Dobro došli u Hyderabad, ušće prošlosti i budućnosti Indije
Znate, došli ste u zadnji čas. Već za nekoliko tjedana ovdje će postati nepodnošljivo vruće. Bilo bi vam jako teško obilaziti Hyderabad. Riječi razdraganih domaćina koji su nas na aerodromu na ugodnih ožujskih tridesetak stupnjeva ogrnuli svilenim šalovima ponovio je kasnije i djelatnik Barach Biotecha, indijskog proizvođača cjepiva čiji su pogoni na sat vremena vožnje od glavnoga grada države Telangana: “Grad je lijep za život, ali vrijeme... Mi ga zovemo Hoterabad. Ali navikne se čovjek.”
Dok se vozimo prema našem hotelu i uvlačimo sve dublje u srce velegrada koji buja na sve strane, putem nas obuzima osjećaj da autobus cijelo vrijeme ponire. U trenutku kad se pred nama otvara Hussain Sagar, umjetno jezero koje se prostire na gotovo šest četvornih kilometara, iskopano u 16. stoljeću i nazvano u čast derviša iz Golconde, impresivne gradske tvrđave čiji zidovi “govore”, taj veleslalom padinama Hyderabada počinje dobivati smisao.
Na početku milenija grad je imao oko tri i pol milijuna stanovnika. Posljednji popis iz 2011. zaustavio se na gotovo sedam milijuna žitelja. Procjenjuje se da je pandemiju dočekao s devet i pol milijuna stanovnika. Ta nama nepojmljiva masovnost vidljiva je golim okom, u svako doba dana i noći. Ali nije to glavna impresija, već što Hyderabad puca od mladosti. Mlađi od 25 godina još su devedesetih činili više od polovine stanovništva zemlje, a više od 30 posto Indijaca imalo je tada manje od petnaest godina. Po viđenom, nije se puno promijenilo. Mladi su na sve strane, na ulicama, u dućanima, ispred tvrđave i na tvrđavi, u večernjim šetnjama jezerskom promenadom. Po trojica se voze na jednom motociklu, mašu nam i viču kao da je Indija upravo osvojila naslov svjetskog prvaka u kriketu (zapravo ga je lani izgubila u finalnoj utakmici odigranoj u Ahmedabadu, na stadionu nazvanom u čast premijera Modija). Još se ponegdje drže za ruke, peku začinjene krumpiriće u ulju, nude robu, mole za zajedničku fotografiju i cijeli duševni pejzaž tog vibrirajućeg velegrada kao da je prepisan iz priča i pjesama o Sarajevu iz doba olimpijade.
U odnosu na rezidencijalni Delhi, Hyderabad je brzorastuća metropola koja nosi u isto vrijeme narodnu nošnju i Guccijeve torbice, i kao na filmskoj traci izmjenjuju se slike Wall Streeta i Kusturičina Doma za vješanje. Kulise svjetlećih robnih kuća, ostakljenih fitness-centara i poslovnih prostora u sekundi zamijene slike slamova, buvljaka ispod nadvožnjaka ili gomile šute na mjestu gdje je nekad bila kuća. Svijet koji polako, ali sigurno nestaje...
Indija voli spomenike. I to vidljive, upečatljive, takve da samom veličinom ulijevaju koliko straha toliko i poštovanja. Na otočiću nasred Hussain Sagara podignut je Budin kip. Ali jezerskom panoramom ipak dominira jedan drugi spomenik. Nadvija se čak i nad impresivnom
palačom Tajništva Telangane, sjedišta uprave države rođene 2014. godine nakon što je na saveznoj razini donesen Reorganizacijski akt države Andhra Pradesh. Njime je Telangana izdvojena, a povijesno važni Hyderabad ponovno postao glavni grad.
Bhimrao Ramji Ambedkar povijesna je ličnost u čiju je čast podignut 38 metara visoki spomenik, a s “postoljem” izdiže se zapravo i više od 50 metara iznad tla. Još mu je veći spomenik, ali pod imenom Kip socijalne pravde, podignut u 270 kilometara udaljenoj Vijayawadi. Tko je bio taj čovjek ovjekovječen s knjigom u lijevoj ruci dok desnom gestikulira s podignutim kažiprstom? Sin vojnog lica, istaknuti borac za ljudska prava i socijalnu pravdu bio je jedan od glavnih tvoraca indijskog ustava i ministar u prvom kabinetu Jawaharlala Nehrua. Prelaskom na budizam na isti je čin potaknuo i mase dalita, najniže društvene klase kojoj je i sam pripadao. I dok je pisao društveno-politički put nove Indije imao je na umu i slike iz djetinjstva, iz škole u kojoj nije smio ući u razred i sjesti sa svojim vršnjacima iz viših kasti, a vodu su mu sipali s visine, da ih slučajno ne dodirne.
