U Hrvatskoj i Sloveniji institucije nisu institucije, bitni su pojedinci koji su im na čelu
NOVINAR STAROG KOVA I JEDNO OD NAJBOLJIH NOVINARSKIH PERA DANAS GOVORI O DOGAĐAJIMA KOJIMA JE SVJEDOČIO, TEMAMA KOJE POZNAJE I LJUDIMA KOJE JE SUSREO
Kada je o novinarima i novinarstvu riječ, trebalo bi izbjegavati superlative. Pa ipak, ponekad moramo napraviti iznimku. Sigurno nećemo pogriješiti ako slovenskog novinara Ervina Hladnika Milharčiča proglasimo jednim od najboljih novinara naše generacije. Potpisnik ovih redaka ne poznaje nikoga tko s tolikom lakoćom i jednostavnošću kaže tako puno, kako u pogledu znanja i upućenosti tako i po humanizmu i empatiji koji progovaraju iz svih njegovih tekstova. Svoj novinarski put počeo je na Radio Študentu i Mladini, nakon čega prelazi u Delo. Izvještavao je s Kosova osamdesetih, a kao ratni reporter prošao je Vukovar, Mostar i Sarajevo. Bio je dopisnik Dela s Bliskog istoka, najprije u Kairu, a zatim u Jeruzalemu. Bio je dopisnik i iz Sjedinjenih Država. Iz Dela potom odlazi u Dnevnik, u kojem je i danas.
Ervin Hladnik Milharčič novinar je starog kova. Proputovao je cijeli svijet. I u vrijeme prevlasti virtualne stvarnosti on preferira neposredan uvid i osobni dojam. Piše o događajima kojima je svjedočio, temama i problemima koje poznaje, o ljudima koje je susreo. Prvi dan ruske invazije na Ukrajinu zatekao ga je u Kijevu. U trenutku kad smo se čuli zbog ovog intervjua bio je u talijanskom Monfalconeu, u kojem je radio reportažu o migrantima iz Bangladeša koji su zbog rada u tamošnjem brodogradilištu u velikom broju pristigli u taj grad. Rođen je u blizini, u Novoj Gorici, na nekadašnjoj granici dvaju svjetova.
Hoće li Slovenija uskoro doista priznati Palestinu, kao što se ovih dana uvelike najavljuje? Sjećam se da se o tome dosta govorilo i prije nekoliko godina, za vrijeme Cerarove vlade, ali tada je priča o tome naprasno okončana.
Teško je reći kako će ova priča sada završiti. Vladajuće stranke u više su navrata naglašavale potrebu priznanja Palestine, Ljevica bezrezervno, a Socijalni demokrati s vremena na vrijeme. Za to postoji nekoliko razloga. Jedan je naslijeđeno javno mnijenje prema kojem su Palestinci još od sedamdesetih u Sloveniji shvaćeni kao žrtve. Većina u Sloveniji zbog toga smatra da za Palestince treba nešto napraviti, a to je priznanje Palestine. Međutim, tu se odmah pojavljuju problemi. Koliko znam, ministarstvo vanjskih poslova ima spremnu svu dokumentaciju za priznanje i diplomatske garancije da to neće imati devastirajuće konsekvence, ali vlada je skeptična. Iako 140 od 193 zemlje svijeta priznaje Palestinu, samo je nekoliko europskih zemalja u toj skupini.
Od zapadnih europskih zemalja to je samo Švedska, uz većinu istočnoeuropskih članica EU, ali one su priznanje naslijedile još iz vremena komunizma.
U njihovu slučaju zapravo je riječ o uvjetnom priznanju. Kad se u Sloveniji otvori rasprava o tome, odmah se pojavi strah da će Slovenija tim potezom narušiti odnose s EU, NATO-om, SAD-om i Izraelom. Slovenska desnica uvjerava da će se u slučaju priznanja Sloveniji nešto
strašno dogoditi, da će nas isključiti iz NATO-a i staviti na popis zemalja koje podržavaju teroriste. Međutim, sada je Slovenija kao nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a u posebnoj situaciji. U kampanji za mjesto u VS-u afričkim, bliskoistočnim i južnoameričkim zemljama obećala je da će imati razumijevanja za njihove interese i stavove uvjeravajući ih da će u Sloveniji imati saveznicu u VS-u. Priznanje Palestine jedan je od dugova Slovenije prema tim zemljama globalnog Juga. Zato sada postoji najviše izgleda da se priznanje zaista i dogodi. Priznanje Palestine i njezin prijam u UN povećali bi diplomatsku moć palestinske strane prema Izraelu. Slovenija možda ne može napraviti puno na vojnom ili gospodarskom, ali može na političkom planu. U Europi postoji strah od Izraela na bezbroj razina, a Slovenija u tom pogledu možda ima malo slobodnije ruke od drugih.
