Hrvati najmanje u EU sudjeluju u kulturnim aktivnostima
Hrvatska druga nakon Srbije po broju ljudi koji prate trivijalne sadržaje
VELIKO EUROPSKO ISTRAŽIVANJE O KULTURNOM ŽIVOTU EUROPLJANA KOJI VIŠE NE ZNAČI SAMO ČITANJE KNJIGA, ODLASKE U KAZALIŠTA... NEGO I ODLASKE NA IZLETE, U KAFIĆE, BAVLJENJE SPORTOM, ONLINE AKTIVNOSTI...
Hrvatska je nakon Srbije druga među devet europskih država po broju građana koji prate trivijalne sadržaje na društvenim mrežama dok je s druge strane na začelju po udjelu građana koji sudjeluju u kulturnim aktivnostima – čitaju knjige, idu u muzeje, kina, kazališta, na koncerte i izlete, amaterski sviraju glazbene instrumente... Pokazalo je to istraživanje “Europsko popisivanje društvenih vrijednosti kulture kao temelj inkluzivnih kulturnih politika” (INVENT), provedeno u Hrvatskoj, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji i Srbiji na nacionalno reprezentativnim uzorcima. Kulturne aktivnosti građana danas ne znače samo sudjelovanje u visokoj i popularnoj kulturi, nego i odlaske u restorane, kafiće, teretane... jer sve to čini svakodnevni kulturni život čovjeka. Da se mjere samo odlasci u kafiće, vjerojatno bi Hrvati bili u vrhu po kulturnoj potrošnji, a ne na začelju. No s druge strane niska kulturna participacija hrvatskih građana nije samo odraz ukusa nego i imovinskog stanja jer za brojne aktivnosti treba imati novca koji većina ima samo za nužne, egzistencijalne stvari. Također, odlasci u kazališta, muzeje, galerije te na izlete nisu nužno odraz kulturne prosvijećenosti i ljubavi prema umjetnosti jer je za mnoge pripadnike imućnijeg sloja to više statusno pitanje.
Sličnost s Britancima
O kulturnoj participaciji i shvaćanju kulture u Hrvatskoj i u Europi razgovarali smo sa sociologom mr. sc. Mirkom Petrićem s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, koji je uz prof. dr. Ingu Tomić-Koludrović bio suvoditelj hrvatskog tima na spomenutom europskom istraživačkom projektu. Petrić ističe da na naizgled jednostavno pitanje o kulturnoj participaciji i shvaćanju kulture u Hrvatskoj u odnosu na druge europske zemlje nije lako dobiti pouzdan odgovor. U mnogim europskim zemljama provode se periodična istraživanja što građani rade u slobodno vrijeme, no njihove metodologije nisu usklađene pa usporedbe nisu pouzdane.
Eurobarometar donosi podatke za sve članice EU, ali oni se temelje na ograničenom broju indikatora pa ne omogućuju dublje analize. No, nakon što je završen Obzor 2020 “Europsko popisivanje društvenih vrijednosti kulture kao temelj inkluzivnih kulturnih politika” (INVENT), koji je trajao od 2020. do 2023. i čiji se rezultati još obrađuju, istraživači su dobili odgovore na brojna neodgovorena pitanja u području kulturne participacije. U projektu je, uz devet anketnih ispiti
vanja na ukupno 14.384 ispitanika, proveden i velik broj kvalitativnih intervjua (226) i fokusnih grupa (36) s građanima devet različitih europskih zemalja. U Hrvatskoj je istraživanjem obuhvaćeno 1200 ispitanika. Za razliku od uobičajenih nacionalnih i Eurobarometrovih istraživanja o kulturnoj participaciji građana koja se još temelje na broju posjeta kazalištu i muzejima te sličnim indikatorima visoke kulture, u INVENT-u su, navodi Petrić, detaljno istražili participaciju u svakodnevnim kulturnim aktivnostima, u rasponu od odlaska na izlet, sajam ili u restoran, kafić, do bavljenja sportom, amaterskog sviranja instrumenta, izrade rukotvorina, volontiranja... Sve te aktivnosti danas se smatraju dijelom kulturnog života osobe.
