Američki mecena hrvatske ratnice
Ivana Habazin anđela čuvara ima u biznismenu Charlesu Munizu
Udanašnjem profesionalnom boksu ne možete visoko dogurati ako nemate vješta menadžera, odnosno promotora, a te obje dužnosti u karijeri naše najbolje boksačice obnaša Amerikanac Charles Muniz. Riječ je o zanimljivu gospodinu širokih interesa, zapravo biznismenu, kojem je rad s Ivanom Habazin svojevrstan hobi s obzirom na to da se u ženskom boksu ni približno ne vrti novac kakav se pojavljuje u muškom.
I zato vam na dan Ivanine, najvažnije u karijeri, zagrebačke borbe za dva svjetska naslova (WBC plus privremeni WBA) donosimo priču o tom altruističnom čovjeku zanimljiva životopisa.
– Iz siromašne sam newyorške obitelji i sa 16 godina bio sam beskućnik. Kad mi je bilo 17, pomogli su mi neki ljudi koji nisu morali i zato sam se obvezao da ću, budem li to mogao, pomagati drugim ljudima – kazao nam je taj uglađeni američki gospodin.
A krenuli smo od njegova vlastita opisa na jednoj društvenoj mreži: “Pohađao sam privatno sveučilište Pace. Nakon što sam diplomirao, radio sam u IBM-ovoj prodaji, a od 1983. bio sam direktor prodaje u Digital Equipment Corporationu (DEC), koji je sad HP. Godine 1983. započeo sam vlastiti posao i prodavao sam velike informatičke sustave i mreže u SAD-u, Europi i Aziji. Dok sam bio vlasnik svoje tvrtke, radio sam na posebnim projektima za Ministarstvo obrane SAD-a. Neki projekti uključivali su rad na B2 stealth bombarderu i svemirskim misijama Voyager, Galileo i Magellan.”
A tu počinje i boksački dio njegove životne priče.
“Do 2002. živio sam u Alpineu, u saveznoj državi New Jersey, a tada sam se sa suprugom i troje djece preselio u Highland Beach na Floridi. Budući da sam imao strast prema sportu, osobito boksu, a nakon što sam prodao svoju tvrtku, počeo sam se baviti sportskim biznisom pa sam sudjelovao u karijerama boraca kao što su Prince Naseem Hamed, Winky Wright, Antonio Tarver i Felix Tito Trinidad, odreda svjetskih prvaka”, zapisuje.
No, tada u njegovim interesima slijedi novi obrat, koji opisuje ovako: “Dosađujući se u mirovini, odlučio sam studirati biologiju i kemiju te sam 2009. postao čelni čovjek javne biotehnološke tvrtke koja se bavi otkrivanjem lijekova za rak i ljudske viruse. Godine 2010. moj tim i ja otkrili smo novi lijek za humani papiloma virus, denga groznicu i žutu groznicu.”
Pročitavši sve to sa zadovoljstvom smo sjeli na kavicu s gospodinom Munizom, i to još u prigodi prethodnog meča Ivane Habazin u Hrvatskoj.
I pričekali smo neki novi važan trenutak u njenoj karijeri kako bismo objavili detalje razgovora s čovjekom koji će za sebe reći da je biznismen čija je strast boks.
– To bi bilo fer reći za mene. Volio sam raditi s borcima. Nekima sam pregovarao ugovore s televizijskim kućama, neke sam vodio kao menadžer no ja sam se ipak, najprije, puno više bavio velikim kompjutorskim sustavima i mrežama radeći i za američku vladu, a u drugom dijelu karijere strast mi je bila voditi tvrtku koja se bavila istraživanjem ljudskih virusa i karcinoma – priča.
Iz ove perspektive, posebno nam intrigantno zvuči ovaj dio priče o suradnji s američkim Ministarstvom obrane.
– Imali smo nekoliko projekata, a među njima su bili i stealth bombarder i space shuttle. Bio sam dio skupine koja je dobila nagradu od US Air Forcea. Većina projekata bila je vrlo tajna, s oznakom “top secret”, i morali smo imati posebna odobrenja za rad na tome – prisjeća se.
A rad na bombarderu stealth podrazumijevao je sljedeće:
– To je lovac kojeg radar teško otkriva, zbog konstrukcijskih kutova zrakoplova. Naša je zadaća bila integrirati softver i hardver.
A što se pak radilo na projektu Voyagera?