Može li se govoriti o tradiciji autonomnog djelovanja slovenske vanjske politike? Sjećam se one hrabre inicijative pokojnog predsjednika Drnovšeka u vezi s Darfurom, premda je zbog interesa velikih sila bila osuđena na propast. U hrvatskom slučaju takva autonomnost ne postoji ni u naznakama.
Slovenija se pridružila Europskoj uniji s razvijenom tradicijom otpora centralizmu bivše zajedničke države i diktatu politike iz centra. Slovenija je vjerovala da su te vrijednosti i europske vrijednosti, a onda se suočila s činjenicom da je uvjet za ulazak u EU i ulazak u NATO. Tada je počela slovenska rasprava o NATO-u, a na kraju je prevladalo uvjerenje da se moramo pridružiti i NATO-u, iako naš primarni interes nije bio NATO, nego EU. Ta je dilema, međutim, ostala. U Sloveniji se uvijek nađu snage koje uvjeravaju da mi ne trebamo nikoga i da možemo sami, ali na kraju uvijek prevlada politički pragmatizam. Mislim da Slovenija ima problem s razumijevanjem koncepta vlastite sigurnosti.
Zašto su Slovenci toliko protiv NATO-a? Slabiju potporu NATO uživa samo u Crnoj Gori. Čini se da je zbog rata u Ukrajini NATO-u svugdje povećan ugled osim u Sloveniji. Je li možda problem u ukorijenjenom antiamerikanizmu?
Slovenija je iznimno polarizirana zemlja. Na jednoj je strani kompaktan desni blok koji predvodi Janez Janša kao jedan od simbola ove države, a na drugoj je strani prilično fragmentiran liberalno-lijevi blok. Iako se mogu tražiti dubinski razlozi takvog stanja, mislim da tu stvar zapravo funkcionira mehanički. Ako je Janša za NATO, onda smo mi protiv.
To počiva na uvjerenju ljevice da ništa što zagovara Janša ne može biti dobro za Sloveniju, zar ne?
Tako je. Ako je Janša za Ukrajinu, onda su na lijevoj strani uvjereni da je Ukrajina problem. Ta je dinamika simpatična, ali je repetitivna. Ozbiljni problemi tako se banaliziraju i svode na pitanje tko je za koga. A kako je desnica oduševljena politikom Izraela, onda je logično da će liberalna ljevica imati više razumijevanja za Palestince nego što bi ga inače imala.
Slovenija je određenu autonomiju iskazivala i nakon ruske aneksije Krima, uporno održavajući dobre odnose s Rusijom. Slovenija je u to vrijeme uporno odbijala provoditi diplomatsku izolaciju Rusije, a ruski čelnici i tada su posjećivali Sloveniju.
I Putin i Bush sreli su se u Sloveniji. I za jednog i za drugog Slovenija je bila prihvatljiva. Ovdje nikad nije bilo baze NATO-a, kao ni ruske baze. Kada se radi o Rusiji, Sloveniji su bili primarni gospodarski interesi. Slovenska farmaceutska industrija ima velike poslove u Rusiji i šef diplomacije Karl Erjavec tada je govorio da ako Njemačka ne želi raditi protiv svojih interesa, onda ni Slovenija ne može postupati drukčije. Premda Slovenija nikad nije bila osobito povezana s Rusijom, ovdje postoji određena atmosfera razumijevanja za ruske stavove, koja je meni, doduše, potpuno nerazumljiva. Možda je tu doista riječ o određenoj autonomiji. Slovenija je sposobna glasati za članstvo Palestine u UN-u, premda to nije europska politika. Slovenija je tu doista spremna ići svojim putem, što je odmak od devedesetih, kada je Slovenija o vanjskopolitičkim temama uvijek imala isti stav kao i EU. Mislim da je Slovenija time dosegnula stupanj autonomije što ga imaju gotovo sve europske države.
Hrvatska diplomacija u tom je pogledu bitno suzdržanija. Ona je otprilike tamo gdje je slovenska diplomacija bila devedesetih. Uvijek najprije čeka što će reći Bruxelles.
Imam dojam da je hrvatska diplomacija uspješna u ostvarivanju svojih ciljeva. Jedini ozbiljan spor Slovenija i Hrvatska imaju oko granice i mislim da je hrvatska diplomacija u vrijeme arbitraže briljantno blokirala sve ideje Slovenije da će preko međunarodnih pravnih mehanizama riješiti problem. Dan uoči objave arbitražne presude tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu mi je rekla da ta odluka za Hrvatsku ne postoji. Zbog diplomatske aktivnosti Hrvatske svim europskim zemljama tada je bilo jasno da je presuda zapravo prazna i da je Hrvatska ne priznaje. U obrani svojih realnih interesa hrvatska diplomacija bila je puno uspješnija od slovenske.
Kako objasniti ravnodušnost kojom svijet promatra pokolj i odmazdu nad civilima u Gazi? Čini mi se da se u tom pogledu možda najviše osramotila upravo Europska unija. Od Sjedinjenih Država i nije se moglo očekivati puno, ali Europa je ipak bila glasnija u zagovaranju prava Palestinaca i rješenja s dvije države.