– Koncepcija visoke kulture znači odlazak u muzeje, kazališta, ali današnja koncepcija kaže “kultura je svakodnevna”, podrazumijeva svakidašnji život koji pridonosi osobnom boljitku čovjeka. Primjerice, Edi Rama, koji je bio gradonačelnik Tirane, a sada je albanski premijer, kao prvi potez svoje kulturne politike naložio je da se fasade zgrada oboje u razne vesele boje da ne izgledaju oronulo, a drugim potezom omogućio je besplatan odlazak u kafiće svim starijim osobama jer je to njihova svakidašnja kultura u kojoj se kroz razgovore događa razmjena, priče i sl. U svim novijim istraživanjima, npr. u Norveškoj, odlazak u teretanu i razgovor s prijateljima smatra se kulturnom aktivnošću. Pripadnici nižih klasa ne sudjeluju na događajima visoke kulture, ali rade druge stvari te se u sociologiji odustaje od koncepta da kulturna potrošnja znači samo čitanje knjiga, odlazak u kino, kazalište, u muzeje... – govori Petrić.
Također, u istraživanje o participaciji u visokoj i svakodnevnoj kulturi uključili su i brojne indikatore digitalne kulturne participacije kako bi se dobila puna slika kulturnih aktivnosti ljudi. O spoznajama do kojih su došli u analizi Petrić kaže: – Dobili smo sliku europskog kulturnog prostora prilično drukčiju od one koja se uobičajeno prikazuje. Na europskoj razini muzeje, kazališta i druge priredbe visoke kulture najviše posjećuju imućniji građani stariji od 65 godina, koji za to imaju dovoljno financijskih sredstava i obrazovanja. S druge strane, postoji velika skupina onih koji su odustali od kulturne participacije prvenstveno zato što nemaju dovoljno novca ili žive u mjestima u kojima je kulturna ponuda nedostatna. Takvi se građani u istraživanjima kulturne potrošnje obično nazivaju “kulturno neaktivnima”, no brojni intervjui i fokusne grupe koje smo proveli svjedoče o tome da je riječ o građanima koji naprosto nemaju prilike sudjelovati u kulturi, a rado bi. U Hrvatskoj, Velikoj Britaniji i Srbiji u skupini “odustalih” od kulturnih aktivnosti najčešće su stariji građani, osobito oni koji žive u ruralnim područjima, a drugdje je često riječ o nezaposlenima, ali i o građanima migrantskog podrijetla. Od devet istraženih zemalja u Hrvatskoj najmanje građana participira u bilo kakvim aktivnostima povezanim s umjetnošću, uživo i digitalno. S druge strane, nakon Srbije, drugi smo po broju ispitanika koji prate trivijalne sadržaje na društvenim mrežama (npr. praćenje poznatih osoba i influencera, gledanje kratkih zabavnih videa i sl.) – sažima Petrić kulturnu sliku Hrvatske u široj europskoj.
Tako naši građani najmanje u EU među istraženim zemljama sudjeluju u kulturnim aktivnostima, pa izvan EU Srbi i Britanci. Ne čudi to jer, dok je INVENT pokazao da 63,5% europskih ispitanika čita knjigu jednom mjesečno, naša istraživanja pokazuju da više od polovice građana ne čita ni jednu knjigu godišnje. No za mnoge će biti iznenađenje što nam je Velika Britanija slična po kulturnoj participaciji.
– U Britaniji koja ima 67 milijuna stanovnika 14,5 milijuna ljudi živi u siromaštvu. To je neopisiva, upravo dickensovska bijeda jer ne da ti ljudi ne mogu ići nikamo, nego nemaju novca za osnovne životne potrebe, hranu ili plaćanje računa za struju. Ali i neki visokoobrazovani umirovljenici si ne mogu priuštiti odlazak u kazalište. Tako nam je jedan Britanac (69) kazao da je nekoć dok je radio često vodio djecu u kazalište, u koje je išao i sam, a danas si to više ne može priuštiti, iako mu kazalište nedostaje. Nevjerojatan je broj ljudi u bogatoj Europskoj uniji koji ne mogu ići na kulturne aktivnosti i među njima su najčešće nezaposleni, zaposleni na pola radnog vremena i građani migrantskog porijekla – govori Petrić.