– Moja kompanija dizajnirala je softver i hardver pomoću kojih se prikazivala telemetrija Marsa. Bilo je potrebno više znati o pejzažu tog planeta.
Bez obzira na atraktivne klijente, Muniz je u jednom trenutku odlučio prodati Digital Equipment Corporation.
– U tom času bio je to drugi najveći proizvođač kompjutora i opreme nakon IBM-a. Da vam oslikam kako se tehnologija brzo mijenjala, u to je vrijeme drive od pola gigabita bio veličine perilice rublja i stajao je 20 tisuća dolara. Kako je tajming u poslu sve, mi smo to prodali u pravom trenutku jer je Intel proizveo snažne čipove i profitabilnosti u tome što smo mi radili više nije bilo. Budući da sam bio jako posvećen poslu, uz puno putovanja i bez vremena za
’Iz siromašne sam newyorške obitelji i sa 16 godina bio sam beskućnik. Zato sad volim pomagati’
obitelj, bio je to trenutak za promjenu. Odlučio sam prodati svoj biznis i uzeti predah. Bilo mi je lijepo nekoliko godina, no onda mi je dosadilo – priznaje.
Kao čovjek s puno interesa pronašao je nov snažan poriv.
– Rekao sam da postoje i druge stvari koje želim raditi u životu, a jedna od njih je biotehnologija. Tako sam odlučio pohađati večernje satove na fakultetu kako bih naučio što više o biologiji stanice i sintezi proteina. Postojala je kompanija koja je radila istraživanja vezana uz mezoteliom, u to vrijeme najsmrtonosniji poznati karcinom, koji su dobivale osobe izložene azbestu. Razvio sam odnos s izvršnim direktorom te firme i pomogao kompaniji da skupi novac. Nažalost, kompanija nije uspjela proći Državnu komisiju za hranu i lijekove, a kada se to dogodi maloj biotehnološkoj kompaniji, biznis obično propada – veli.
No, naš se sugovornik ni tada nije htio tek tako predati.
– Došao sam do zaključka da nije pao lijek, nego kompanija koja nije imala pravi protokol postupanja s pacijentima. A ja sam uvidio da je bilo pacijenata kojima kemoterapije nisu pomogle, ali taj lijek jest. O tom svom otkriću rekao sam i predsjedniku kompanije, koji mi je kazao ovo: “Charles, ova kompanija će se zatvoriti, a ti nam govoriš da je možeš spasiti. Ako je tako, nemamo što izgubiti, ti si od danas izvršni direktor” – kaže.
A novi izvršni direktor (CEO) mijenja poslovni smjer.
– Tada odustajemo od kliničkih ispitivanja lijekova za karcinom jer to vam uzme 10 godina, potrošite 100 milijuna dolara, a ne možete vidjeti rezultate kod pacijenata za koje ne znate hoće li biti živi. Potom razvijamo lijek Onconace i njega dajemo kompaniji Novartis da ga testira za denga groznicu, iz koje nam prenose da su rezultati sjajni, ali da ne žele u to ulagati jer je to bolest siromašnih zemalja Trećeg svijeta i ondje za njih nema tržišta. Tada mi odlučujemo da ćemo se baviti samo kliničkim istraživanjima ljudskih virusa, što traje šest mjeseci i košta 10 milijuna dolara – objašnjava naš sugovornik.
Tog časa ključno pitanje postaje kako uvjeriti resornu administraciju da nije pao lijek, nego ga oni nisu dobro primjenjivali.
– Srećom, za savjetnika u kompaniji imali smo Tommyja Thompsona, državnog tajnika za zdravstvo Bushove administracije. On me pozvao k sebi u Washington da mu ondje ispričam svoju priču. I pogodila me sreća jer upravo je taj dan svoju novu knjigu u knjižari potpisivao čuveni kemičar, a bio je to Anthony Fauci, direktor Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti. A upravo su njegovi suradnici naš lijek prvi put odbili. Zbog Tommyja Thompsona dao nam je još jednu priliku i mi smo uspjeli i Fauci mi je osobno prezentirao da takav rezultat nisu vidjeli u 50 godina. Zbog toga je lijek ponovno testiran s istim rezultatom i tada smo dobili placet da možemo testirati koji god virus hoćemo – prisjeća se.
I tako je Charles Muniz postao farmaceutska zvijezda.
