Kad god pogledam Mamuticu, sjetim se mame koja ju je gradila
Svaki put kada Marija Postružnik pogleda Mamuticu, a gleda je svaki dan, prisjeti se svoje mame, koja ju je gradila. Kada se govori o čuvenom Bloku 6 u Travnom, ime arhitektice Nevenke Postružnik, djevojački Mačela, nerijetko se izostavlja iako je njegov koautor uz nedavno nagrađenog Đuru Mirkovića.
Čižmek: Znala je jezike...
Samu zgradu nije potrebno posebno predstavljati. Gospođica grdosija duga je 240 metara i visoka 60, a izgledom se ne može mjeriti ni s jednom drugom građevinom u zemlji i šire. U njoj stanuje najmanje 5000 ljudi, što je populacija grada veličine Delnica, u 1169 stanova i šest ulaza velike Mamutice te još tri ulaza male, a u podzemlju i prizemlju je 256 garaža te 24 lokala. Trebala se zvati Tratinčica, no zbog veličine koja i danas izaziva strahopoštovanje stanovnici Novog Zagreba vrlo su joj brzo nadjenuli ime koje joj puno bolje stoji.
A Marija Postružnik i Mamutica gotovo su pa vršnjakinje. Kada je imala pet godina, s obitelji se preselila u Novi Zagreb i djetinjstvo je provela igrajući se na gradilištima budućih nebodera i zgrada u Travnom i Utrinama.
– Nekoć su kritizirali Novi Zagreb, nazivali ga spavaonicom, i to neopravdano. Dijete sam centra, ali u Utrinama sam se preporodila. Rasla sam kao i te zgrade. U njih se doseljavala gomila klinaca, svi su odrastali vani, u neprekidnoj igri, a na mjestu utrinske tržnice bila je velika udubina gdje smo se sanjkali – prisjeća se Marija.
Sa zgradom u Travnom, uz majku koja ju je gradila, spaja je i suprug. – Moj budući muž Luciano stanovao je upravo u Mamutici u vrijeme studija, kada smo se upoznali, pa sam ondje često boravila – smije se Marija.
O majci pak rado govori svima koji to žele. – Bila je osoba predana poslu. Voljela je arhitekturu. Pamtim njezin veliki radni stol sa skicama, papire s nacrtima polijepljene posvuda, rapidografe... Svima koji bi nam došli u goste, odmah je bilo jasno da u ovoj kući živi arhitektica. Linije koje je povlačila meni su izgledale savršeno, ali ona ih je crtala opet pa opet. Pazila je na svaki detalj – kaže. U vrijeme gradnje Mamutice dane je provodila na gradilištu. Njezini su je suradnici, domeće, jako voljeli i sve ih je poštovala, od šefa gradilišta do zidara. – I možda nije stizala sve ono što bi stizala majka domaćica, no osjećala sam njezinu bezuvjetnu ljubav, ništa joj nije bilo teško – ističe Marija.
Nevenka Postružnik Mačela rođena je 7. siječnja 1938. u Zagrebu. Završila je VII. gimnaziju 1956. i oslobođena je pisanog dijela mature zbog odličnih ocjena. Iste godine upisala je arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu, kako se tada zvao. Diplomirala je 1962. godine. Još kao studentici pružila joj se mogućnost studentske prakse u Finskoj, u Helsinkiju, gdje je radila u arhitektonskom birou, a ondje se upoznala s modernim skandinavskim pristupima u arhitekturi. Nakon fakulteta živjela je u Parizu i Tel Avivu, a 1968. zaposlila se u Industrogradnji, gdje je ostala do mirovine. Za tu je tvrtku gradila brojne zgrade u Zagrebu, Hrvatskoj, ali i u Iraku, Rusiji... U mirovini su joj najveća radost bili unuci Dario, Franko i Laura, a sudjelovala je i u natjecanju “Tko želi biti milijunaš”, gdje je osvojila 250.000 tadašnjih kuna. Napustila nas je 26. svibnja 2010. zbog bolesti.
Iz studentskih dana Nevenku Postružnik rado pamti arhitekt i urbanist Ivan Čižmek.
– Bila je bogomdana žena. Upoznao sam je kada sam iz Bjelovara došao na studij arhitekture, a okupljala je nas siromašne provincijalce. A jako puno znači kada dođete u veliki grad i naiđete na dobrotu poput njezine – prisjeća se Čižmek, koji je, među ostalima, projektirao novozagrebačka naselja Dugave i Sloboštinu. Jedna zgrada u Dugavama, njemu posebno draga, Nevenkin je projekt.
– Znala je sve jezike. Engleski je govorila s američkim akcentom, a znala je i francuski i ruski. To joj je dobro došlo kada je tadašnji direktor Industrogradnje Mate Čop dogovarao poslove u Rusiji. Njezino znanje jezika i obrazovanje uvelike su pomogli da Industrogradnja dobije mnoge poslove ondje – govori urbanist.
Ponos kvarta obilaze i turisti
Iz današnje perspektive urbanistička je važnost Mamutice, zgrade s kojom Nevenku najčešće povezuju, nemjerljiva. – Bilo je to razvojno vrijeme, kada se država brinula o svojim radnicima. Dobivali su stanove, odmarališta za odmor ljeti, pravo na vikendicu. Iz te perspektive valja promatrati i Mamuticu, koja je građena kako bi ispunila potražnju za stanovima radnika. U to vrijeme, kada sam crtao Dugave, Zagreb je trebao graditi 1000 stanova godišnje za radnike koji su stizali iz cijele bivše Jugoslavije – navodi Čižmek.
Marija Postružnik pak u Mamuticu i danas često svrati jer joj ondje stanuje prijateljica. U pet desetljeća, koliko promatra zgradu, ponos Travnog, ali i cijelog Zagreba, koju sve češće obilaze i turisti, nije se puno promijenila.
– Dobro se drži. Ima novu fasadu, nove stanare, no pokazala se izdržljivom, a odlično je podnijela i potres. A baš kao i nekoć, svi su zadovoljni kvalitetom stanova. I danas je ljudi vole kao što smo je voljeli mi, a igrajući se ispred Mamutice, sada odrastaju neka nova djeca, baš kao i mi nekad. Zajedništvo djece i susjeda u Novom Zagrebu još postoji – zaključuje ona.
Gospođica grdosija i danas se dobro drži, a igrajući se ispred nje, odrastaju nova djeca