Nepravde Karlovca
Čini se da se Karlovac više bavi svojim današnjim trenutkom nego rješavanjem sutrašnjice. Po svemu bi broj ljudi morao rasti, a ne spasti sa 75.000 na ispod 50.000
Nedavno sam s mojom Đ. proveo nekoliko dana u Karlovcu. Prethodni put bio sam u svibnju 2016. sudjelujući na znanstvenom simpoziju o arhitektu Borisu Magašu, rođenom Karlovčaninu. Karlovac je vrlo fotogeničan pa mu moj fotoaparat ni onda ni sada nije mogao odoljeti. U moje studentsko doba Karlovac mi je značio samo željezničku stanicu koja navještava da smo uskoro napokon u Zagrebu. Nikad nismo bili zadovoljni “ličkom prugom”, jer je bila više od dva sata sporija od “unske pruge”. Zaustavljanje vlaka značilo bi samo zadovoljenje znatiželje dokle smo stigli, jer ni na jednoj željezničkoj stanici ionako nije bilo ničega vrijednog viđenja.
Na putu od Splita do Zagreba karlovački kolodvor te ne bi potaknuo ni da proviriš kroz prozor kupea kako bi dosadu putovanja malo okrijepio pogledom na one koji silaze s vlaka ili se na njega penju. Karlovac je iza tog staničnog paravana bio nešto posve anonimno i nevažno. Doduše, bio je i ono što se govorilo o njemu na satovima zemljopisa u školi – neka važna industrija, “Jugoturbina”, gomila kasarni, ali školske lekcije ili vijesti o Karlovcu nisu doživljeni Karlovac. Danas je slika karlovačke željezničke stanice gotovo jednako jadna, ali ni autobusna stanica nije za pohvaliti se. Kolodvori bi gostima na neki način trebali iskazivati dobrodošlicu grada, pa kakva je dobrodošlica takvi su vjerojatno i domaćini. No na sreću Karlovca, zahvaljujući autoputu ljudi se danas više voze osobnim automobilima, pa pri dolasku u Karlovac njegove kolodvore ni ne vide. I tako ti se bez mrene kolodvora otkrije grad vrijedan znatiželje svih tvojih osjetila i uma. Zato bi bila velika nepravda da se Karlovac i Karlovčani sude prema svojim kolodvorima.
Karlovački brend je Zvijezda, karlovačka ili Karlova prema atributu koji uz nju vezuju. Moglo bi se reći kako između Splita i Karlovca postoji određena povijesno razvojna sličnost, jer su oba grada nastala u okvirima već postojeće čvrste i definirane urbane građevine – Split na Dioklecijanovoj palači, a Karlovac na Zvijezdi. Naravno, funkcije građevina bile su bitno različite, a i vremenska distanca nastanka duža od 1250 godina. Specifična šesterostrana karlovačka Zvijezda sagrađena je “jednog davnog petka – 13. srpnja 1579. godine” po nalogu Karla II. Štajerskog, kao fortifikacija za obranu od Turaka. No karlovačka Zvijezda nije samo povijesna tema nastanka jednoga grada u ravnici na utoku Korane u Kupu, podno stare gradine Dubovac iz 13. stoljeća i to, kako legenda surovo kaže, “na 900 turskih lubanja”, već i vrlo zanimljiv urbanitet. Izvana zaštićena obrambenim šancima, a iznutra urbanistički riješena tipičnim renesansnim pravokutnim blokovima zgrada, utvrda je funkcionirala kao autonomna gradska sredina. Naravno, vrijeme je “učinilo svoje”, ali Zvijezda je i danas potpuno prepoznatljiva u svojoj strukturi, čak doživljajno bogatija drvoredima divljeg kestena i lipe koji je opasuju. Po mišljenju većine Karlovčana, ova urbana fortifikacija opravdano je zaštitni znak grada Karlovca.
No sintagma “grad na četiri rijeke” nimalo ne zaostaje u pogledu zaštitnog znaka Karlovca. Po meni je čak i izražajnija, jer vode će trajati i kad utvrde više ne bude. Rijeke Kupa, Korana, Dobra i Mrežnica ne samo da Karlovcu daju poseban šarm vode kao simbola života i ugode boravka uz njih, već na određeni način velikim dijelom definiraju njegov urbani prostor. Među njima Kupa je “vodna majka” koja o svemu brine, a “nestašna” Korana dijelom je uređeno kupalište. Zanimljivo je, da grad s toliko puno vode nema barem jedan zatvoreni bazen, ne samo kao sportsko-rekreacijski sadržaj, već i dopunu turističke ponude. Ako je suditi prema mom traženju hotelskog smještaja u turističkoj predsezoni, čini se da bi Karlovcu i još koji hotel dobro došao.
Ni slogan “zeleni grad” za Karlovac ne bi bio netočan, jer je više od jedne trećine administrativne površine grada prekriveno gotovo posve uređenim šumama. U Karlovcu se doista možete nauživati kisika šećući njegovim parkovima i prateći vodotoke. Nažalost, trenutačno ne i hodajući ulicama Zvijezde na putu prema Trgu bana Josipa Jelačića, jer se kao dio karlovačke aglomeracije planirano i neplanirano obnavlja.