– Da, pisali su da nikad nisam bio u biotehnologiji, a odjednom imam rezultate, što sam, dakako, činio menadžeriranjem tima znanstvenika. I danas sam u tom svijetu, ali samo kao konzultant, to jest surađujem s kompanijama koje rade istraživanja ljudskih virusa – veli.
Kako je, kao netko takav, dospio u svijet profesionalnog boksa?
– Ja sam Hispanoamerikanac, a mnogim hispanoameričkim obiteljima najvažnije su stvari religija i sport, posebice boks. Gledao sam s ocem mnoge velike borbe i jako me zanimalo što to sve nekog borca čini boljim od drugog. Analizirao sam te velike borbe, pri čemu bih imao i po deset stranica te analize. Radio bih čak i analize trenera. Neki su borci na borilačkim portalima čitali moje analize pa su mi se počeli javljati – govori nam.
I tako je došlo i do suradnje s Princeom Naseemom Hamedom, nekonvencionalnim i vrlo osebujnim svjetskim prvakom perolake kategorije.
– Jednom zgodom bio sam u Madison Square Gardenu na nekoj priredbi s Angelom Vazquezom, borcem kojem sam pomagao. Ondje nas je vidio Princeov promotor Frank Warren i poželio da se susretnem s njegovim štićenikom. I čovjek me nazvao dok sam bio u zračnoj luci čekajući let za London, kazavši mi da bi volio čuti što mislim o njemu – prisjeća se.
A kada su se sreli, rekao mu je ovo: – Ti si vrlo neobičan boksač i radiš puno stvari na loš način.
No, Naseema je zanimalo još nešto.
– Pitao me što mislim kolika je njegova tržišna vrijednost. Rekao mi je da od televizijske kuće HBO ima ponudu od 12 milijuna za šest borbi, na što sam mu kazao da mislim da vrijedi triput više. Na to je rekao: “Oni mi nude 12, a vi mi velite da vrijedim 36 milijuna, kako ste uopće došli do te brojke?”
Kada je Naseemov brat otišao na razgovor sa Sethom Abrahamom, tadašnjim šefom HBO-a, on mu je kazao: – To je ludo. Taj čovjek ne zna što govori. Mi čak i ne znamo tko je to.
Nakon toga došlo je do novog susreta Munoza i Naseemovih ljudi.
– Zvali su me njegov brat i odvjetnik kazavši mi da sam ja fin čovjek, ali da ne znam boks. I da im je poručeno da potpišu ili će izgubiti sve zbog tog idiota koji njihova borca nagovara da traži 36 milijuna USD. Čak su me njih dvojica zamolila da nazovem Naseema i da mu kažem da sam pogriješio. No to nisam učinio, već sam Naseemu kazao da su moje brojke valjane – priča nam.
Sve to, po želji HBO-a, urodilo je pozivom u London.
– Ondje su me dočekali producent Lou DiBella i Seth Abraham, koji mi je sarkastično kazao: “Naseemu ste rekli 36 milijuna, pri čemu ste napravili veliku pogrešku. Možete li mi objasniti kako ste došli do te brojke?” Rekao sam da je Naseem velika zvijezda u Europi i da je njegov meč na kabelskoj televiziji imao 800.000 kupaca. Nakon toga povukli su se na pola sata, a potom mi je Seth Abraham priznao da sam u pravu i da pristaju, ali pod uvjetom da na Naseemove mečeve imaju svjetska prava. Na kraju su mu platili i više no što sam ja predložio, dobio je 42 milijuna dolara. Bila je to tada velika vijest u vrijeme kada su najveće HBO-ove zvijezde bili Oscar De La Hoya i Lennox Lewis – veli.
Je li dvojna osobnost poput Princa Naseema Hameda za promotora bila noćna mora ili san?
– To je bio san jer Naseem je bio i elokventan. Kada imate borca kojeg 50 posto ljudi voli, a druga polovina mrzi i želi ga vidjeti nokautiranog, onda svi žele gledati njegove borbe – odgovara.
Je li u tom smislu Naseem, iz poslovne perspektive, bio sličan Tysonu Furyju?
– Naseem je na ulici privlačio pozornost kao da je član Beatlesa. I Tyson Fury je kontroverzan i ima zanimljivu životnu priču jer je imao probleme s drogom i psihom. Svojedobno sam o njemu napisao i članak u kojem sam ga, upravo ja, prvi oslovio s Gipsy King – kaže.
Posljednja velika muška boksačka zvijezda koju je Charles Muniz menadžerirao bio je Antonio Tarver, vlasnik pojasa prvaka po organizacijama WBA, WBC, IBF i IBO.
