Večernji list - Hrvatska - Ekran

Zvonimir Tonković

Radijska osoba/emisija/podcast

-

PROFESOR TAMBURE, PČELAR I UREDNIK NA RADIO OTOČCU

Glazbeni urednik na radiju, predavač u glazbenoj školi, tamburaš, autor, predsjedni­k udruge pčelara - sve je to Zvonimir Tonković čiji glazbeni rad publika u rodnom Otočcu već jako dobro poznaje, a pred širu se javnost ohrabrio izaći s pjesmom izrazite emocije “Prosjak ljubavi”, koju je sam skladao i aranžirao. Svestrani Zvonimir prvi je tamburaš s diplomom u svijetu, a danas i mlade podučava tamburi.

Možete li nam na početku reći kako biste se predstavil­i? Vi ste dakle glazbenik, profesor tambure, radijski voditelj i pčelar? Kako uopće usklađujet­e sve obaveze?

Sve je to nekako povezano ili prožeto glazbom. Puno je lakše kada u svemu tome uživate. Mislim da mogu slobodno reći da niti jedan od navedenih poslova ne shvaćam primarno kao posao već kao strast i veliku ljubav. Tako je s glazbom, tako je i s radijskim poslom gdje sam okružen divnim ljudima. Rad s mladim tamburašim­a ima puno inspirativ­nih trenutaka, a i pčele imaju neku svoju vrlo muzikalnu priču, one su dobra terapija kada se u čovjeku nakupi svega od današnjeg stresnog načina života.

Koliko već dugo radite na Radio Otočcu i kako ste počeli raditi na radiju?

Na Hrvatskom radiju Otočac sada radim već 5. godinu. Svojedobno sam za vrijeme studentski­h dana honorarno uređivao emisiju klasične glazbe “Glazbena Odiseja”. Ravnatelji­ca Ruža Orešković nešto je tu prepoznala i u nekoliko navrata predložila da počnem raditi na radiju. Godine su prolazile, bio sam stalni zaposlenik OŠ Zrinskih i Frankopana Otočac gotovo 13 godina, a 2019. godine sam se odlučio napraviti promjenu i krenuti u nepoznato te se zaposlio na radijskoj postaji u Otočcu. I mišljenja sam da čovjek treba raditi promjene ako je to ikako moguće. Raditi jedan te isti posao 40 godina do mirovine ponekad mi se čini kao kazna.

Koje ste sve emisije dosad vodili i koje emisije radite sad?

Kako sam već spomenuo, prva emisija je bila “Glazbena Odiseja” tamo još početkom 2000ih, a danas uređujem emisiju “Dobro jutro za dobar dan” gdje stavljam naglasak na glazbu i nastojim što više kvalitetne glazbe uvrstiti u jednosatni format koji još malo začinim pokojom nagradnom igrom. Javljaju se i kolege glazbenici pa kroz emisiju koristim priliku da ih predstavim­o, pogotovo mlade snage. Rad u eteru je doista izazovan i postoji ta neka nevidljiva interakcij­a sa slušateljs­tvom. Dok vodite emisiju, momentalno možete osjetiti trenutak u kojem pogodite bilo publike, po

sebno ako ste kao voditelj u onoj dobroj, pozitivnoj zoni.

Kako ste zadovoljni slušanošću Radio Otočca? Što komentiraj­u vaši slušatelji?

Radio Otočac pokriva veliko područje. To je radio s bogatom tradicijom. Da se ne vraćam previše na te nesretne devedesete, ali tada je doista uloga Radija Otočac bila ogromna. Ljudi to cijene i dan danas, a i mi smo tim istim ljudima također zahvalni na podršci koju nam uvijek bezuvjetno pružaju. Mi smo tu da im damo ono najbolje od sebe, kako kroz informativ­ni program koji je sjajan, tako i kroz zabavni program i glazbu. Dobra glazba je možda i najbolji mamac za slušateljs­tvo. Ima još publike koja rado umjesto svih silnih modernih medija ipak uključi radio i prebaci se na ugodnu frekvencij­u ili, kako je to davno rekao jedan radijski voditelj, “na plemeniti val”.

Zanimljivo je da ste prvi tamburaš s diplomom u svijetu? Kako ste se zaljubili u tamburu i kako ste odlučili studirati tamburu?

Priča s tamburom počinje praktički od prvog trenutka kojeg se sjećam, kada je glazba u pitanju. U našoj kući se puno sviralo i pjevalo, slušala se glazba, a ja sam kao mlađi valjda još malo bolje upijao sve to skupa dok sam slušao starijeg brata kako s ocem svira gitaru. Majka je tu odigrala najveću ulogu na početku. Nije inzistiral­a da moram svirati, ali je našla način da me se, da tako kažem, upeca. Sjećam se kao danas da mi je otac prvo pokazao C-dur ljestvicu na bisernici, a djed me učio note. Tako je krenulo. Jedan od ključnih trenutaka, ne samo za moje tamburaško odrastanje, već većine tamburaša u Gackoj i okolici, je susret s Darkom Kranjčević­em. To je čovjek koji je pokrenuo nešto u nama mladima, a na mene se možda i najviše uhvatilo. Kako sam kao gimnazijal­ac počeo popuštati s ocjenama, a svirački počeo pomicati neke granice, tražili smo svi skupa način što i kako dalje. I kada sam već praktički odustao od daljnjeg glazbenog obrazovanj­a, pojavila se Visoka škola za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu. Tamo sam proveo divne četiri godine i radio s profesoric­om Nataliom Balyk. Tek tada sam shvatio koliko zapravo o glazbi ne znam, a profesoric­a Balyk, inače virtouz na domri i mandolini, bila je strašno uporna i mogu reći da je iz mene izvukla i ono što ni sam nisam znao da mogu. Činjenica da danas taj program koji sam izvodio studiraju glazbenici tamburaši na akademiji u Zagrebu i Osijeku govori tome u prilog, a diplomirao sam 2005. godine.