Kad je o tome riječ, ipak sam nešto stroži. Smatram da je EU aktivan partner i saveznik Izraela u njegovoj teritorijalnoj ekspanziji. EU ima razumijevanje za gledište prema kojem se Izrael teritorijalno mora protezati najmanje od Mediterana do rijeke Jordan. Pritom je politika Unije krajnje apsurdna. Europske zemlje prodaju Izraelu oružje kojim Izrael uništava Gazu, a zatim Unija iz svojih fondova financira rekonstrukciju Gaze. To se ciklički ponavlja već dva desetljeća. Ovdje se ne radi samo o pritisku SAD-a. Tu je Njemačka, koja je zbog povijesnog duga prema Izraelu slijepa za realnu situaciju i ne može voditi drukčiju politiku. Njemačka kao najveća i najutjecajnija članica EU zapravo vodi politiku cijele Unije prema Izraelu. Nama je to još teže promatrati. Mi smo već doživjeli jedan genocid, onaj u Srebrenici, a gledali smo i Vukovar 1991. godine. Mislim da je Vukovar slična priča kao i Palestina. Bio sam u Vukovaru 1991. s Ivom Štandekerom i nisam mogao vjerovati da se to doista događa. Pitao sam se kako je to uopće moguće. Pred našim očima ubijali su jedan grad, a nas je spasilo jedino to što smo mislili da smo besmrtni. I onda smo se na to naviknuli. Europa nema snage to zaustaviti. Iako u Europi postoji dosta onih koji smatraju da ovo što se radi Palestincima nije u redu, pa i među diplomatima, Izrael je saveznik Zapada i tu se radi o strateškom interesu Zapada, s obzirom na to da Izrael na Bliskom istoku u interpretaciji EU brani interese Zapada. Mislim da Unija u tome griješi, ali ja o tome ne odlučujem. Kombinacija ekonomskih i političkih interesa determinira takvu politiku EU na Bliskom istoku.
Što će onda uopće značiti ako Slovenija i još nekoliko članica EU formalno priznaju Palestinu? Nije li riječ samo o simboličnoj gesti?
Isto sam pitanje postavio palestinskom veleposlaniku Salahu Abdelu Šafiju i zamjenici ministra vanjskih poslova Amal Jadou. Objasnili su mi zašto priznanje ipak nije samo simbolična gesta. Ako Palestina bude priznata kao država i ako postane članica UN-a sa svim pravima, onda će Palestinci moći prema Izraelu nastupati kao država, a ne samo kao narod. Palestinci sada nastupaju prema državi Izraelu sa svim njezinim državnim institucijama i međunarodnim vezama samo kao narod. Ako i Palestinci dobiju mjesto u međunarodnim institucijama, onda će u tim institucijama i pred međunarodnim sudovima moći bolje braniti svoje interese. Mislim da je to točno. Priznanje Palestine nije samo simboličan čin. Time Palestina dolazi na popis država. Slovenija je bila u sličnoj situaciji zato što ni ona prije osamostaljenja nikad nije bila država. Hrvatska je po tome u ipak nešto drukčijem položaju, s obzirom na to da je u prošlosti Hrvatska ipak bila država, nešto kompliciranija, doduše, ali ipak država. Slovenija možda i zbog toga ima više razumijevanja za Palestinu.
Ako uzmemo u obzir situaciju na okupiranim palestinskim područjima, koja su potpuno prošarana nelegalnim izraelskim naseljima, priznanje stiže prekasno. Riječ je o izraelskom sustavnom višedesetljetnom planu onemogućavanja plana rješenja s dvije države.
To je Netanyahuov program od prvog dolaska na vlast 1996. – onemogućavanje palestinske države na teritoriju što ga Izraelci smatraju svojim povijesnim teritorijem. Tu politiku Izrael odonda provodi eksplicitno, bez izrazitijeg protivljenja SAD-a i EU. Priča o dvije države samo je retorika. Sada više nije pitanje ima li na tom području mjesta za dvije države, evidentno je da nema. Sada je pravo pitanje ima li mjesta i za jednu državu. Može li u toj situaciji uopće funkcionirati država u kojoj Izraelci gotovo šest milijuna Palestinaca – više od dva milijuna u Gazi, tri milijuna na Zapadnoj obali i više od pola milijuna u Izraelu – drže kao taoce? Izrael je definiran kao židovska država, ali tamo živi još jedan narod. U takvoj situaciji politika genocida ostaje jedino rješenje. I sad, to da EU na to pristaje, to jest začuđujuće, ali nije začuđujuće za SAD, koji svoj identitet temelji na migracijama. Europa se pričama o dvije države samoobmanjuje. Kada bi Palestinci dobili državu, barem u egzilu, imali bi pravo i na samoobranu, budući da u ovom trenutku na tom prostoru pravo na samoobranu ima samo Izrael, a sve ostalo je terorizam. U tom se slučaju otvara mogućnost samoobrane koja se ne temelji samo na bacanju kamenja i sporadičnim paravojnim akcijama. Zbog toga tu ideju odbacuju SAD i većina EU, jer ne žele imati posla s Palestincima koji imaju pravo na samoobranu.
