Koalicija s Domovinskim pokretom možda i predstavlja uspjeh za HDZ, ali nipošto i za Andreja Plenkovića

Svijet ispod maske DENIS ROMAC

Premda se u ovako zapetljanim postizbornim okolnostima okupljanje bilo kakve većine možda i može proglasiti političkim uspjehom, posebno iz perspektive HDZ-a, stupanje u savez s desničarskim, populističkim i protusrpskim Domovinskim pokretom bio bi nesumnjivo politički i osobni neuspjeh za Andreja Plenkovića. Prisjetimo se samo u kakvim je okolnostima Plenković ušao u izbornu godinu. Prije samo nekoliko mjeseci bilo je teško i zamisliti da bi bilo tko mogao ugroziti Plenkovića i njegov HDZ. I tada je bilo jasno da je koalicijski potencijal najveći problem vladajuće stranke, ali činilo se da ni to neće ugroziti Plenkovićev opstanak na vlasti. Ništa mu nije moglo naškoditi, ni beskrajan niz korupcijskih afera ni spora obnova nakon potresa ni skroman reformski potencijal njegovih vlada. Razlog je slaba i bezidejna opozicija koja nije uspijevala iskoristiti ni najbolje prilike poput, primjerice, visoke inflacije u vrijeme uvođenja eura, kada je došlo do naglog pogoršanja životnog standarda najugroženijih slojeva stanovništva. Opoziciji je nedostajalo pravog političkog sadržaja. Opozicijski čelnici nisu uspjeli kapitalizirati ni činjenicu da se Plenković prema njoj počeo odnositi bahato i autokratski, slično kao što se Aleksandar Vučić odnosi prema opoziciji u Srbiji, dovodeći time u pitanje karakter hrvatske demokracije. Svi su sumnjali u liderske potencijale opozicijskih čelnika, dok Plenkovićevo liderstvo nitko nije dovodio u pitanje. Nitko nije vjerovao da bi šef SDP-a Peđa Grbin mogao postati novi premijer.

Premda je koordinatorica Možemo! Sandra Benčić u tom pogledu neusporedivo uvjerljivija od Grbina, prevladava uvjerenje da njezin trenutak još nije došao i da je pred platformom Možemo! razdoblje političkog “sazrijevanja”. Iako je opozicija stalno zazivala izbore, činilo se da za njih nije spremna, dok su Plenković i HDZ na drugoj strani zračili samopouzdanjem i odlučnošću da osvoje još jedan mandat. Kada bi govorio o svojim i postignućima svoje Vlade, Plenković se nije mogao zaustaviti. Makroekonomska stabilnost, milijarde iz europskih fondova, uvođenje eura i ulazak u Schengen, povećanje plaća i mirovina, infrastrukturni projekti i Pelješki most, kupovina Rafalea…, sve je to trebalo biti više nego dovoljno za uvjerljivo osvajanje novog mandata. Sve osim jasne pobjede HDZ-a bilo je teško zamisliti i činilo se da nitko, ni lijevo ni desno od HDZ-a, ne može dovesti u pitanje njegovu vladavinu. Nitko nije sumnjao u to da će Plenković u svakom trenutku, kao i dosad, moći privući manjine i nekoliko žetončića iz drugih stranaka i tako nadomjestiti desetak mandata koji će mu nedostajati do većine. To se pogotovo odnosilo na buduće zastupnike iz ekstremno desnog Domovinskog pokreta, za koje se unaprijed znalo da neće imati ništa protiv suradnje s HDZ-om, s obzirom na to da je većinom riječ o nekadašnjim članovima HDZ-a, koji su redove vladajućih napustili uglavnom zbog nezadovoljstva Plenkovićevom politikom koja im nije bila dovoljno nacionalistička i suverenistička, kao i zbog koaliranja HDZ-a s Pupovčevim SDSS-om. Međutim, očekivalo se da će se suradnja s DP-om odvijati po Plenkovićevim pravilima. U protivnom, Plenković će jednostavno izazvati raskol i iz DP-a uzeti onoliko ruku koliko mu bude trebalo. Sada se vidi da su ta očekivanja bila nerealna. Niti je HDZ-ova pobjeda uvjerljiva kao što se očekivalo, niti je Plenković u situaciji da diktira uvjete postizborne suradnje Domovinskom pokretu.