Zvijezda mnogo čime govori o duhu Karlovca, posebno o opstojnosti hrvatskog identiteta na području Vojne krajine, ali i suživotu s pravoslavljem. Minuciozni prikaz tih duhovnih vrijednosti izvanredno je sačinio Danko Plevnik u nedavno objavljenom članku u Obzoru. Naravno, svaki grad čine zgrade, ulice, parkovi, spomenici kulture…, pa tako i Karlovac, ali ljudi su ti koji mu daju živi duh i vezuju sjećanja. Tako je karlovačka Gimnazija važna i zato što su je pohađali Nikola Tesla i Ivan Goran Kovačić. Brojna za Hrvatsku značajna imena kulture i umjetnosti vezuju se uz karlovačku Glazbenu školu, najstariju u Hrvatskoj, pa
Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora i jednu od najstarijih hrvatskih čitaonica. Meni je osobno uz Vjekoslava Karasa zanimljiv slikar Josip Vaništa, kao asistent na fakultetu i čest sugovornik u danima nakon toga. Nabrajanje mnogih drugih povijesnih osoba Karlovca pretvorilo bi ovaj esej u turistički prospekt, ali ne smijem propustiti spomenuti brojne karlovačke prijatelje zbog kojih mi taj grad možda ostavlja (ne)zasluženo bolji dojam. Mislim da i jedno crno vino imena poznate dubrovačke tvrđave vjerojatno tome dosta doprinosi.
Ne znam koliko sam u pravu, ali čini se da se Karlovac bavi više svojim današnjim trenutkom negoli rješavanjem sutrašnjice. Razmišljam i o tome kako jedan tako lijep grad, bogat svakovrsnim potencijalom, gotovo na dohvat Zagreba i ne daleko od mora, nezaobilazan na kretanju sa sjevera prema jugu i s istoka prema zapadu, ne ostvaruje razvoj kakav bih očekivao mogućim u odnosu na njegov potencijal. Po svemu onome što Karlovac sadržava, čini mi se da bi mu broj stanovnika morao rasti, a ne spasti sa 75.000 na nešto ispod 50.000. Naravno, na taj pad utjecao je dijelom i Domovinski rat, ali ne u veličini jedne trećine nekadašnjeg broja. Karlovac za to svakako nije kriv, jer je zbog mnogo čega bogomdan, ali Karlovčani izvjesno jesu. Dakako, građani samo u onoj mjeri svojih izbornih odluka, a izabrani u vođenju politike grada. Dobrobit Karlovca, kao i svakog drugog našeg grada, nije i ne može biti pitanje svjetonazora, konkretnije stranačkih politika, jer je napredak grada jednako dobrodošao i lijevima i desnima i onima koji se stavljaju u sredinu. Razgovarajući s Karlovčanima koji znaju ne samo posao vlastite egzistencije, već i sve ono što bi Karlovcu bilo potrebno da mu bude bolje, potvrđuje mi i u ovom slučaju hrvatski sindrom nepodobnosti onih koji “znaju znanje” u odnosu na one koji su bez ideja, ali s puno moći odlučivanja. Naprosto nije normalno da grad kojemu je zagrebački HNK vremenski bliži negoli nekim dijelovima grada Zagreba, nitko ne tretira kao širu zonu zagrebačkog gradskog interesa. Je li kriv Karlovac, Zagreb ili državna vlast što se prostor Hrvatske doživljava dezintegrirano, umjesto cjelovito...?! No ovo otvara i pitanje zašto Karlovac nema već sada riješen gradski prijevoz!?
Za prigradski promet željeznice su temelj brze veze do posla i ključ rasterećenja velikih gradova u doslovno svakom pogledu. Uostalom, već danas brojni Karlovčani putuju u Zagreb na posao, a neki putuju i u suprotnom smjeru. Da postoji brza željeznička veza Karlovca s hrvatskom metropolom, zagrebačka društvena infrastruktura bila bi na raspolaganju Karlovčanima jednako kao i Zagrepčanima. Da budem malo ciničan i ironičan, tako bi i građani Zagreba imali prigode vidjeti kako je lijepo živjeti uz rijeku, jer im njihova rijeka nije dio grada. Bilo bi zanimljivo znati što bi o ovoj ideji rekla dvojica poznatih Karlovčana zaslužnih za život Zagreba: Milan Lenuzzi, koji je osmislio Zrinjevac, i Većeslav Holjevac, zaslužni zagrebački gradonačelnik. Zato je priča o Karlovcu, gradu pod patronatom sv. Josipa, ujedno i priča o Zagrebu.
U Karlovcu se turizam pomalo već pretvara u nešto vidljivo u gradskom proračunu, barem do granice ugroze apartmanskom anarhijom. Određeni razvojni poticaj svakako može značiti izvorište geotermalne vode u karlovačkom naselju Rečica. Ipak, do daljnjega, današnje stanje obaju karlovačkih kolodvora i nadalje će biti uvreda za Karlovčane, ali nažalost i metafora karlovačkog razvoja. Karlovac je učinio mnogo toga na unapređenju kvalitete života svojih građana, ali malo od toga je element razvoja. Karlovčani, nemojte se ljutiti, ali u arhitektima uvijek čuči neka profesionalna deformacija pa se miješaju i ondje gdje (možda) ne bi trebali. No vi znate da vas volim, posebno dječicu iz vrtića Gaza.