Ni susjedne arapske države, unatoč sukobima s Izraelom, nisu nimalo naklonjene palestinskoj državi. I one Palestinu također smatraju dijelom svog povijesnog teritorija, zar ne?
Arapske države nisu saveznice Palestinaca. Njihova retorika malo je drukčija, ali njihovi interesi su različiti. Tako su dobri odnosi s Izraelom u interesu Saudijske Arabije, budući da to onda znači i dobre odnose sa SADom i Europom. Nijedna arapska država nije razvijena demokracija i sve su ili diktature ili apsolutne monarhije. Svima je u interesu stabilnost, a Palestinci su kao politički najrazvijeniji dio arapskog svijeta za tamošnje diktature uvijek bili opasnost. Palestinci zato ne mogu računati na pomoć Arapa. Nitko ne želi probleme s Izraelom, koji je jedina nuklearna sila na tom području.
Govori se da bi i Iran uskoro mogao postati nuklearna sila.
To ćemo tek vidjeti. Već se godinama govori da su Iranci pri kraju izrade svoje prve nuklearne bombe. Mislim da to ima istu funkciju kao i svojedobno Sadamovo oružje za masovno uništenje. To je alibi za napad na Iran. Premda nema neku silnu vojnu moć, Iran je jedina država koja se efektivno odupire izraelskom monopolu u sigurnosnim pitanjima Bliskog istoka.
Treba li se plašiti nove destabilizacije zapadnog Balkana? Od početka opće invazije na Ukrajinu stalno se spominje mogućnost otvaranja nove fronte na Balkanu.
Mislim da u tom pogledu ipak moramo biti malo pametniji od promatrača izvana. Nema nikakvih indicija da će se ukrajinski rat proširiti i na druge države. Time se samo podiže napetost i otežava razumijevanje našeg problema. Nedavno sam autom u dva tjedna proputovao cijeli Balkan. Putovao sam Jadranskom magistralom, od Grčke i Albanije na jugu pa sve do Hrvatske i Slovenije, pokušavajući shvatiti u čemu je problem Balkana. Došao sam do istog zaključka kao i makedonski analitičar i diplomat Arsim Zekolli, koji je jedno vrijeme bio predstavnik Makedonije pri UN-u, s kojim sam razgovarao tijekom putovanja. On kaže da postoji Srbija, središnja država Balkana, koja je ujedno i glavni problem. Srbija od raspada Jugoslavije države oko sebe ne shvaća kao stalne tvorevine. Državnost Makedonije, Crne Gore, BiH, uvjetno možda čak i Hrvatske, premda je ona u drukčijoj situaciji, samo je privremena i prolazna. Srbija samo sebe doživljava trajno i neprolazno, a sve ostale kao prolazne. Politika Srbije temelji se na ideji da će Kosovo prije ili kasnije ponovno postati srpsko, da će Makedonija biti oslonjena na Srbiju, da je Crna Gora praktički već dio Srbije i da Srbija već ima i svoju državu u BiH. Srbija, naravno, radi na realizaciji te politike. Međutim, Srbija se s tim ne žuri i ne srlja u neki novi rat. Ideja je da će doći do erozije državnosti susjednih država, sve dok se ne pojavi potreba da netko na tom području uvede red, kada nastupa Srbija, za što će EU imati puno razumijevanje.
Bi li ruska pobjeda u Ukrajini ubrzala taj proces?
Promjena granica na Balkanu sada nije u interesu SAD-a. Ali ako u SAD-u zaključe da im je svejedno, onda je to moguće. Pitanje je i postoji li potreba da do toga dođe nasilnim putem. Mislim da možda i ne postoji. Postupna erozija suverenosti i za Srbiju je apsolutno dovoljna, pa čak i status quo. Ne vidim razloga za još jedan rat na Balkanu, ali dodajem i da sam se u tom pogledu više puta prevario.
Činjenica je, međutim, da se Srbija ne može pomiriti sa svojim granicama.
To mi je bilo jasno još početkom devedesetih, kada su me Srbi zaustavili na nekom checkpointu kod Vukovara tvrdeći da je to Srbija. I onda sam ih pomirljivo upitao do gdje je Srbija, oni su se počeli nabacivati hrvatskim gradovima sve dok jedan od njih nije rekao: “Ma budale, Srbija je do tamo gdje mi dođemo.” To je ideja svake države s imperijalnim ambicijama. To isto danas radi Putin u Ukrajini. Srbi trenutačne granice doživljavaju kao neprirodne i nepravedne zato što ih razdvajaju od Srba u susjednim zemljama. Ali ne mislim da Srbi zbog toga pripremaju invaziju na neku od njih.
Najava da će Vučić kupiti francuske avione, Rafale, ipak ukazuje na zaokret prema Europi. Avioni se kupuju samo od dugoročnih saveznica, zar ne?