Već dugo nastupate, a sada ste se s pjesmom “Prosjak ljubavi” odlučili predstavit­i široj javnosti. Kako je nastala pjesma? Zanimljivo je da ste napisali glazbu, a onda ste tekst našli slučajno, na Facebooku.

Pjesma “Prosjak ljubavi” dio je mojeg autorskog rada kojim se danas bavim i to me doista čini sretnim. Glazbu sam napisao još lani, ali tekst nisam imao. Kako internet danas čini čuda, povezao sam se s tekstopisc­em Goranom Oreškoviće­m iz Petrinje koji je objavio pjesmu “Prosjak ljubavi” na svom profilu, a ja sam ostao u čudu kada sam shvatio da savršeno pristaje uz moju metriku. Goranu sam jako zahvalan jer je bio jako strpljiv s obzirom na to da sam polagano gradio pjesmu. U cijelu priču uključio sam i dvoje sjajnih ljudi iz Otočca; snimatelja Zorana Oreškovića koji se već dugo bavi ovim poslom, ali ovo nam je prva suradnja, i svestranu Lidiju Božić, koju poznajem već dugo i za koju sam smatrao da će razumjeti priču oko pjesme iako smo se oboje malo plašili te baladične atmosfere. Bez Zorana i Lidije to ne bi bilo to. Oni su onaj začin, šlag na tortu cijele ove priče i danas kada gledam spot i vidim neke kadrove sjetim se svih spontanih trenutaka u kojima smo, bez ikakvih dogovora, mislili isto. Hvala i obitelji Krmec koji su nam osigurali sjajne uvjete u maloj, pitoreskno­j kući.

Predsjedni­k ste udruge pčelara Maslačak. Kako ste zavoljeli pčele i počeli se baviti pčelarstvo­m?

Ljubav prema pčelama se jednostavn­o dogodila. Otac je predložio, a ja sam prihvatio. Počeli smo s jednom košnicom. Danas ih nemamo puno jer ne stignem, a pčele traže vremena i mirnu ruku. Za predsjedni­ka udruge pčelara Maslačak su me izabrali unatoč mom upornom odbijanju. Ali nisam imao hrabrosti odbiti sve te divne ljude koji su udrugu osnovali još davne 1982. godine i kod kojih sam osjetio da vjeruju u mene. Priznajem da sam na početku dvojio jer mi je ionako nedostajal­o vremena za sve dotadašnje obveze, međutim, nešto mi je govorilo da prihvatim. I evo me u drugoj godini mandata.

Vole li pčele glazbu, svirate li im?

Ponekad otvorim prozor koji gleda na pčelinjak i zasviram im Schubertov­u “Ave Mariju”. Zna to biti lijep trenutak. Osjete pčele i pozitivnu i negativnu energiju, probajte ući ljuti u košnicu. A glazba je samo pozitiva, tako da vjerujem da ima tu nešto.

S obzirom na to da godinama predajete tamburu, koliko je zanimanje mladih za tamburu? Ima li među vašim učenicima talenata?

Veliko je zanimanje za tamburu u Otočcu i cijeloj Gackoj, a talenata uvijek ima. Bilo ih je i prije, ima ih i danas i bit će ih. Talent ne poznaje granice. Granice postavljam­o mi sami u svojim glavama. Volio bih da nas se drugačije učilo u nekim stvarima, ali što je, tu je. Na nama je danas da toj djeci damo sve najbolje od sebe, a djeca će tada vratiti još više. I ta djeca će jednoga dana učiti neku drugu djecu, zato je važno sijati dobro sjeme.

Koji su vam daljnji planovi u glazbenoj karijeri? Slijede li nove pjesme, hoće li biti i koncerata?

Svakako ću kroz određeno vrijeme morati skupiti sve te pjesme koje sam do sada snimio i “urezati” na nosač zvuka. Još se učim produkciji zato malo odgađam sve to. Nova pjesma je već u nastanku i imat će malo više dalmatinsk­og prizvuka jer jako volim dalmatinsk­u pismu. A za nastupe se toliko ne brinem. Dok god imam energije, znam da će ih biti. A osjećam da imam. Do kuda sežu moji limiti, ne znam, nastojim više ne razmišljat­i. Kao mlad sam se dosta opterećiva­o time. I u tom glazbenom životu treba imati dozu mjere, pa i neozbiljno­sti. Inače me prati glas da sam neozbiljan, a ja odgovorim “da li bi ozbiljan čovjek radio toliko stvari u životu”. Nisam siguran.

 ?? ??
 ?? ?? “Ponekad otvorim prozor koji gleda na pčelinjak i zasviram im Schubertov­u ‘Ave Mariju’. Zna to biti lijep trenutak”, kaže Zvonimir
“Ponekad otvorim prozor koji gleda na pčelinjak i zasviram im Schubertov­u ‘Ave Mariju’. Zna to biti lijep trenutak”, kaže Zvonimir
 ?? ?? Zanimljivo je i da je prvi tamburaš s diplomom u svijetu
Zanimljivo je i da je prvi tamburaš s diplomom u svijetu

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia