Marina Čapalija: I lito i svitlo,

Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Trogir 2021.

Do nekih knjiga u nas dolazimo tako što ih kupimo u knjižarama. Druge ćemo, možda, posuditi u knjižnicama. Postoje, međutim, i one treće knjige, koje bivaju regularno objavljene, registrirane u indeksima za to nadležne nacionalne biblioteke, s ispravno označenom cijenom na stražnjoj strani korica, ali do njih možemo doći samo slučajno, tako što nama ih netko utrapi ili što ih sami nađemo negdje izvan knjižara i knjižnica, a zatim ih od duga vremena otvorima. Takve knjige izlaze u kulturnim institucijama od nacionalne važnosti, u ad hoc nakladama kojekakvih općinskih i županijskih komiteta, u izdanjima preostalih velikih poduzeća, dragovoljačkih, iseljeničkih, useljeničkih, filatelističkih ili numizmatičkih udruga. Tradicija takvog nakladništva vrlo je stara, utemeljena je u neka davna socijalistička doba, ili još prije toga, a povezana je s jednom drugom specifično hrvatskom tradicijom: odumiranjem knjižara, koje je započelo s padom Berlinskog zida i uspostavom nezavisne hrvatske države.

Tada su u nas nestale knjižare u kojima se prodaju i izdanja malih, anonimnih ili nepostojećih izdavača. Nestale su knjižare - kakva je, recimo, bila knjižara Mladosti na Cvjetnom trgu - u kojima su se prodavale sve knjige i svi književni časopisi, ili koje su, barem, težile za takvim knjižarskim idealom. U dućanima koji se danas u Hrvatskoj i u Zagrebu nazivaju knjižarama, prodaju se, u najboljem slučaju, izdanja nekoliko najvećih ili najmarkantnijih zagrebačkih nakladnika, ili većinom izdanja samo onog nakladnika čije se ime upisalo u naziv knjižare. Knjigu “I lito i svitlo” splitske pjesnikinje Marine Čapalije (1965.) nećete naći niujednoj knjižari. U skladu s tim, njezino ime nećete čuti pri nemuštim HRT-ovskim nabrajanjima najznačajnijih živih hrvatskih pjesnika. Vjerojatno će je spomenuti samo pri nizanju imena dijalektalnih, čakavskih pisaca, ali kako je u tom spominjanju obavezni višak folklornih motiva i nagnuća, ako se stvarno zanimate za hrvatsko pjesništvo, za Marinu Čapaliju nećete čuti. Pritom, to što nećete, nema ama baš nikakve veze s pjesništvom. Ima samo s nakladništvom i knjižarstvom. Rodom s Velog Drvenika, studirala hrvatski jezik i književnost u Zadru, radi u Splitu, Marina Čapalija niti piše striktno na čakavici, niti je folklorna, zavičajna pjesnikinja. Jedna je od ozbiljnijih - ako ne i najozbiljnija… - versifikatorica u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ali o tome ćemo budemo li imali volje i pisati o jednoj njezinoj knjizi koja je izašla poslije knjige “I lito i svitlo”…

Ovo je knjiga od četiri ciklusa: tri po dvanaest i jedan od deset pjesama. Prvi je ciklus pisan na književnoj štokavici, preostala tri su, mahom čakavska, ili izmiješana. Ali premda je riječ o dva različita jezika - koji su jedan drugom dijalekti, a ne jedan drugom podložni - kod Marine Čapalije stvar djeluje cjelovito: jedan jezik je za jedno, drugi je za drugo. Recimo da je jedan jezik komentatora, a drugi jezik je šamana. Kod ove pjesnikinje nema, međutim, razlike u unutarnjem intenzitetu doživljaja, niti u intenzitetu jezika, tako da čitatelj - koliko god mu čakavski nije jednako materinji kao štokavski - katkad i ne primijeti na kojem jeziku je koja pjesma.

Recimo, pjesma “Toga smo jutra nas tri”: “Toga smo jutra nas tri/ Išli brat masline/ Vas dvoje/ Kojih ni/ I ja/ Toga smo dana nas tri/ Išli/ I pobrali/ Nas tri/ Ja/ I vas dvoje kojih ni”. Iz daljine sluti se Pupačić “Tri moja brata i ja”, ali u toj slutnji samo je dobro. Tako se i piše, noseći u sebi melodije i ritmove već napisanog. U pjesmi stoji posveta, gotovo samorazumljiva, Materi i ocu. Pjesma je kratka, ali u vremenu zamantana, jer čitatelju ostaje da se u pjesmi kreće između dva vremena. Između branja maslina u kojem su ja i vas dvoje kojih ni, dakle ja koje bere masline, s mišlju na njih dvoje kojih ni; i sjećanja na branje maslina u kojemu su ja i vas dvoje kojih više ni, premda vas je bilo dok su se masline brale. Zapravo, u pjesmi su dvije berbe. U malenoj pjesmi više je događaja nego u epu.

Ili pjesma “XXX”, za Elku, Rosi i Angelinu, koja će ovako: “Negdje na Dobrudži/ je zemlja i rt i more/// daleko od mirisa ruža/ daleko od jutarnje rose/ s lijepoga rta Kaliakra/ četrdeset spletenih ženskih kosa/ skače/ u more tone/ iz mora za nevremena/ crno vijore/// i zemlja je crna, zlatna, dobra, Dobrotica/ je njezina vladarica/ zemlja Skita što skita/ (valjda zbog imena)/ od naroda do naroda/ bez da itko išta pita/ zemlja skitača/ gusara i lutalica/// za koju umiru djevice/ i sveci/ za kojom tuže rusalke/ i žreci”. Može biti da se svega u ovoj pjesmi dogodi, unutar njezine kultivirane versifikacije, unutar svijeta čiji jedan kraj drži Ivan Slamnig, a drugi Anka Žagar, a može biti i da je u njoj samo okvir, samo slutnja neke strašne legende, kakve na svim morima postoje, svejedno je li more Crno ili je more bijelo, i obično su u tim legendama neke žene, šesnaest lavandera ili četrdeset spletenih ženski kosa, to je zapravo isto. I nesreća je ono što stvara bliskost.

Marinu Čapaliju, važno je i to reći, ne poznajem. Jer ako bi se u našim novinama, ili na stranicama knjiga, pojavile kritike, izvještaji, prikazi tih knjiga koje nikada neće doći u knjižare, znalo bi se da je prikazivač, onaj koji anonimnog pjesnika i njegove pjesme iznosi na vrh brda, tamo gdje je televizijski i radijski repetitor, pjesnikov prijatelj, rod, poznanik. Ili mu je pjesnik pedijatar, odvjetnik, vrtlar. Meni Marina Čapalija doista nije ništa, osim što mi je pjesnikinja. I slučaj pronalaska njezine knjige smatram dobrim po sebe.