Točno, ali mislim i da EU ima puno veći utjecaj na Srbiju nego Rusija. Nestabilnost na Balkanu determinirana je svojedobnom odlukom EU da neće integrirati Tursku u EU. U to vrijeme o tome sam razgovarao s tadašnjim turskim šefom diplomacije Ahmetom Davutogluom, koji mi je kazao da Europa kao kontinent ima dvije mogućnosti. Može primiti Tursku kao članicu, što onda znači i integraciju 80 milijuna muslimana, ali time dobiva mogućnost da svoju zastavu stavi na granice Sirije, Iraka i Irana i da ih kao velika kontinentalna snaga upozori da im slučajno ne bi palo na pamet poduzeti nešto protiv Europe. Ali u tom bi slučaju Europa morala voditi politiku velike sile i tada bi Balkan bio minoran problem. Druga je mogućnost bila da ne primi
Promjena granica na Balkanu nije u interesu SAD-a, ali ako im postane svejedno, onda je moguća
Tursku i da se ne suoči s tim problemima, što onda znači da će se Europa zauvijek baviti unutarnjim problemima, poput Balkana. Mislim da se to i dogodilo. Europa je odbacila mogućnost da bude velika sila zato što za to nije imala snage i sada je primorana baviti se svojim unutarnjim kontradikcijama. Balkan je jedna od njih. Mislim da je upravo to iskoristio i Putin, koji je došao do zaključka da Europa nema snage da mu se suprotstavi kao kontinent.
Europom kruži bauk Trumpova povratka u Bijelu kuću, a isto tako Europa u posljednjih osam godina nije ništa napravila da se oslobodi sigurnosne i strateške ovisnosti o Americi.
Mislim da se Europa nije dovoljno uplašila Trumpa i da ga nitko nije ozbiljno shvatio. Europa nije shvatila da je on glas velikog dijela američkog biračkog tijela. Za Europu, koja je od 1945. svoju sigurnost predala u ruke Amerikancima, to je stvarno čudno. Europa nije uočila da se u Americi pojavio velik dio biračkog tijela koji u predstavničkoj demokraciji više ne vidi jamca svog blagostanja i zato traži autoritarniju vlast. Europa čeka 5. studenoga da vidi kakav će biti rezultat izbora i onda će se mobilizirati, iako će tada biti prekasno.
Hrvatska je imala možda najneobičnije izbore otkako ima demokratske izbore. Predsjednik države odlučio se kandidirati za premijera ne odričući se predsjedničke funkcije. Postoji li sličan primjer u svijetu?
On nije prvi predsjednik koji je dobio tu ideju. Prije njega to je napravio Putin, s tom razlikom da su se u Rusiji Putin i Medvedev dogovorili da će zamijeniti fotelje. Iz Slovenije je malo teže razumjeti Hrvatsku zato što je Slovenija malo drukčije konstituirana od Hrvatske. Kada je bilo jasno da će za prvog predsjednika Slovenije biti izabran Milan Kučan, desnica koja je tada bila na vlasti predsjednika je pretvorila u simboličnu figuru. Hrvatska je zbog Tuđmana dobila polupredsjednički sustav. Predsjednik u Sloveniji nema nikakvu vlast, a u Hrvatskoj je to ipak malo drukčije. Iz naše perspektive Milanović radi nešto nemoguće. Zbog toga kod vas jako puno ovisi o osobnostima.
Takav je i sukob našeg predsjednika i premijera. Kako on izgleda iz slovenske perspektive? I slovenska politička scena opterećena je žestokim personalnim sukobima, poput sukoba Janše i Kučana ili svojedobnog sukoba Janše i Drnovšeka, ali ti sukobi ni izdaleka nisu bili ovako brutalni i necivilizirani kao sukob Milanovića i Plenkovića.
I kod vas i kod nas političari se svađaju kao ljudi, a ne kao političari. Kada je osamdesetih umro tajnik talijanskih komunista Enrico Berlinguer, na njegov ispraćaj došao je šef talijanskih neofašista Giorgio Almirante, premda se desetljećima žestoko sukobljavao s Berlinguerom. To je nešto što je u Sloveniji teško zamislivo.
I u Hrvatskoj je slično.
Mislim da ipak moramo imati malo razumijevanja za naše države. Naše su države mlade. Kod nas institucije nisu institucije, nego su bitni pojedinci koji su im na čelu. Za Stanu Dolanca govorilo se da je svejedno je li ministar unutarnjih poslova ili šef sindikata. Tamo gdje je on, tamo je bila i vlast. Funkcija je manje relevantna od onog tko je obavlja.
ce, većina Britanaca danas misli da je vjerojatno da će idući svjetski rat izbiti u idućih pet do deset godina. Prema anketi koju je provela tvrtka YouGov, čak 53% stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva složilo se s tom tezom. U Njemačkoj su u siječnju procurili dokumenti koji pokazuju da se ta zemlja sprema na mogućnost da Rusija napadne NATO 2025. godine. Švedska je vlada svoje građane pozvala na to da se pripreme za rat. Sve to pokazuje koja je razina anksioznosti u zapadnim, najbogatijim društvima.