Spomenici Ambedkaru daleko su ipak od najvišeg u Indiji i zapravo najvećeg na svijetu. U državi Gujarat, na adi rijeke Narmade, podignuta je, dvostruko veća od Kipa slobode na dokovima New Yorka, 182 metara visoka monumentalna uspomena na – ujedinjenje Indije. Čast da ga se slavi kao ujedinitelja nije ponio ni prvi premijer Nehru ni Mahatma Gandhi kojem se divio, već Nehruov prvi zamjenik Vallabhbhai Patel zvani Sardar ili – šef. Taj veliki borac za indijsku nezavisnost koji je držao emotivne govore pred 100 tisuća ljudi nije čekao da mu netko ostvari životni san, već ga je sam provodio u djelo stekavši svojim pristupom nadimak “Čelični čovjek Indije”. Vlada premijera Modija nije žalila više od 400 milijuna dolara da bi mu odala počast.
Legenda kaže da je u mjesecima nakon što su se Britanci povukli Patel obilazio brojne državice i pokrajine od kojih su neke imale i svoje “kneževe” i nisu ni pomišljale na sveindijsko ujedinjenje. Sve dok ih Patel nije posjetio i rekao otprilike:
”Razmislite o ova tri faktora... Kao državi, dat ćemo vam budžet kojim ćete sami raspolagati. Neće biti velik, ali ćete ga uredno dobivati. Drugo, brinut ćemo se o vama, štititi vas, ulagati u vaš razvoj... I treće, imamo sasvim pristojnu vojsku koju lako u svakom trenutku dignemo. Pa vi procijenite što vam je najbolje...”
Čisto kao podsjetnik da je u temelju svega, otkako je svijeta i vijeka, na kraju ipak sila.
Pa upravo je nekadašnja država Hyderabad bila među onima koje krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća nisu htjele u veliku zajednicu svih Indijaca. Još od prve polovine 18. stoljeća bogatim “posjedom” veličine Engleske, Škotske i Walesa zajedno, vladala je dinastija nizama. Kad se Indija spajala, njezin posljednji član odbio je pristupiti rekavši da Hyderabad može biti ili samostalna država ili eventualno dominion unutar Britanske zajednice država odnosno Commonwealtha. Ubrzo su izbili nemiri i sukobi nacionalističkih postrojbi Hyderabada s pristašama ujedinjenja među kojima su bili članovi Indijskog nacionalnog kongresa, ali i komunisti. Kad je val nasilja izmaknuo kontroli i kolone izbjeglica krenule prema Madrasu, Patel je digao vojsku i vojno-redarstvenom operacijom Polo u pet dana rujna skršio otpor stare dinastije nizama i njihovih pristaša. Hyderabad je opkoljen i napadnut s pet strana, a palo je oko 800 žrtava dok nije došlo do predaje. Repovi su se još desetljećima vukli, s optužbama muslimana za odmazdu i teške zločine. Zvuči poznato?
Spomenuta palača Tajništva gleda na Spomenik mučenicima Telangane koji danju blista na suncu, a noću osvjetljava žilu kucavicu grada. Impresivna skulptura od nehrđajućeg čelika podignuta je u znak sjećanja na 369 studenata palih 1969. u prosvjedima za odcjepljenje Telangane od države Andhre Pradesh. Jedan je od simbola grada i popularno večernje okupljalište kraj kojeg se cesta u sprintu pretrčava. Nema druge...
Mirisi “street fooda” miješaju se s ne tako primamljivim jezerskim. Pod Ambedkarovim spomenikom jedna nam je indijska bakica, vjerojatno najstarija koju smo vidjeli u “72 sata” Hyderabada, za jedan dolar ručno samljela šećernu trsku i napravila božanstven sok. Led smo odbili, nije pametno uzimati ga.
Hyderabad naočigled buja, grad je to koji novogradnjom nadmašuje sve što smo dosad vidjeli. Deset nebodera kojima su izdane dozvole za gradnju projektirani su u razmjerima od najmanje 48 do čak 59 katova, a očekuje se da će u sljedeće dvije do tri godine glavni grad Telangane dobiti još barem 130 tisuća novih stambenih jedinica. Ima i za koga... Ovdje je sjedište velikih indijskih, ali i najvećih globalnih kompanija.
”Zašto Hyderabad? Peti smo najveći grad u zemlji, ali u smislu kapitala, Telangana je država s najvećim prihodima i prirastom stanovništva. Blizu je i Bangalore koji je nekad bio glavni grad, ali ključno je što su mnoge velike svjetske kompanije našle svoje mjesto u Hyderabadu. Tu je drugi najveći Microsoftov ured nakon SAD-a, najveći Amazonov pogon na svijetu (zapošljava oko 50 tisuća djelatnika, op. a.), mnoge su se tehnološke kompanije usidrile u Hyderabadu”, kaže nam u sjedištu T-Huba Sujit Jagidar, direktor inovacija startup inkubatora koji je u tišini krenuo s radom da bi se s vremenom razvio u epicentar budućnosti poduzetništva Indije. Od 2015. T-Hub je omogućio više od 2000 nacionalnih i međunarodnih startup povezivanja visokih tehnologija, talenata, mentora, korisnika, tvrtki, ulagača i agencija s drugim inovacijskim dionicima ekosustava.