O tome svjedoče i iskazi ispitanika. Tako je muškarac (38) migrantskog porijekla koji ima španjolsko državljanstvo i srednju stručnu spremu, ali je nezaposlen istraživačima kazao: “Želim ući u Sagrada Familiju, želim vidjeti kako izgleda unutra. Ali ne mogu, trebao bih za to dati oko 16 eura. Ali jednog dana ući ću u Sagrada Familiju i vidjeti njezinu unutrašnjost.” I zaposleni se žale na visoke cijene ulaznica pa mlada žena (32) migrantskog porijekla i prvostupnica navodi: “Razumijem da su cijenu za ulaz u Sagrada Familiju postavili za turiste. Ali ljudi koji žive ovdje ne mogu platiti tu cijenu, vrlo je skupo.” Još jedna Španjolka (43), samozaposlena magistrica struke, požalila se da jako voli ići u kazalište, ali je skupo, kao i kino. Najveći je problem suvremene kulturne participacije u Europi, dodaje Petrić, što postoje oni koji intenzivno sudjeluju u različitim oblicima kulture te oni koji su iz nje posve isključeni zbog financijskih nemogućnosti i nedovoljnog obrazovanja, a u slučaju srednje generacije i zbog brojnih obveza na poslu i u obitelji.
Dom kulture prazna zgrada
Tako je umirovljenica (83) migrantskog porijekla koja živi u Švicarskoj kazala: “Ne idem u kazalište i na koncerte jer moram sastaviti kraj s krajem sa svojom mirovinom. Drago mi je što imam puno CD-a, klasičnih i drugih, pa mogu to slušati.” I fakultetski obrazovani Švicarac (65) smatra da bi i u Švicarskoj, kao i u UK, ulaz u muzeje trebao biti besplatan. Iskazi nekih ispitanika iz Finske upućuju pak na to da je nekim Fincima sa srednjom školom prepreka za kulturne događaje cijena ulaznica, a drugima slabija prometna povezanost. Tako zaposleni Finac sa srednjom školom kaže: “Ponekad su cijene ulaznica toliko visoke da od nekoliko događaja u istom mjesecu moram birati na koji ću ići. Plaće u našem sektoru nisu takve da mogu podržati ono što biste željeli raditi u slobodno vrijeme.” S druge strane, zaposleni doktor znanosti iz Finske nema problema s cijenama, ali ima drugi problem: “Rijetko nailazim na prepreke sudjelovanju u kulturi. Ali, evo, već 15 godina nemam automobil i, ako se nešto održava u susjednom gradu ili općini, ne mogu ići zbog slabog javnog prijevoza. Nemam se čime vratiti kasno navečer.”
Petrić pojašnjava da se atraktivni kulturni događaji visoke kvalitete održavaju u velikim europskim gradovima ili u inozemstvu pa i oni koji imaju novca za put često ne mogu izdvojiti toliko vremena i baviti se organizacijom puta, nalaženjem smještaja i sl. U Hrvatskoj pak intervjuirani izvan glavnog i velikih gradova kažu da u njihovim mjestima nema kulturne ponude, ilustrirajući to izjavama tipa: “Dom kulture u mom mjestu samo je zgrada, a unutra je prazan.”
Za razliku od ekonomski razvijenih zemalja EU u kojima je mala razlika u sudjelovanju muškaraca i žena u kulturnim aktivnostima, npr. odlascima u kazališta, muzeje, na sportske aktivnosti, kod nas su, kaže Petrić, žene te koje idu na sve kulturne sadržaje, a muškarci na nogomet i u kafić.
Po tome se ne razlikujemo od istočne Europe u kojoj vlada feminizacija visoke kulture. Analize su, dodaje, pokazale da u Hrvatskoj postoje četiri skupine sudionika u kulturi, s približno sličnom zastupljenošću u društvenom prostoru, a to su “odustali od kulture”, “sljedbenici online trendova”, “povremeni online sudionici” i “kulturni entuzijasti”.