Bivši hrvatski ministar i veleposlanik, a danas geopolitički komentator, Božo Kovačević smatra da su strepnje opravdane.
– Nekoliko je žarišta sukoba i ako bi se istodobno sva rasplamsala, to bi doista moglo dovesti do trećeg svjetskog rata. Referiram se na situaciju u Europi, odnosno Ukrajini, eskalaciju na Bliskom istoku, kao i sve napetije odnose Zapada i Kine na Pacifiku. Pritom svjedočimo povećanim izdvajanjima za naoružanje na svim stranama. Sve to zajedno može dovesti do željenog ili neželjenog ratnog sukoba širih razmjera – govori Kovačević koji smatra da je na Bliskom istoku očito da Netanyahu želi izazvati širi regionalni sukob ne bi li primorao Sjedinjene Države da uđu u izravni rat s Iranom. Cilj Izraela eliminirati je Iran kao stalnu prijetnju svojoj sigurnosti, ali rat Amerike protiv Irana mogao bi imati znatno šire posljedice, vjeruje Kovačević.
U međunarodnoj areni zaista se događaju dva istodobna procesa koja mogu zabrinuti analitičare, ali i ljude diljem svijeta – utrka u konvencionalnom naoružanju te potencijalna, iako još ne i definitivna utrka povećanja nuklearnih arsenala. Europske su države u posljednjih pet godina, od 2019. do 2023., uvezle dvostruko više oružja nego u petogodišnjem intervalu prije toga, izvijestio je švedski Istraživački institut za međunarodni mir (SIPRI), a očekivano – najveći je uvoznik oružja na Starom kontinentu postala Ukrajina. Zanimljiv je podatak u tom kontekstu da je Francuska premašila Rusiju, i postala drugi najveći izvoznik oružja na svijetu, dok je SAD još uvijek uvjerljivo prvi. Ne samo da je prvi, SAD je još posljednjih godina povećao svoju dominaciju u međunarodnoj prodaji oružja.
Osim pušaka, raketa, dronova i tenkova, svijet sve više govori i o nuklearnim bombama. Nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu, raznorazni ruski dužnosnici prijetili su lansiranjem najrazornijeg tipa bombe, da bi zatim neki drugi dužnosnici rekli da Moskva sigurno neće koristiti to oružje. No, u pozadini nuklearnog odnosa Rusije i SAD-a, na kojem su počivali i odnosi u hladnom ratu, treća je velika sila odlučila znatno povećati svoj arsenal. Naime, Kina planira udvostručiti broj svojih nuklearnih bombi, na tisuću, do kraja desetljeća, a zemlja usto gradi i infrastrukturu za ove potrebe. To tvrdi Washington, dok se Peking ne izjašnjava, a sve je to važno i zbog budućnosti pregovora o ograničavanju tog tipa oružja. Naime, prošla je već godina dana otkad je Putin “suspendirao sudjelovanje” u Novom START-u, glavnom sporazumu koji su SAD i Rusija zaključili kako bi ograničili broj razmještenih bojevih glava. Sporazum je, nekako, još na snazi, barem njegove odredbe o maksimalnom broju razmještenih bombi koji obje zemlje navodno još uvijek poštuju. No, u to danas možemo biti manje sigurni jer SAD i Rusija više ne dozvoljavaju specijalnim inspekcijama druge strane da proučavaju arsenal jedna drugoj. Do početka rata u Ukrajini taj je kompliciran proces funkcionirao – Rusija je tvrdila, na temelju nalaza spomenutih inspekcija, da se SAD pridržava odredbi sporazuma, kao i obrnuto. No, nakon povećanja tenzija između Washingtona i Moskve, ti su procesi prekinuti, a Rusija je ustvrdila da će suspendirati sudjelovanje u sporazumu koji ističe 2026. godine. Nije jasno što će biti nakon što on istekne, a neki predlažu da i Kina bude obuhvaćena eventualno novim sklopljenim sporazumom. Prema trenutačnom omjeru snaga, SAD i Rusija imaju deseterostruko veći arsenal nuklearnog oružja od Kine, pa je pitanje hoće li Peking pristati. Kina je, zasad, napravila jedan ohrabrujući korak – u veljači je pozvala sve zemlje s najvećim arsenalima nuklearnog oružja, dakle prije svega SAD i Rusiju, da zajedno s Pekingom sklope sporazum kojim će se te države obvezati da neće prve koristiti nuklearno oružje te da će mu pribjeći samo ako same budu napadnute atomskim oružjem. Kina je jedina zemlja od devet nuklearnih sila koja slijedi službenu politiku da neće prva napasti neprijatelja nuklearnom bombom. Pitanje je hoće li Moskva i Washington uopće ozbiljno razmotriti taj prijedlog.