”Kod nas startupi prolaze kompletan program usavršavanja. Od razrade ideje i pripreme za tržište, preko pokretanja, prvog proizvoda, rasta, ekspanzije, skaliranja, faze zrelosti i naposljetku – izlaska na burzu. Naplaćuje se samo stopa od 3,7%, administrativna naknada da bismo bili most između startupa i ulagačkih fondova”, objašnjava nam Jagidar.
Jedan od najpoznatijih indijskih startupa dolazi upravo iz okolice Hyderabada. Riječ je o Skyroot Aerospaceu, proizvođaču svemirskih letjelica i raketa u svrhu lansiranja satelita u svemir. U samom pogonu zabranjeno je slikanje, no mjesto je brižno uređeno kao indijski “Cape Canaveral”. Na pravom su putu da dosegnu milijardu dolara vrijednosti i postanu jednorog.
Ponos Hyderabada s pravom su još dvije važne institucije. Institut Bharat Biotech pokrenut je još 1996. godine, a uspješno ga vode znanstvenici Krishna i Suchitra Ella, povratnici iz SAD-a. U 27 godina rada došli su do rekordnih 220 inovativnih otkrića i patenata, u njihovu je portfelju čak 19 različitih cjepiva, četiri bioterapijske formule, a ukupno je iz njihovih pogona izišlo već devet milijardi doza različitih cjepiva. Razvijali su ih za obranu od rotavirusa, TCV tifusa, virusa Zike i nama manje poznate Chickungunye, koja je globalno 2014. pogodila milijun ljudi, a na putu su da razviju i cjepivo protiv malarije. S oko 3000 zaposlenih u pet gradova ostvaruju 300 milijuna dolara godišnjih prihoda.
Ouspjehu njihova Rotavac cjepiva protiv rotavirusa, čiji je genom kod djeteta prvi izdvojio upravo indijski liječnik, najviše govori činjenica da ga je u svoj antivirusni program uvrstio i zdravstveni sustav SAD-a.
”Duboko se nadamo da nas više nikad neće zadesiti napast kakva je bio COVID-19, no budite sigurni... Dogodi li se, Bharat Biotech bit će i znanstveno i tehnološki spreman. Mislim da imamo pravo vjerovati u svoj rad i znanje. Koliko mi je poznato, imali smo samo jedan jedini smrtni slučaj poslije uzimanja Covaxina, a našim su cjepivom spašene stotine milijuna ljudi. Ponosni smo i što smo razvili prvo nazalno cjepivo protiv bolesti COVID-19, što je također korak dalje. Iskreno, ne mogu zamisliti što bi bilo s Indijom da nije bilo cjepiva. Radili smo mjesecima 24 sata na dan, druge nije bilo. Bili smo najbrži u Indiji, naša je podloga bila jača od svih jer smo imali više iskustva u radu na razvoju prijašnjih cjepiva. Premda, na cijelu tu priču ne gledam kao na neku pobjedu u suparništvu. Kad se bavite ovim poslom, onda nema suparništva i svi smo zapravo posvećeni istom, višem cilju”, istaknula je Suchitra Ella koja s ponosom ističe i podatak da je Bharat Biotech došao do 35-postotnog udjela žena u radu, a vjeruje da će se on još više penjati.
Impresivan je i kampus sveučilišta Indian School of Business, istovjetan onome u gradu Mohaiju. Predviđa se da će do 2047. godine sjedište u Indiji imati više od 500 kompanija s vrijednošću većom od milijardu dolara, i u tom smislu “vojska” poslovnih lidera obučena na prestižnom sveučilištu na kojem su primijenjena znanja i metode najboljih sjevernoameričkih dobro će im doći. Na godišnjoj bazi neki od njihovih programa prolazi više od 250 tisuća polaznika, a uz obrazovni, institucija ima i važan istraživački karakter i svrhu. Rezultate istraživanja poslovnih procesa i gibanja dobivene radom kampusa u Hyderabadu koristi cijeli niz međunarodnih organizacija, od Deloittea do Googlea.
Da nije sve samo u poslu i da ima nešto i u zabavi, dokazuje i Ramoji Film City, najveći filmski studio na svijetu i vlasnik Guinnessova rekorda. Podignut je na sat vremena vožnje od Hyderabada, a više od milijun i pol posjetitelja godišnje obiđe impresivni kompleks, jedan od simbola Bollywooda. Industrija je to koja je još početkom milenija vrtjela milijarde dolara godišnje, u zemlji koja je desetljećima grcala u siromaštvu. A sad ima plan do polovine stoljeća doseći 12 tisuća dolara po glavi stanovnika. I nije više da nema izgleda.
Nekoć davno jedan je talijanski moreplovac u službi španjolske krune krenuo u Indiju da bi neočekivano otkrio Ameriku. Pet stoljeća kasnije kotač povijesti, uz malu asistenciju Amerike, vrti se unatrag. Globalne prilike Indiji pritom znatno idu na ruku. Uz činjenicu da je već sada svjetska prijestolnica ljudskih resursa. Svaki šesti radnik na svijetu živi u Indiji, a s prosječnom dobi radnika od svega 30 godina, njezini potencijali za gospodarski rast zapravo postaju – nemjerljivi.