– U skupini onih koji su “odustali od kulture” ili se njome ne bave ispitanici su stariji od 65 godina, s osnovnim i, rjeđe, srednjim obrazovanjem, s najnižom razinom prihoda i uglavnom najnižom razinom ukupnih posjeda. Žive na selu, obrazovanje roditelja također im je bilo osnovno, a od svih kulturnih aktivnosti pokazalo se da se povremeno bave popravljanjem predmeta u kući ili izradom rukotvorina. U skupini “sljedbenika online trendova” ispitanici su od 18 do 27 godina, koji najviše gledaju kratke zabavne videoisječke, prate slavne osobe i influencere na društvenim mrežama te igraju videoigre. Od aktivnosti povezanih s umjetnošću najčešće gledaju filmove ili slušaju glazbu putem streaming aplikacija. Prihodovno nisu u najnižim kategorijama, neki se još školuju, a roditelji im imaju srednjoškolsko obrazovanje – govori Petrić.
Uskupini “povremenih online sudionika” ispitanici su između 44 i 65 godina, s drugom najnižom razinom prihoda i nešto većom ukupnom razinom posjeda od najsiromašnije skupine. Nisu visokoobrazovani, a obrazovanje roditelja im je niže od srednjeg. Od kulturnih aktivnosti povremeno pogledaju film putem streaming servisa. Neki od njih ponekad komuniciraju ili dijele sadržaje s obitelji i prijateljima putem društvenih mreža. U četvrtoj skupini su “kulturni entuzijasti”, koji najviše pripadaju generaciji “milenijalaca”.
– Među “kulturnim entuzijastima” dominiraju ispitanici između 28 i 44 godine, s najvišim kategorijama prihoda i posjeda. Visokoškolski su obrazovani, a i roditelji im imaju visoko ili bar srednje obrazovanje. Žive u glavnom gradu ili većim gradovima. Bave se širokim rasponom kulturnih aktivnosti: čitaju knjige, idu u muzeje, kazalište i na koncerte, i na one popularne glazbe. Idu i na sajmove, bave se raznim oblicima sporta i rekreacije, kao i uradi-sam aktivnostima i izradom rukotvorina. Također, amaterski se bave nekim oblikom umjetnosti, postavljaju vlastite fotografije na internet. Kupuju kulturne proizvode i usluge na internetu (knjige, ulaznice, umjetnička djela), gledaju filmove i slušaju glazbu putem streaming servisa, koriste internetske platforme za usluge prijevoza, dostave hrane, rezervaciju smještaja, komuniciraju ili dijele sadržaje putem društvenih mreža. Ponekad gledaju online prijenose koncerata i predstava ili posjećuju virtualne muzeje. No i ova je kulturno najaktivnija skupina ipak manje digitalno aktivna od onih u visokorazvijenim zemljama EU, pogotovo kad je riječ o samostalnoj proizvodnji i podizanju na internet vlastitih kreativnih uradaka (blogovi, videozapisi, podcasti), iznošenju postova, recenzija o kulturi i umjetnosti ili potpisivanju peticija i sudjelovanju u drugim političkim aktivnostima na internetu – ističe Petrić.
Dok imućni “kulturni entuzijasti” sudjeluju u svim kulturnim aktivnostima, ostali građani, osobito u ruralnim područjima, imaju slabe, gotovo nikakve mogućnosti.
– Kod nas većina ljudi nema ni novca ni mogućnosti da putuju na izlete, idu u kazališta i muzeje, osobito u selima u Slavoniji. Cijela kulturna aktivnost za puno naših ljudi svodi se na to da pošalju koju poruku putem WhatsAppa, malo pogledaju film prije spavanja, jer 60% ljudi spaja kraj s krajem i skupo im je dati 10 eura za kino. Mnogi ne idu više ni na sajmove ni na proštenja – govori Petrić.