Sve se više na međunarodnoj sceni govori o neformalnom “savezu” Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje kojima je interes promijeniti međunarodni poredak. Od te četiri zemlje, Rusija je izravno uključena u rat u Ukrajini, Iran je napao Izrael, i potpuno je nepredvidivo kako će se situacija dalje razvijati, dok je i dalje potencijalno najopasnije mjesto na svijetu Tajvan oko kojeg bi se potencijalno, i zastrašujuće, izravno mogle sukobiti vojske Kine i SAD-a.
– Zajedničko je ovim zemljama to da su protiv Amerike. Među njima postoje neke sličnosti, ali i razlike. Sličnost je da su sve autokratski režimi. Kad se govori da žele promijeniti sustav međunarodnih odnosa, Kina i Rusija žele da Ujedinjene nacije budu ključna organizacija za kolektivnu sigurnost, i da se poštuju pravila UN-a. S druge strane, SAD-u UN više nije prikladan okvir za održavanje hegemonije jer Kina i Rusija u Vijeću sigurnosti imaju pravo veta. Zato SAD u sve većoj mjeri potiče osnivanje međunarodnih foruma u kojima on ima dominaciju, a iz koje su Kina i Rusija isključene. Recimo, to je summit demokracija, pokušaj da se stvori koalicija svih demokratskih zemalja protiv Rusije i Kine. No, SAD u tomu ne uspijeva jer zemlje izvan zapadnog civilizacijskog kruga i Ameriku i europske sile doživljavaju kao kolonijalne, imperijalističke sile koje koristeći međunarodne forume žele učvrstiti svoju dominaciju nad tzv. zemljama trećeg svijeta koje više ne žele biti samo zemlje u vječnom razvoju, već razvijene zemlje, ravnopravne sa Zapadom. Na to se oslanjaju Rusija i Kina – smatra Kovačević.
Uz sve to, mnogi Amerikanci, ali i stanovnici drugih zapadnih zemalja, postavljaju pitanje o tomu može li Joe Biden predvoditi “slobodni svijet”. Mnogi od njih imaju osjećaj da je svijet pod Bidenom postao nesigurniji, i da je njegov prethodnik Donald Trump unatoč svojoj nepredvidivosti, ili upravo zbog nje, bio zapravo uspješniji na vanjskopolitičkom planu. Tako je primjerice bivša britanska premijerka Liz Truss prije nekoliko dana podržala Trumpa na predsjedničkim izborima koji se u SAD-u održavaju 5. studenog. Njezin argument? “Svijet je pod njime bio sigurniji”.
”Trump je bio mnogo efikasniji u sprečavanju ekspanzije agresivnih režima i mislim da bismo bili u drukčijoj poziciji da je on ponovno izabran 2020. godine”, rekla je Truss koja je, također, dodala zabrinjavajuću poruku.
”Svijet je na rubu vrlo, vrlo teškog konflikta, i treba snažnu Ameriku više nego ikada”, rekla je bivša britanska premijerka koja je na čelu tamošnje vlade 2022. provela rekordno kratki period – tek 49 dana.
I neki američki birači, kada ih pitaju, smatraju da je Trump bio uspješniji od Bidena u održavanju svjetskog mira.
”Zapravo sam imao visoke nade za Bidena. Ne možete biti gori od Trumpa. No, kako je vrijeme prošlo, sve što se dogodilo s inflacijom, rat koji traje u Ukrajini te odnedavno Izraelu, a čini mi se da naše granice uopće nisu sigurne”, rekao je New York Timesu Jahmerry Henry, 25-godišnjak iz Albanyja koji planira glasati za Trumpa.
Američki su mediji prepuni izjava birača kojima se čini da je “svijet pod Trumpom bio sigurniji”, kako je to rekla i Truss. Za mnoge konzervativce, Biden je primjer jednostavno “slabog lidera” pod kojim je SAD izgubio autoritet što protivnici Zapada, poput Irana, Kine i Rusije, obilato koriste. S druge strane, Bidenovi pristalice uzvraćaju da se radi o pojednostavljenim zaključcima, i da se Trump zbog spleta okolnosti nije morao suočavati s toliko velikim vanjskopolitičkim zahtjevima. Pa ipak, u tom kontekstu, valja naglasiti da je Trump prije dva mjeseca rekao da je kao predsjednik upozoravao NATO saveznike da bi “potaknuo Rusiju da čini što kvragu želi” zemljama koje ne izdvajaju dovoljno, u odnosu na kriterije NATO-a, za svoju obranu. To Trumpovo lakonsko odbacivanje savezništava šokiralo je mnoge u NATO-u, a izravno se tiče i Hrvatske. Istodobno, i sam Trump sve više govori o tomu da svijet, zbog Bidena, klizi prema svjetskom ratu, i da je za to kriv njegov nasljednik u Bijeloj kući.
