se naviknu na zajednički prostor. Ta priča uvijek je ljubavna priča, premda ljubav vrlo često stradava zato što par nije u stanju uskladiti, upjevati, uigrati vlastita bivanja u jednom prostoru. Kada bi da spava, njoj smeta svaki zvuk i smeta joj svjetlo u sobi. Za san su joj potrebni savršeni mir i tišina. On bi, međutim, da čita prije spavanja. Ne samo da je tako navikao, nego od toga živi, kao što živi od kruha i vode. Ostaviti ga bez čitanja pred spavanje bilo bi isto kao i oduzeti mu mogućnost sanjanja. Problem nije prevelik, ako mu se ne dopusti da naraste. Ali problem je, kao i većina drugih problema sa zajedničkim prostorom, takav da može biti veći i jači od svake ljubavi. Vrlo su krhke spone među ljudima, krajnje su nesigurni razlozi zbog kojih jedni druge volimo. Ili razlozi zbog kojih volimo upravo onog ili onu koje volimo. Premda bi čovjek svisnuo bez onoga s kime živi, nema te ljubavi koja bi nadjačala pravo na čitanje prije spavanja. I onda se iz dana u dan i iz večeri u večer on domišlja kako će čitati.

Ili ovo: njoj smrdi zahod. Smrdi joj baš nepodnošljivo. Očito je riječ o novogradnji. Zagrebačke novogradnje iz devedesetih i tisućitih smrde, imaju tijesna stubišta i očajno lošu zvučnu izolaciju. Stan je, inače, njegov, kupljen davno, još za onoga braka. Ona se tu uselila iz svoga podstanarstva (koje još uvijek nije otkazala), i smeta joj se ono na što se on linijom manjeg otpora i karakterističnoga balkanskog i hrvatskog sirotinjstva s vremenom navikao: pa tako i na zahod koji smrdi, i na zidove kroz koje dopire svaki susjedski šum.

Čovjek je biće mirisa. Naše su mašte, naše su svijesti, kao i ono što je ispod tih svijesti, izrazito olfaktorni. Opasno je, gadno je, po ljubav ubilački, ako neki neugodan miris, ako neki smrad povežeš za bivanje s nekim. On o tome, naravno, ne misli. Možda o tome ne misli ni ona, ali opsesivno pokušava popraviti zahod, ne bi li iz zahoda prestali izvirati smradovi. I u tim ga pokušajima pomalo zlostavlja. Socijalno zlostavljanje partnera u zajedničkom prostoru. On je strpljiv, podnosi, sve dok njoj ne uspije popraviti zahod. Lijep trenutak u knjizi. Spašavanje ljubavi.

Ali naravno da “Noćni portir” nije knjiga samo o tome. To je knjiga o književnosti, Glamuzinina ispovijest o pisanju, knjiga u kojoj on govori koje to knjige voli, u kojoj piše o svojim socijalnim kontaktima, o uredničkom poslu i o koječemu drugom… “Noćni portir” je, osim u toj lijepoj ljubavnoj priči, koja se piscu ovaj put doista otela, krajnje diskretna i suzdržana knjiga, u kojoj Glamuzina sebe svijetu pokazuje upravo onakvim kakvim bi želio da ga svijet vidi. Nije to intimni dnevnik, nego je dnevnik za javna čitanja. Namjenski i prigodno pisana knjiga. Lijep sam ti svijete, danas, kao i svakoga dana.