Ni visokoobrazovani umirovljenici ne mogu bezbrižno ići na predstave. Tako im je umirovljenik (75) s VSS-om kazao: “S financijske strane se nema da bih se mogao baviti bilo kakvim kulturnim djelatnostima. Međutim, da me zanima, zanima me! Ja odem pogledati koju predstavu kad mogu.” Kada je riječ o digitalnim kulturnim sadržajima, pored “kulturnih entuzijasta” koji su nezasitni potrošači svih kulturnih sadržaja, digitalnih i onih uživo, drugi potrošači su najmlađi ispitanici koji uglavnom slijede sadržaje i trendove na društvenim mrežama. Izuzev mladih koji vise na društvenim mrežama, Hrvatska je slabije digitalno aktivna od većine europskih zemalja, a kulturna participacija povezana s internetom često se svodi na gledanje filma kod kuće. Petrić je istraživao i kako građani shvaćaju kulturu i pokazalo se da je način na koji se u Hrvatskoj shvaća kultura sličniji onome na koji se drugdje u Europi shvaćala 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Naime, u to vrijeme kultura je značila u prvom redu visoku kulturu, i to klasičnog europskog predznaka. Radnički ukus smatrao se nečim što uključuje “od svega pomalo” i nije okrenut visokoj kulturi. No, danas je, kaže, u visokorazvijenim europskim zemljama indikator boljeg i obrazovanijeg ukusa upravo otvorenost prema različitim oblicima kulture. Zamjećuje i da naši ispitanici na konkretna pitanja pripada li neki fenomen kulturi umjesto s “da” ili “ne” često odgovaraju s “ovisi” jer zapravo ne znaju što bi rekli. U intervjuima o temama iz područja kulture govore znatno manje artikulirano nego sociodemografski slični sugovornici iz drugih istraživanih zemalja.
Naši se ljudi ne znaju ni izražavati
– Dok se, npr., Španjolci precizno izjašnjavaju, znaju reći što im je, zašto su nezaposleni, koliko im je teško, zašto rade skraćeno, mnogi intervjuirani u Hrvatskoj teško se izražavaju, što je zabrinjavajuće. Izjave starijih sugovornika često se svode na “U socijalizmu je bilo, išlo se u kazalište, išla bi sad, a nemam” – napominje Petrić.
Dodaje kako se umirovljenici iz doba Jugoslavije sjećaju da se u školi više govorilo o umjetnosti, išlo se u kazalište i da su putovali. Više je uzroka, kaže, zašto naši građani slabo sudjeluju u kulturnim aktivnostima i nije tu samo riječ o novcu jer problem je kompleksniji.
– Naše financiranje u kulturi na svim razinama zasad prati prioritete europskih kulturnih politika, ali nama je potrebno i nešto drugo. Očito u kulturi imamo svoje posebne potrebe, pa bi lokalno financiranje kulture trebalo biti komplementarno europskom, a ne s njim istovjetno. Po mom sudu, presudno je pitanje koliko je i kako kultura zastupljena u školskim programima i izvannastavnim aktivnostima. U oba ova područja potrebne su korjenite promjene koje ne bi trebale slijediti pravac što su ga zacrtale dosadašnje reforme, po mom sudu neuspješne. Mi imamo problem s kvalitetom nastavnog kadra jer često u tu slabije plaćenu profesiju idu oni koji nisu mogli upisati ništa drugo i drže se čvrsto samo onoga što piše u udžbenicima. A te udžbenike nekad su pisali najbolji u struci, što sada nije slučaj. Dobri nastavnici znaju na zanimljiv način djecu zainteresirati za sadržaj, a time i za kulturu, a loši dolaze u školu kao u tvornicu odraditi svoj dan s učenicima. I to se vidi na djeci. Vidi se da dolaze iz zastarjelog školskog sustava u kojem im je škola dosadna. Stoga, s obzirom na našu situaciju, ne možemo slijediti recepte iz drugih sredina koje očekuju da nositelji kulture budu “obični ljudi”, nego bismo se trebali više okrenuti prosvjetiteljskim pristupima. Puno bi se postiglo i povratkom u zemlju iseljenih mladih, koji su često obrazovaniji od prosjeka i imaju drukčije kulturne potrebe. Njihova nazočnost u zemlji stvorila bi poticajnije okruženje i u ekonomskoj i kulturnoj sferi – zaključuje Petrić.
Sociolog Petrić: Većina ljudi nema novca ni mogućnosti ići na izlete, u kazališta, muzeje