”Ono što se događa s Izraelom moglo bi završiti svjetskim ratom”, rekao je prije nekoliko dana bivši, a možda i budući američki predsjednik te je dodao da Biden “ne zna što kvragu čini”. Istodobno je SAD pod svojim rivalom nazvao “nacijom u silaznoj putanji”. Ponovio je da do rata ne bi došlo da je on bio predsjednik. Kao što možemo vidjeti, ta teza postala je tema izborne kampanje u SAD-u.
Božo Kovačević ne slaže se s tom retorikom američke desnice.
– U Trumpovo vrijeme Amerika je izašla iz WTO-a, istupila je iz pregovora o slobodnoj trgovini. Trump je u većoj mjeri zagovarao izolacionističku politiku: odustajanje SAD-a od tradicionalnih savezništva koja su mu omogućila da bude globalni lider. Trump je najavio čak i mogućnost izlaska iz NATO-a. Bidenova politika u odnosu na Trumpovu razlikuje se u tomu što on inzistira na održanju tradicionalnih američkih savezništava, te njihovu učvršćivanju, što vidi kao nužan preduvjet zadržavanja američkog utjecaja u svijetu. Trump pak prema saveznicima nema odnos kao prema ravnopravnim sudionicima tih međunarodnih foruma već se jednostavno postavlja: Amerika donosi odluke, a saveznici ih provode, a ako to odbiju, više nisu saveznici. Mogućnost ponovnog Trumpova izbora među američkim saveznicima izaziva paniku. Što se tiče samog predsjednika Bidena, on je zbog svoje životne dobi na neki način hendikepiran kao predsjednik. To je posao koji se radi od 0-24 i pitanje je može li Amerika s liderom u poodmakloj životnoj dobi ulijevati povjerenje, ali ni Trump nije znatno mlađi. Dva su američka problema: personificiraju je ljudi prošlog vremena te se američke političke elite teško mire s činjenicom da Amerika ne može vječno ostati u svim aspektima broj jedan. SAD se plaši kineskog napretka, ali u definiciji odnosa prema toj zemlji opredijelio se da onemogući daljnji kineski razvoj, a ne da unaprijedi svoj razvoj. Mislim da je to jedna od strateških grešaka. No, to nije vezano samo uz Bidena, već taj smjer podržavaju američke političke elite – govori nam Božo Kovačević.
Utom se kontekstu Hrvatska nalazi u prilično jasnom vanjskopolitičkom smjeru. Kao članica EU i NATO-a, ona je zauzela pozicije kojima je dugo težila te se izborila za određenu poziciju i ugled u Europi. S druge strane se i dalje radi o maloj zemlji koja teško ili nikako može utjecati na velike geopolitičke pomake.
– Nacionalni su ciljevi Hrvatske bili ulazak u NATO i EU. Oni su ostvareni, kao i hrvatski vanjskopolitički interesi. No, iz članstva u tim organizacijama proizlaze i obveze. Nema dvojbe u pogledu osnovnih pravaca vanjske politike, oni moraju biti usklađeni s politikom EU u mjeri u kojoj EU uopće ima vanjsku politiku te usklađeni s interesima NATO-a. Pri odlučivanju u NATO-u i EU Hrvatska treba razmisliti za kakva će se rješenja zauzimati na tim sastancima. To je smisao rečenice da “sjedimo za stolom ravnopravno s ostalima”. To znači da sudjelujemo u postupku odlučivanja, ali jasno da Hrvatska ne može imati presudnu riječ u procesu donošenja odluka. Zbog toga se treba znati prilagoditi interesima drugih članica. Trebamo li zbog toga što smo u NATO-u strahovati da postanemo kolateralna žrtva sukoba drugih članica NATO-a s Rusijom ili nekom drugom zemljom? Da, to je tako, članstvo u takvim organizacijama povlači stanovite rizike. Glavna obveza koja proizlazi iz članstva u NATO-a jest sudjelovanje u obrani one zemlje članice koja je napadnuta. U slučaju da bilo koja članica NATO-a bude napadnuta, recimo baltičke zemlje, govorim hipotetski, ne kažem da će se to dogoditi, morali bismo stati u njihovu obranu, kao i oni u našu u slučaju da mi budemo napadnuti. Zbog angažmana NATO-a izvan tradicionalne domene djelovanja, recimo na Pacifiku, može se dogoditi da oružane snage neke od članica NATO-a budu uvučene u sukob u Južnom kineskom moru. Bi li i tada jednoznačno proizlazila obveza iz članka 5 iz povelje NATO-a, o tomu se može raspravljati, kako unutar vanjskopolitičkog i sigurnosnog establišmenta Hrvatske, kako bi se definirala naša stajališta, tako i unutar odgovarajućih foruma NATO-a. Prisutnost oružanih snaga zemalja članica NATO-a u Južnom kineskom more nipošto nije obrana teritorija zemalja članica NATO-a, već je to određena provokacija protiv Kine. Treba li to biti zadaća NATO-a – to je pitanje na koja nemamo jasan odgovor – zaključuje Kovačević.
Mnogi Amerikanci, ali i drugi zapadnjaci, pitaju se može li Joe Biden voditi ‘slobodni svijet’
•