– Kad sam ga prvi put sreo, a bilo je to na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, bio je velika američka nada za zlato. No, umislio je da je toliko dobar da ne treba puno trenirati pa je osvojio broncu. S obzirom na to da je iznevjerio očekivanja, ni jedan promotor nije htio potpisati ugovor s njim. Nekako sam s njim stupio u kontakt i posjetio ga na Floridi, gdje sam se uvjerio da više voli igrati golf nego trenirati boks – prisjeća se Muniz.
A značilo je to da s njim treba obaviti ozbiljan razgovor.
– Antoniju sam kazao da će, ako želi da ga vodim, morati raditi onako kako ja mislim da treba. A jedini način bio je da mu osiguramo novog trenera, da ima i kondicijskog trenera, da se drži dijete. Nakon što sam mu to uvjetovao, rekao je da će pokušati. Odjednom je postao posvećen treningu, više nije igrao golf svaki dan.
Junak ove priče podučio je Tarvera još nečemu.
– Kad je Roy Jones Junior kao srednjaš pobijedio teškaša Johna Ruiza u borbi za naslov, rekao sam Tarveru da mora otići na tu presicu i iz publike nešto reći. I on se javio kazavši: “Roy, ne mislim da si najbolji. Nisi najbolji čak ni na Floridi.” Jonesa je to jako uzrujalo pa je Tarveru kazao: “Ti si moja sljedeća borba i isprašit ću ti tur.”
Ljudi iz njegova tima upozoravali su Jonesa da mu to i nije baš najpametnija odluka.
– Govorili su mu da nema smisla da se kao svjetski prvak bori s Tarverom, no njegov je ego bio tako velik da je prihvatio taj izazov. Na koncu će oni odraditi tri poluteškaške borbe, od kojih je Tarver dobio dvije. Prvu je dobio Jones i to kontroverznom odlukom sudaca pa je WBC naredio uzvrat.
I u toj situaciji Muniz se pokazao kao vješt pregovarač.
– Jones je odlučio sam biti promotor te borbe i ponudio je Tarveru milijun dolara za uzvrat, na što sam rekao da to nećemo prihvatiti. A u jednim vijestima rekli su da je Tarver odbio milijun dolara, a riječ je o borcu koji je do tada po borbi dobivao 50 tisuća dolara. S obzirom na to da mi je na Floridi susjed bio Don King, otišli smo do njega i zamolili ga da sudjeluje u licitaciji za prava za organizaciju te borbe, za koju je Tarver na koncu dobio 1,7 milijuna dolara. Za tu borbu Don King nije tražio ništa, ali je rekao da mu je Tarver, ako dobije Jonesa, jednu borbu dužan.
Nažalost, upravo na tom obećanju pukla je njihova suradnja.
– Nakon te pobjede nazvao me Don King i podsjetio na obećanje. Nudio je Tarveru borbu s teškašima, Vladimirom Kličkom ili Mikeom Tysonom, no on to nije htio bez obzira na to što mu je Don King jamčio 10 milijuna dolara. S obzirom na to da sam Don Kingu dao svoju riječ, kazao sam Antoniju da s njim više ne mogu raditi – objašnjava Muniz.
Dojam je da je profesionalni boks usmjeren puno više na materijalizam nego na viteštvo.
– Da, tako je. Previše vremena prođe da bi se dogodile neke borbe koje poklonici željno iščekuju. Recimo, kako bi se dogovorila borba između Floyda Mayweathera i Mannyja Pacquiaoa, trebalo je pet godina. Bilo je potrebno sedam godina da se održi treća borba između Golovkina i Canela, i na kraju je bila dosadna. Današnji boksači izbjegavaju jedni druge, a razlog su televizijske kuće. Nije to kao 1980-ih, kada su se međusobno tukli legendarni srednjaši Tommy Hearns, Marvin Hagler, Roberto Duran i Ray Sugar Leonard – odgovara.
Postoji li u svijetu profesionalnog boksa previše svjetskih federacija?
– To je mač s dvije oštrice. S jedne strane gledano, da postoji samo jedna organizacija, onda mnogi borci nikad ne bi dobili priliku boriti se za pojas prvaka. Istovremeno, sve te organizacije zainteresirane su najviše za svoje pristojbe pa je puno toga ispolitizirano, nerijetko i korumpirano – svjedoči.