Uoči izbora sve je bio pripremio i na sve je bio spreman – osim na Milanovića i njegov politički udar. Milanović je Plenkovića uspio iznenaditi, a Plenkoviću i HDZ-u trebalo je dodatno vrijeme da osujete Milanovićev udar. Milanović na kraju nije uspio ostvariti svoj glavni cilj, ali je svejedno uspio ugroziti Plenkovićeve planove. Zahvaljujući Milanoviću najviše je profitirao upravo Domovinski pokret, bez kojeg Plenković sada ne može ostati na vlasti. Ekstremna i populistička desnica, zahvaljujući populističkom predsjedniku, sada drži ključeve buduće vlade. Iz Plenkovićeve perspektive, nedvojbeno je riječ o teškom izboru. Suradnja s onima koje je odbacio neće biti jednostavna. Plenković nema problem s desničarima i konzervativcima, ali samo ako su mu podređeni. Ovaj put nije tako. Domovinski pokret ima svoju agendu. Nakon dva Plenkovićeva mandata u Banskim dvorima nije lako objasniti što je točno njegova politička ostavština, ali upravo suprotstavljanje političkom radikalizmu i populizmu spada među rijetke stvari po kojima je Plenković od dolaska na vlast 2016. do danas ostao prepoznatljiv, premda to ne znači da je u tome bio posve dosljedan, o čemu svjedoči njegovo oklijevanje kada se radilo o zakonskom sankcioniranju govora mržnje i zabrane simbola povezanih s ustaškim režimom. Radikalizam je nespojiv s Plenkovićem, premda je on istodobno na čelu stranke koja je cijelo vrijeme imala svoje radikalno desno krilo, koje je prvih nekoliko godina, i to s polovičnim uspjehom, pokušavao neutralizirati. Zbog toga je često morao kalkulirati.

Pa ipak, ustrajao je na suradnji s manjinama, pa tako i sa srpskom, što je jedna od najboljih stvari koje je napravio. Kada je riječ o deradikalizaciji, međutim, doživio je neuspjeh. Niti je uspio deradikalizirati HDZ i tu stranku pretvoriti u normalnu demokršćansku stranku niti je došlo do deradikalizacije hrvatske politike. Ako Plenković ostane dosljedan i odbije suradnju s ekstremnom desnicom, najprije će morati slomiti otpor unutar HDZ-a, koji ni nakon osam godina s njim na čelu ne vidi problem u suradnji s Domovinskim pokretom, što jasno svjedoči o Plenkovićevom neuspjehu. Koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta vratila bi Hrvatsku u vrijeme Karamarka i njegove Domoljubne koalicije, s obzirom na to da su desničarenje i sveopća “kroatizacija” jedini program Domovinskog pokreta, odnosno krinka za poslovne aranžmane koji će se odvijati u pozadini. Prije nekoliko godina, nakon pucnjave na Markovu trgu, iz HDZ-a su optuživali istaknute članove DP-a za sudjelovanje u radikalizaciji Danijela Bezuka i poticanje netrpeljivosti i širenje mržnje u društvu, u cilju ispunjavanja svojih političkih ambicija, a sada bi taj isti HDZ, s Plenkovićem na čelu, trebao sklopiti savez s Domovinskim pokretom. Prije samo dva tjedna čelnike Domovinskog pokreta na zatvorenom unutarstranačkom sastanku Plenković je opisao kao “kvarne” i “zle” ljude i ne treba sumnjati da je mislio to što je govorio. Komentirajući ovih dana rezultate izbora, Plenković je kazao kako je zaokret udesno jedna od poruka koje su birači poslali HDZ-u na ovim izborima, kao da se radi o jednostavnom tehničkom pitanju. U Plenkovićevom slučaju, međutim, zaokret udesno nije samo tehničko pitanje, nego ipak nešto puno dublje i kompleksnije. Zato se čini da bi Plenković taj posao radije prepustio Ivanu Anušiću, dok on priprema zahtjevno povlačenje na rezervnu poziciju u Bruxelles.

SUPROTSTAVLJANJE RADIKALIZMU I POPULIZMU MEĐU RIJETKIM JE STVARIMA PO KOJIMA JE PLENKOVIĆ PREPOZNATLJIV