Zašto se sve te organizacije (WBC, WBA, IBF, WBO) toliko razlikuju sa svojim rang-listama izazivača?
– Svaka organizacija ima svoje favorite s kojima želi raditi biznis. U redu je imati sve te organizacije, no sustav rangiranja trebao bi biti centraliziran – smatra.
U tom i takvom svijetu profesionalnog boksa Ivana Habazin, to je i sama rekla, nikad ne bi došla do ove borbe da nije imala čovjeka koji se u tom svijetu dobro snalazi. Kako je Charles Muniz uopće počeo raditi s Hrvaticom Ivanom?
– Više od 30 godina poznajem njezina bivšeg trenera Jamesa Ali Bashira. Kad se dogodio taj incident kad ga je napao brat Claresse Shields pa je završio u bolnici s krvarenjem u mozgu, James me nazvao i rekao što se dogodilo. Kazao mi je da njegova hrvatska štićenica ima veliku borbu i da ne može biti uz nju pa me zamolio da joj pomognem, što sam mu obećao i toga se i danas držim. Pristao sam i ostao šokiran kada sam vidio njen ugovor i to koliko su joj ljudi oko Shields namjeravali platiti. To je bilo sramotno malo pa sam otišao razgovarati s promotorom Dimitrijem Salitom, koji je isprva odbio moj zahtjev da se taj ugovor poveća zbog dva otkazana meča. Prvi je put to bilo zbog Claressine ozljede, a drugi put zbog napada na Ivanina trenera. Salita mi je puno puta spustio slušalicu sve dok nismo doveli Stevena Espinozu, tadašnjeg šefa Showtime Sportsa, pa sam uspio izboriti tri puta veću svotu – kaže.
Poslovično analitičan, odmah je Ivani ponudio i ponešto savjeta iz svoje ekspertize.
– Ona je stalno gađala glavu, a ja sam joj rekao da bi bilo dobro da kojoj suparnici oduzme i noge, a to znači da mora napadati tijelo. Što imaš više alata, to bolje.
Što netko kome je Habazin prva i jedina boksačica o kojoj vodi računa misli o ženskom boksu?
– Puno je mizoginih muškaraca koji drže da to nije za žene. A žene su danas vatrogasci, zapovjednice su u vojsci, na čelu su velikih kompanija. Uostalom, katkad su ženske borbe zanimljivije od mnogih muških. Boksačice nemaju vidljivost kao boksači, ali znaju da kada dođe vrijeme, moraju dati najbolje od sebe – veli.
A kao takve privlače sve veću pozornost. Uostalom, Amanda Serrano i Katie Taylor za svoju su borbu 2022. dobile svaka po milijun dolara, a ove će godine uslijediti ništa lošije plaćen uzvrat.
– Ako se ovaj trend nastavi, vidjet ćete puno više žena u boksu. Pogledajte samo NBA ligu, prije 40 godina bila je ništa, a danas najbolji NBA igrači zarađuju između 40 i 50 milijuna dolara godišnje. Nekad je u Americi bejzbol bio najveći sport, no danas je broj jedan američki nogomet, broj dva je košarka... Dakle, stvari se mijenjaju.
Kako se u te mijene uklapa Ivana Habazin, pitamo ga.
– Ona je vrlo obrazovana žena, završila je dva fakulteta, i zna dobro komunicirati. Za ženski je boks sjajno da je mediji vole, da razuvjeri one koji misle da su boksačice glupe. Osim toga, ona je sjajna osoba za suradnju. Želim joj da bude još bolja boksačica, da financijski bolje prođe jer ovo što sada zarađuje nije usporedivo s muškim boksom. I zato za svoje usluge od nje nikad neću uzeti novac, to sam joj obećao.
A ono čime je Ivana “kupila” Charlesa je i njeno domoljublje.
– Ivana je ovu borbu mogla raditi negdje drugdje, i bolje bi financijski prošla, no na to mi je rekla: “Znam da ovdje nemam dovoljno podrške, ali ja sam Hrvatica, ja sam kći ove zemlje i krv koja u ringu iz mene curi hrvatska je krv. Kad već imam veliku priliku, želim je podijeliti sa svojom zemljom. Uspijem li pobijediti i osvojiti dva pojasa, bit će to najljepše moguće mjesto da se sjećam nečeg takvog.” Zar to nije doista snažna poruka koja zaslužuje svaki respekt? – poentirao je Charles Muniz.